Ivo Andrić jednom je zapisao: Cijelog se vijeka liječimo od nesretnog djetinjstva. Tu ideju u svojoj knjizi Mliječni zubi (2020) dosljedno slijedi Lana Bastašić. Knjiga se sastoji od dvanaest priča, koje su većinom ispričane iz dječije perspektive, tako da možemo pratiti njihove kratke, ali upečatljive ispovijesti čiji nas reci vode u svijet dječijih problema, tajni, nada i strahova. Bastašić nas vraća u dane u kojima smo pod svačijim utjecajima usvajali znanja i navike koje su se nastavile i danas, u svijetu „odraslih“, kako bismo ih propitali te, možda, i odbacili.
Dragi svi/e,
čitam vaša pitanja i toliko sam ponosan na vašu odlučnost, hrabrost, spremnost da govorite i dijelite svoje priče, ali i da samostalno istražujete i upoznajete sebe, te brinete o svom mentalnom zdravlju i tražite puteve ličnog rasta i razvoja.
Ja sam i dalje tu za vas, slobodno mi pišite, odgovori stižu brzo!
Iskreno vaš,
Ognjen Pjano, klinički psiholog i edukant iz psihoterapije
Razmišljam kako su pošteni ljudi samo obični bespomoćnici bez rogova, čijom se sudbinom igraju oni s rogovima jer im se tako može. Uzrok mog otkaza je ne samo kolega koji u homofobnom društvu mora dokazivati da nije gej tako što će druge lažno optuživati, nego i kolege koje pozdrav dvojice muškaraca uz riječi bebo i mili vide kao predmet šale i zajebancije. Svi su se znali zajebavati, ali malo ko je reagirao na nepravdu jer homofobija je OK. Radna atmosfera u firmi je uspostavljena, a ja sam žrtveno jagnje cijele priče.
Dragi/e psiholjupci,
novi tekst je tu s odgovorima koje sam spremio za vas. Pišite mi i dalje!
Uskoro planiram napisati tekst na temu seksa i seksualnosti, o tome smo ponajmanje pričali u našoj rubrici ,,Pitaj psihologa“, tako da ako imate neke prijedloge o tome šta biste voljeli čitati, slobodno mi ih pošaljite! Takođe, na ovu mi temu možete postaviti i pitanja, ukoliko ih imate.
Iskreno vaš,
Ognjen Pjano, klinički psiholog
Fantom je etablirano ime na regionalnoj muzičkoj sceni, projekt iza kojeg kao autor i producent stoji Petar Wagner. Godinama usavršavajući svoja umijeća stvarajući muziku, tekstove i aranžmane za druge, Wagner početkom 2019. odlučuje poraditi na vlastitim pjesmama. Ubrzo nakon toga nastaju pjesame koje Wagner u svom beogradskom studiju dovršava zajedno s Lunom Škopeljom, gdje svojim analognim srcima i digitalnim prstima stvaraju neke nove zvučne kulise.
Imaš petnaest godina i prvi put si nazvana kurvom. Imaš šesnaest godina i prolaziš kroz pun klub. Ruke stranaca koriste priliku da te u prolazu dohvate za struk ili butinu. Imaš šesnaest godina i sjediš na podu ženske svlačionice dok ti suze peku obraze jer te tvoj prvi momak uhvatio za sisu, a ti to nisi htjela. Imaš sedamnaest godina i samo si jedna od niza osoba kojima je prijatelj iz razreda poslao gole slike vaše drugarice iz razreda. Imaš sedamnaest godina i drugarica ti jedva izgovori: „Uzeo je moju ruku i stavio je u svoje gaće. A ja to nisam htjela.“ Imaš osamnaest godina i momak te ubjeđuje da ćeš uživati. Krišom te fotografiše pa ucjenjuje. Imaš osamnaest godina i govoriš nepoznatom čovjeku da ne želiš piće od njega, a on te pošalje u pičku lijepu materinu. Kažeš nekom iz svog DM-a na Instagramu da nisi zainteresovana, a on nastavlja da ti se javlja. Proganja te. Imaš koliko godina kada shvatiš da je sve ovo nasilje?
