Sutra ću, kao i prethodna dva puta, u veseloj i dobronamjernoj povorci koračati pored jedne od mojih najboljih prijateljica, zbog toga što najvažnije trenutke u vlastitom životu nastojim dijeliti sa onima koji_e su moja porodica postali, jer nas nisu povezale ni biologija ni društvena očekivanja, nego vjera u dobro i podršku, a prije svega u ljubav bez predznaka i u smisao uprkos svemu što nas u ovoj turobnoj stvarnosti svakodnevno pokušava demantovati.
„Planiram da se pridružim Hare Krišna pokretu“, rekla sam mami u četvrtom razredu gimnazije, kao da joj je bilo premalo iznenađenja nakon mojih osam zaključenih jedinica na prvom polugodištu. „Dobro, samo se sjeti kada mene više ne bude da sam bila pravoslavne vjeroispovijesti i otiđi ponekad u crkvu i zapali svijeću“, rekla je. Do danas ne postadoh posvećena Krišnina sljedbenica. Imala sam osam godina kada smo bile u zimskom periodu na moru. „Ja bih da skočim u vodu“, rekla sam. „Izuj samo patike“, bio je mamin odgovor. Nisam se okupala u sred zime, valjda uz dopuštenje nije bilo zanimljivo. Mogla bih ovakve primjere redati u nedogled, a samo želim reći kako je beskrajno važno odrasti uz bezuslovnu roditeljsku podršku, bilo da je riječ o adolescentskim religijskim preispitivanja ili dječijoj gluposti.
Nema ničega važnijeg za formiranje ličnosti od svijesti da će nas roditelji podržati ili barem neće osuđivati
Mogućnost da u svakom trenutku mami sve kažem bio je ključni preduslov za moje zdravo odrastanje. Sretna, zadovoljna i pomalo uspješna djeca uglavnom su takva zbog podržavajućih roditelja. Moja mama je usput bila i samohrana majka i ništa od palanačkih strahova i prepreka nije bilo prisutno u njenom odgoju. Kroz život sam srela mnogo ljudi koji su bili djeca iz „kompletnih porodica“ i kroz taj isti život se ponašali kao da su u svakom trenutku na rubu provalije.
„Porodično okupljanje“ slogan je treće Bosanskohercegovačke povorke ponosa
Njen organizacioni odbor tradicionalno oduševljava pristupom i realizacijom događaja, a ovim su sloganom pomjerili prethodno visoko postavljenu ljestvicu. Podsjetilo me je to na jednako uspješnu svojevremenu kampanju Beograd prajda kada su se poigrali sa pravoslavnom slavskom terminologijom koja podrazumijeva da se „na slavu ne zove, nego dolazi“. Odnosno praksa je da onoga ko vam je jednom bio u kući povodom sveca kojeg praznujete, više ne zovete. Sam dolazi. Tako je jedan od slogana glasio „Na prajd se ne zove, na prajd se dolazi“. Tradicija nije tu da bi je monopolizirala privilegovana većina i pod njenim izgovorom terorisala manjine. Tradicija nije nedodirljiva točka naših postojanja, nego prostor propitivanja i redefiniranja. Svako ima pravo na svoje svetkovine i korištenje terminologije „iz tradicije“. Povorka ili prajd jeste svetkovina slobode i prilika da se pokaže da određena grupa ljudi uz sva ponižavanja i diskriminaciju postoji i ima svoja ljudska prava.
Godinama se tradicija i porodica, „kompletna“ i heteropatrijarhalna svojim „vrijednostima“ suprotstavlja LGBTI pravima
U Sarajevu, uz povorku ponosa, organizuju se paralelni događaje kako bi podsjetili na „porodične vrijednosti“ i demonstrirali strah da im LGBTI „pošast“ ne poremeti sklad njihovih hetero zajednica o čijem raskošnom skladu čitamo svakodnevno na stranicama crne hronike. Zato je slogan ovogodišnje povorke „Porodično okupljanje“ najinteligentniji odgovor na kontra događaje koji će, ako ništa drugo, morati da se pozovu na neki drugi segment „bogate tradicije“. Ali porodično okupljanje nije samo pametan odgovor na besmisao terora većine, ono predstavlja potpunu istinu. Nijedna LGBTI osoba nije manje dio porodice nego što su to neke druge, bez slovnih predznaka. Čak i ako je odbačena od biološke porodice zbog seksualne orijentacije i(li) rodnog identiteta sigurno je stekla novu porodicu, satkanu od prijatelja_ica. Čak i da je asocijalna pa joj se nije dalo sticati nebiološke srodnike, nije ništa manje porodica ako je i sama sa mačkom.
