Miki je satkano djelo Meše Selimovića, njegovog omiljenog pisca i čovjeka koji mu je poklonio karakternog blizanca Ahmeta Šabu. Bivši specijalac ‘Legije Stranaca’, današnji konobar u jednom udruženju boraca kod Katedrale. Čovjek koji se sa svojih osamnaest godina uputio prema Marseju sa markom i sedamdeset u onom malom džepiću na ispranim leviskama.
U životu nisam upoznao čovjeka koji je mogao kreativnije, sa manje riječi i više gorčine da psuje Aliju, potomke i cijelu desnicu. Znali smo ga čekati nekad do ponoći sa spremnim zelenilom da se ispuši, a on bi već s vrata spominjući Saketa, kafanu, ratne kronere i naposljetku samog Aliju, pljuvao gorko poetične psovke da se čovjeku stomak okrene kad ih čuje.
Psovao sam i ja u sebi za njim riječ po riječ jer sam znao i vidio koliko je sati i onih na zidu i onih u životu. Pet godina zaredom je pokušavao da dođe do svog mjesta u policijskoj akademiji, predavao je papire na svaki mogući konkurs, ali bezuspješno.
Nekada je ustajao mnogo prije same Iris. Išao je na trčanje, za zagrijavanje radio Kuperov test, jeo zdravo, tad nije pio kafu, spavao malo i čitao mnogo.
Jedan legionar, padobranac i vrstan snajperist očekivano nije mogao zadovoljiti kriterije sistema ‘PODOBAN, A NE SPOSOBAN’.
Sjeli smo da popijemo tu prokletu jutarnju kafu u podne, te kao obično stali još jednom da komentarišemo naš svakodnevni, identičan pogled sa našeg gelerima dizajniranog balkona:
-Fin je ovaj kafić dolje bio kad smo tek doselili.
Naravno, već očekujem oštar odgovor.
–Dobra bašta bila kurvu im majku, odjednom se nakotilo, sad cijela usrana bašta 300 godina robije, sve go lopov.
Ne možemo mi dugo na jednom mjestu, Mikac će na posao, a ja ću za njim da drmnem jednu s nogu pa onda da sjednem. Ideja o cjelonedeljnom izležavanju u krevetu je dobila svoj epilog Boškovim jutarnjim divljanjem. Idem u kafanu da slušam Šandrine ublehe koje valja sitnoj raji iz čoška.
Taj lik je našao svoje mjesto na mjestu gdje on ne pripada. Ironija u svojoj punoj formi. Taj ti je ublehaš neka buđa u ministarstvu odbrane koji redovno dolazi u Saketovu kafanu da se hvali svojom kćerkom prvakinjom u Tekvando-u koja sada studira na nekim prestižnim europskim univerzitetima, i da iznosi svoja mišljenja o vanjsko-trgovinskoj politici koju ova država i nema.
Svi ga ”slušaju” jer plati turu po samom ulasku u kafanu.
Uz sav taj smrad u prahu meni se dan popravi ulaskom Rudija. Rudi je gluhonijemi komad starca koji u svom dugom bijelom kišnom kaputu kad dođe, još stoji na vratima i isprati situaciju iako uvijek zna da će sjesti. Sjeda, iz džepa vadi križaljku na pola već ispisanu, iz drugog olovku, diže dva prsta za duplu rakijicu sa malom digresijom na preglasnu muziku iako je gluh k’o top. Kad mu smetaš samo će te pogledati, izvući žuti karton iz džepa na košulji, kao opomenu, a svi znamo šta dolazi nakon drugog žutog.