Ovaj tekst pišem bez zastajkivanja, bez pauze da razmislim o smislenosti rečenica, jer sam o ovoj temi već dovoljno razmišljala i riječi su već u mojoj glavi posložene, samo mi trebaju prsti da ih otkucaju. I konačno, misli su mi prenesene na papir, a moj um oslobođen tereta ovih riječi jer ih u mom najbližem okruženju malo ko razumije, ali želim da znate, drage prijateljice i prijatelji, da vas ja kao i brojni drugi ljudi razumijem, podržavam i volim zbog toga što jeste. Možda to ne možemo uvijek javno pokazati, ali imate mnogo veću podršku nego što se nekada čini.
Međunarodni dan studenata obilježava se 17. novembra u znak sjećanja na studentske demonstracije u Pragu koje su nacisti ugušili zatvorivši sve ustanove visokog obrazovanja u Češkoj i poslavši više od 1.200 studenata u koncentracione logore, dok je devet studenata i profesora strijeljano.
Kako studenti treba da budu temelj društva i oni koji će izgraditi mnogo bolji i ljepši svijet, za „Karike.ba“ je na ovaj simboličan datum govorio Faruk Dević, student Pravnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, koji je trenutno predsjednik Studentskog parlamenta Univerziteta u Sarajevu (SPUS), član Predsjedništva Unije studenata Federacije Bosne i Hercegovine (USFBiH), te potpredsjednik Udruženja studenata Pravnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu.
Dok stopa vakcinisanih u nekim državama premašuje i 80 %, u Bosni i Hercegovini ona iznosi oko 20 %. Čak su i svi naši susjedi s Balkana, prema zadnjim statističkim podacima, iznad nas na ljestvici po broju vakcinisanih stanovnika. Kao studentica Fakulteta za inženjering i prirodne nauke i buduća naučnica, osjetila sam potrebu malo više istražiti ovaj fenomen, razgovarati s mladima i pružiti odgovore na najčešće postavljena pitanja i nedoumice s ciljem pobijanja netačnih navoda i teorija zavjera, kao i rušenja prisutne stigme kada je u pitanju vakcinacija.
„Nije ti muž, samo ti je dečko, ne moraš se toliko žrtvovati“, reče mi nedavno jedna prijateljica u najboljoj namjeri da me zaštiti od potencijalne korone. Jer, eto, desi se i to da odlučite pomagati partneru i biti uz njega, bez obzira na to što ne dijelite isto prezime, domaćinstvo ili nekretnine. Na sreću, nije korona, ali na nesreću, šta onda ova izjava jeste? Šta se to „mora trpjeti“ ako ti je neko muž i zašto je opravdano podnositi žrtvu ako je potpisana istim prezimenom?
Lejla Frljak se prisjeća uspomene iz škole i jednog posebnog časa likovnog.
Svi se vjerovatno sjećamo nekih dijelova svog djetinjstva. Ja se najviše sjećam onih negativnih i nepravednih scena, a od svih onih kojih se sjećam, najupečatljivija mi je upravo ova koju sam odlučila podijeliti s vama. Još dok sam bila mlađa, primjećivala sam nepravdu oko sebe, ali ovu sam osjetila na svojoj koži. Najveća nepravda se obično dešava u školama. Kao produkt te nepravde nastaju i sve ostale vrste nepravde.
„Jesi li ti muško ili žensko?“ i ja sam je, kao i svi u razredu, pitala isto glupo pitanje. Doduše, s jedanaest godina života i balkanskim odgojem, ne možeš bolje ni očekivati. Znala sam samo da „takve“ djevojčice nazivaju rogobatnom riječju „muškaraba“. Ne sjećam se tačno šta je odgovorila.






















