Šta je ta famozna Povorka, za šta se to šeta, čime se ponosi, što se paradira?

Lamija Begagić o nedavno održanoj trećoj Bh. povorci ponosa i mjesecu ponosa

Ima tome nekoliko godina kako su u centru grada osvanuli stencili s natpisom „Ne treba mi Prajd da šetam“. Bilo je to koju godinu prije nego je BiH kao posljednja zemlja u regionu organizovala prvu Bh. povorku ponosa – sjajno organizovanu i posjećenu, onu koju svi, vjerovatno, pamtimo kao srcu najmiliju protestnu šetnju: veselu, razigranu, ponosnu, kakva i treba biti. Poruka sa stencila trebala je vjerovatno značiti da šetamo svaki dan, da smo na ulicama svaki dan, da postojimo svaki dan. Što je, dakako, tačno. Ali o važnosti Povorke ponosa za vidljivost LGBTIQ zajednice svjedočili smo opet tokom mjeseca iza nas čitajući i prateći kakofoniju medijskih istupa raznih mislilaca pod Trebevićem: sa svake pozicije i kroz različite, nimalo privatne kanale, obratili su nam se sa svojim mišljenjem različiti funkcioneri i funkcionerke, zabrinuti građani, uplakane mladenke…

Da nam zaista ne treba Prajd da šetamo, jer šetamo svaki dan, ovakvi bi medijski nastupi izostali, u gradu u kotlini tekli bi lagani ljetni dani tek malo protreseni golim glumcima ispred svetih ustanova kulture i – nikom ništa

Za LGBTIQ zajednicu bi se i dalje mislilo da ne postoji, da nije dio naše tradicije, da imamo mi i većih problema. Ti veći problemi nestali bi, dakako, odmah nakon Povorke ponosa, pa bi se u prašini koju podigoše dušebrižničke kočije u strahu od nemorala i narušavanja porodičnih vrijednosti izglasalo povećanje plata političarima za pet stotina maraka – zaboravili bismo, namah, i djecu, i bolesne, i potrebite. Oni su, čini se, tek sitan kusur od povorke do povorke.

Fotografije preuzete sa FB stranice “Bh. povorka ponosa”. Foto: Ismar Žalica

A šta je ta famozna Povorka, Prajd, Parada i za šta se to šeta, čime se ponosi, što se paradira, šta se pokazuje i kome se i pred kime zatvaraju ulice i grad stavlja u opsadno stanje?

Povorka ponosa je protestna šetnja kojom LGBTIQ osobe i njihove porodice, prijatelji, kolegice, komšije izlaskom na ulice pokazuju i dokazuju svoje prisustvo i ukazuju na probleme s kojima se susreću i prava koja nemaju. Uobičajena replika na probleme jeste da svaka manjina u ovoj državi ima niz problema, često i one egzistencijalne koji im ugrožavaju život, pa ne šetaju. Odgovor je, dakako, da šetnja i protest nisu zagarantovani samo za LGBTIQ populaciju već za sve potlačene i pobunjene, a oni koji šetaju u Povorci, sasvim će sigurno ustati i za izbjeglice, ljude u pokretu, djecu, radnice i radnike – mnogo su puta to dokazali i dokazale.

Svako se po raznim stvarima sjeća svog prvog Prajda – po emociji, po strahu, po uzbuđenju, ali, ponajviše, po slobodi

Kao da se najednom probudiš na mjestu gdje je moguće zagrliti, poljubiti, uzeti za ruku. Zato su prajdovi po pravilu najljubavniji protesti – jer ljudi koji se u takvim šetnjama ponosno drže za ruke, zagrle ili poljube, rade to jer su si napokon izborili parče prostora za ljubav, parče teritorija gdje mogu biti ono što jesu, bez prezrivih pogleda, osuda, straha, uvreda… Straight osobe, prijatelji, prijateljice, porodica LGBT osoba osjete, također, sličan osjećaj slobode, ali i konačan nedostatak stida i kolektivne krivice – premda neracionalno, mnogi će reći kako se uvijek u društvu svojih LGBTIQ prijatelja osjete postiđeni pred vlastitim „nezasluženim“ privilegijama. Prajdovi su mjesta gdje mogu stati uz njih u veselju i radosti, a ne u stavu vječite pripravnosti da ih brane u slučaju potrebe, a potrebe su, u svijetu izvan tog jednodnevnog povorka-balona, nažalost, svakodnevne.

