Masovno iseljavanje mladih društveni je fenomen u BiH. Želja da odemo prisutna je zbog nedostatka osjećaja opće stabilnosti i perspektive u ekonomskom, političkom i socijalnom smislu. U društvu u kojem živimo okolnosti su takve da nemamo osjećaj sigurnosti, nismo uvjereni da će život koji ćemo u budućnosti živjeti biti ispunjen i svrhovit. Ukupna atmosfera našeg društva, bez obzira na naše nade, snagu i volju, odvodi u razočarenje. Odlazak mnogim mladim ljudima nije izbor, nego jedina opcija za opstanak.
U srijedu, 17. novembra 2021. godine, predstavljen je Izvještaj o emigraciji mladih iz BiH i održana je panel-diskusija na temu „Budućnost mladih u Bosni i Hercegovini“. Zašto želimo ići? Koliko nas samo razmišlja o odlasku, a koliko nas je poduzelo konkretne korake? Odlazimo jer moramo ili jer želimo? Može li se i šta uraditi da se zaustavi trend masovnog iseljavanja mladih? – neka su od pitanja spomenutog istraživanja.
Najvažniji zaključci
Prema Izvještaju, Bosna i Hercegovina može postati ili zemlja staraca ili zemlja bez stanovnika. 47 % mladih razmišlja o napuštanju Bosne i Hercegovine (23 % privremeno, 24 % trajno). Od toga je 4 % mladih već osiguralo svoj odlazak te će u narednih šest mjeseci do godinu dana sa sigurnošću napustiti BiH.
Brojni faktori utječu na migracije
Trajno je nezaposleno 24 % ispitanika (nisu u radnom odnosu duže od čak dvije godine) te je upravo nezaposlenost ključni faktor koji mlade tjera da obustave školovanje i/ili odu vani, trbuhom za kruhom. Mlad čovjek se boji ostati egzistencijalno go, što znači doslovno go i gladan. Naročito ukoliko je godinama učio i radio, strah da sve to padne u vodu je ogroman. Teško je steći bilo kakvo radno iskustvo, a formalno obrazovanje u BiH nije dovoljno za dobijanje posla.
Prema istraživanju, osnovni pokretači migracije su: korumpirano društvo, nepovjerenje u javne ustanove, nezadovoljstvo obrazovnim sistemom i prilikama za neformalno obrazovanje, loš zdravstveni i sistem socijalne zaštite, loš gradski prevoz, nedostatak rješenja za stambeni status mladih, nedostatan osjećaj stabilnosti i perspektive, nepronalazak posla koji je kompatibilan obrazovnim i profesionalnim kvalifikacijama, loš finansijski status i loši prospekti za razvoj karijere.
Moguća rješenja
O izvještaju su na panel-diskusiji govorili: John Kennedy Mosoti, predstavnik UNFPA za Bosnu i Hercegovinu, Vesna B. Agić iz Fondacije Mozaik, Aziz Đipa, Institut za razvoj mladih Kult, te predstavnici Omladinskih vijeća iz Federacije, Republike Srpske i Brčko Distrikta. Panelisti su fokusirali diskusiju na nekoliko ključnih riječi i jednu sintagmu – kvalitet života, atmosfera, izbor, promjena.
Samo je 10 % mladih zadovoljno općom atmosferom i kvalitetom života u BiH. Istraživanje koje je provedeno treba biti prvi korak k promjeni. Izvještaj bi trebao upaliti pokvarenu budilicu u glavama svih onih koji imaju sredstva, moć i hrabrost da poboljšaju, toliko puta spomenuti, kvalitet života. Konkretni problemi su pobrojani i oni zahtijevaju konkretna rješenja. Da odlazak bude izbor, a povratak postane isplativa opcija, da idemo samo jer želimo vidjeti kako je negdje drugo, a ne zato što znamo da ne može nigdje biti gore nego ovdje, potrebno je raditi na tome već danas. Ali šta tačno?
Alternativni putevi slijepe ulice
Mladi Bosne i Hercegovine izuzetno su snažni i inovativni. Bez obzira što na njihovom putu stoje veće prepreke nego na putevima onih koji žive u sređenim društvima, oni pronalaze alternativne puteve kojima hrabro koračaju k uspjehu. Panelisti su poslali poruku mladima da nastave pronalaziti alternativne puteve uspjeha, a da će sada, kada se razlozi znaju, svi zajedno moći početi da raskrčuju regularne puteve i olakšavaju mladima ostanak. Mladima žele well-being, ali konkretni koraci k boljemu nisu izneseni.
Alternativni putevi liče na slijepe ulice.
Pozitivni primjeri
Dok konkretnih rješenja nije bilo, diskusijom je ukazano na važnost isticanja pozitivnih primjera, modela za uspjeh, promoviranje prilika i platformi koje pišu projekte, pokreću seminare, programe, osnažuju i edukuju mlade o načinima kako da djeluju u svojim zajednicama, kako da iskoriste svoja znanja i mogućnosti, gdje da počnu svoje karijere.
Pozitivni primjeri su LONAC i Kult, nevladine organizacije i prostori koji mladima nude opcije, a to je ono što im nedostaje. Ali u takvim projektima je samo dio rješenja – tu možemo staviti samo kvakicu na zahtjev mladih za više prilika za neformalno obrazovanje. Važno je da nam se ponudi set znanja i vještina kojima ćemo kreirati bolje društvo, ali treba nam puno više od toga.
Lista prioriteta
Na pitanje šta je na listi prioriteta i kako početi stvarati bolje i sigurnije društvo, učesnici panela nisu mogli reći ništa konkretno. Potrebne su strategije na nivou države ili manje strategije. Prioritet je osigurati mladima radna mjesta, prvenstveno, ali i sve drugo što osjećaju da im nedostaje. Problem je detektovan. Javnost s ovim istraživanjem zna sada stvarnu sliku te bi mogli svi skupa poduzeti prve korake k rješavanju problema.
Mladi su rekli – ostali bismo, zbog porodice i prijatelja, ostali bismo kada biste nam garantovali bolje i stabilnije poslove, kad bismo imali bolji standard i kvalitet života i kad bismo imali veće prihode i veću finansijsku sigurnost. Poslana je poruka onima na vrhu – prekinite retorike podjele, a ja dodajem – nećete imati koga ni podijeliti ako ovako nastavimo. Već za šest mjeseci 23.000 mladih napustit će BiH.
Da li će sve ostati na floskulama ili će se nešto zaista početi mijenjati? Ko prezimi, javiće!
Panelisti su svjesni da su mladi razočarani i zbog toga pasivni, ali pozivaju ih da i oni budu dio promjene, da pokreću male priče koje će doprinijeti stvaranju boljeg okruženja sebi i drugima. Da li imamo volju? Hoće li nas pogurati nečim konkretnim ova naša država? Rješenje o budućnosti mladih nije doneseno. Istraživanje koje je predstavljeno važno je jer daje konkretne informacije o problemu iseljavanja mladih, ali panel-diskusije koje ohrabruju one kojima je sedmični džeparac petnaest maraka ne piju vode.