I sama sa sobom, bez mačke, svaka osoba je porodica
Kada sam prije šest godina gostovala kod prijatelja u San Diegu, tokom novogodišnjih praznika oni su dobili čestitku od prvih komšija. Umjesto božićne ikonografije na njoj su se nalazila fotografija dva muškarca i dječaka. Riječ je o istospolnom paru koji je usvojio sina s teškoćama. Moji prijatelji svakodnevno su svjedočili nesvakidašnjoj pažnji i brizi kojom je dijete okruženo. Ta dvojica Amerikanaca kojima je na svu sreću zakon omogućio da budu roditelji nisu birali dijete kao konfekciju, bezuslovno su ljubav pružili nekome kome je najpotrebnija. I to dijete je sretno i nijedna institucija ne može zamijeniti sretnu porodicu, a za sreću garancija nije mama plus tata plus dijete. Preduslov za sretno dijete je sretna porodica, a sreću ne definiše heteronormativnost.
Ovogodišnja, kao i prethodne kampanje Bh. povorke ponosa besprijekorno je osmišljena i realizovana
Znam da se ponavljam, ali me u ovom slučaju baš nije briga, pa ću opet reći – da ja bilo šta u ovoj državi odlučujem, te ljude bih angažovala da rade sve. Sumnjam da iko bolje poznaje zakone ove nesretne zemlje od članova_ica Organizacionog odbora Bh. povorke ponosa, a o organizacijskim sposobnostima, komunikacijskim vještinama i radu pod stresom kakav niko od nas nije prošao, ne treba ni pisati. Kampanju su pratile video poruke ljudi koji su govorili o porodičnim vrijednostima, bilo da su srodnici_e LGBTI osoba ili su iz „nekompletnih“ porodica, kao što je recimo samohrano majčinstvo usvojene kćerke.
Bilo je dirljivo, ohrabrujuće i važno
Prvi video koji sam pogledala bio je sa tatom trans osobe, gospodinom Vladom Saržinskim. Da li bi tata Vlado bio raspoložen za usvajanje odraslih osoba koje se još uvijek osjećaju kao dijete bilo je prvo što sam pomislila nakon odgledanog videa. Tata Vlado kao i mama Majda koju ćemo upoznati u kasnijim medijskim sadržajima koji povorku prate, primjer su roditelja koji ne vole projekciju vlastitog djeteta nego vlastito dijete onakvo kakvo jeste. Oni pod ljubavlju ne podrazumijevaju ispunjavanje društvenih očekivanja nego sreću vlastitog potomstva. Ja sam ispunila sva društvena očekivanja iako to niko nije od mene tražio, ali eto, tako se posložilo. Uprkos tome, nemam tatu Vladu. Imam u rodnom listu ime mog tate, a on nema previše preduslova da u jednoj video poruci ponešto kaže o meni. Nije se potrudio da se dovoljno upoznamo. I to je samo jedno od naličja naših „sretnih“ heteronormativnih porodica.
Dok ovo pišem, moje dvije kćerke spavaju
To je zapravo i preduslov da pišem. Nikada nisam napisala nijedan Facebook status o tome šta se sve stigne uraditi dok bebe spavaju. Meni ne treba društveno priznanje u vidu usputnog likea na socijalnim mrežama kao potvrda da sam dobra majka. Niti je ta potvrda moguća. Šta uopšte znači dobro, ko to može da izmjeri? Možda će one vlastite buduće greške pripisivati mojoj ležernosti tokom odgoja i spremnosti da ih pustim da leže na sred Ferhadije onda kada odluče da tako žele… Nerijetko na društvenim mrežama vidim kako roditelji kupuju djeci kolica, autosjedalice i ostalu bebeću opremu poput Space shuttlea, i pitam sam se kolika sam ja „nemajka“, ne zbog toga što im to ne mogu priuštiti, uvijek se može bubreg prodati, nego zbog činjenice da mi nije palo ni napamet da pokušam. I onda se utješim odlukom da ću svaki njihov izbor prihvatiti. I da je to najvažnije što im mogu dati. Jer, ako djeci date krila, njihova kolica i ne moraju da lete.
Na prvoj Bh. povorci ponosa bila sam dva dana nakon što se moja starija kćerka „pojavila“ u vidu pozitivnog testa na trudnoću
Sutra je neću povesti, kao što neće ići ni mlađa, zato što, između ostalog, jednog dana želim da o tome odluke donose same. Pa da im, ako gluho bilo budu drugačije, kažem poput moje mame – kada me više ne bude, sjetite se da sam bila „homoseksualna aktivistica“ i ponekad dignite tu rainbow zastavu. Sutra ću, kao i prethodna dva puta, u veseloj i dobronamjernoj povorci koračati pored jedne od mojih najboljih prijateljica, zbog toga što najvažnije trenutke u vlastitom životu nastojim dijeliti sa onima koji_e su moja porodica postali, jer nas nisu povezale ni biologija ni društvena očekivanja, nego vjera u dobro i podršku, a prije svega u ljubav bez predznaka i u smisao uprkos svemu što nas u ovoj turobnoj stvarnosti svakodnevno pokušava demantovati. Biću sa M. jer idem na porodično okupljanje.
