Naravno, mi se fizički ne mijenjamo kao stanovnici Mordora, ali naši svjetonazori se drastično razlikuju od onih prije deset ili petnaest, a kamoli od onih od prije trideset godina.
Kao i svake druge noći, sjedio je za svojim radnim stolom neumorno pretražujući još jednu web stranicu. Listao je i listao, ne nalazeći niti na jednoj ono što mu treba. Ili su obrve preblizu, ili joj nos natkriva usne, a u najgorem slučaju uopće nema koštanu osnovu brade. Bez obzira na sve, nije odustajao.
Ljudi će od svijeta koji se bude urušavao pod klimatskim promjenama, ratovima oko hrane, vode, obradivog zemljišta bježati u izmaštane svjetove divljeg zapada, srednjeg vijeka, drevnog egipta, viktorijanske engleske, svako po svom izboru.
Koliko ste puta u životu čuli izjave poput: “On je imo neku bolest - nije mogo silaziti niz stepenice” ili “Vjetar joj je propuhao kroz uši dok je bila mala pa sad ima epilepsiju” ili pak “Osušili su mu se bubrezi jer nije pio kozijeg mlika”?
Fascinantne građevine dokaz su bogate prošlosti Bosne i Hercegovine.
Kada vi budete ovo čitali, ja više neću biti u mojoj domovini, nakon godina gnušanja i odbacivanja ideje stranca, dijasporca, posustao sam i postao jedan od njih.
Srđan Puhalo, poznati “banjalučki” psiholog, bloger i “dvorska luda koju volite ili mrzite, ali ga svakako čitate”, piše o Dodiklendu,...
Bivši specijalac 'Legije Stranaca', današnji konobar u jednom udruženju boraca kod Katedrale. Čovjek koji se sa svojih osamnaest godina uputio prema Marseju sa markom i sedamdeset u onom malom džepiću na ispranim leviskama. U životu nisam upoznao čovjeka koji je mogao kreativnije, sa manje riječi i više gorčine da psuje Aliju, potomke i cijelu desnicu.
Iako je planirala ostati samo dva dana, životni put ju je zadržao u Mostaru gdje je pronašla svoj dom
Ivanina priča je u mnogo čemu drugačija od onih na koje smo svakodnevno navikli. Dok većina mladih bježi u svjetske metropole, ova ekonomistkinja iz Beča odlučno se vratila u Bijelo Brdo kod Dervente i oprobala u uzgoju organskog, ljekovitog i začinskog bilja. Udobnosti života i sigurnog posla koje je imala u inostranstvu zamijenila je seoskom idilom.
Na početku pjesme “Gdje god su moji” možemo čuti kultni citat “Ubiće ga BILI kao zeca” (iz “Maratonaca”). I to Billy zaista i radi. Ubije beat. Samelje ga i pojede za doručak. Bez hljeba. Na prazan stomak.
Ne ustaje mi se jer ni ovaj dan ne nosi neki čvrst, lijep, snažan motiv da ga proživim. Znam, biće siv kao i većina onih prije njega koji stanu u moju 21 proživljenu godinu.