I premda se, kako rekosmo, zaista radi o protestu punom otvorene ljubavi, povorke ponosa, nisu, dakako, kako dežurni čuvari morala tvrde: iznošenje privatnog u javno jer je seksualnost i seksualna orijentacija nešto što treba čuvati za privatnost doma

Taj „seks“ u sintagmi „seksualna orijentacija“ možda jeste zvučan i para oči i uši. Možda, ali ako ste osnovci koji se u zadnjim klupama smijulje na svaku tabu riječ. Svako stariji od mlađeg osnovnoškolskog uzrasta trebao bi ipak pokazati malo više znanja, razumijevanja i edukacije, pa znati da je seksualna orijentacija nešto što svaki čovjek ima, te da je, bome, svakodnevno iznosimo u javnu sferu: svaki put kad kolegama na poslu pričamo kako smo s mužem/ženom bili u Tučepima, kad idemo na svadbe, kad pokušavamo zatrudnjeti, kad prošetamo ulicom zagrljeni ili slavimo godišnjice braka. Kad pokazujemo različite manifestacije ljubavi i partnerstva. Čak i kad dižemo kredit i potpisujemo hipoteke i mjenice. Seksualna orijentacija nije hodajuća Kama sutra, bila hetero ili homo – ona je neodvojiv dio naših privatnih i javnih života i nije niti erotika, niti pornografija, niti razvrat, niti prijetnja javnom moralu.

Fotografije preuzete sa FB stranice “Bh. povorka ponosa”. Foto: Ismar Žalica

Zato je ona omiljena argumentacija da je Povorka ponosa uzurpacija prostora da bi se javno pokazivalo nešto što strejt ljudi inače ne pokazuju prvoloptaška, neuka i neistinita, ergo i nije argumentacija

Jednako kao i ona da nije okej od strane LGBTIQ osoba da parališu cijeli grad zbog jedne šetnje – jer je Povorka ponosa i svi njeni organizatori i organizatorice, učesnice i učesnici jasna i precizna: ne želimo šetati odvojeni od svog grada i silne se gradske ulice ne zatvaraju zbog nas, niti po našem zahtjevu. Ne zatvara ih Povorka, zatvara ih policija. Ideja slobodne Povorke ponosa ona je gdje je za saobraćaj zatvorena samo trasa kojom se šeta i kojom se kolona kreće. Sugrađani i sugrađanke su dobrodošli i nisu prijetnja, a policija zasigurno ima mehanizme da svoje građane i građanke koji na ovu protestnu šetnju izlaze zaštiti od eventualne eskalacije nasilja koje je, jasno, zabranjeno i kažnjivo Zakonom o zabrani diskriminacije.

I to je i tome je, eto, taj Prajd, da prostiš

Svaki je po nečemu poseban. Ovaj, recimo, jer se prvi put desio u junu i prvi put došao kao kruna na mjesec ponosa – mjesec koji je zaista obilovao događajima koji su namijenjeni zabavi, razonodi, druženju i edukaciji LGBTIQ osoba i njihovih prijatelja. Poseban je i jer je prvi put imao i dvosatni kulturno-zabavni program, pa su okupljene počastili i umjetnici i umjetnice, baletani, baletanke, hor, DJane… Poseban je i jer je na njemu prvi put bila moja mlada rodica, jer je prijateljica povela sina tinejdžera, jer su moji prijatelji iz daleke Švedske, sa troje djece, došli da prošetaju, odmah po slijetanju u Sarajevo. Poseban, veseo i, naravno, bez ijednog incidenta, osim trovanja javnog i medijskog prostora. Nakon njega, okačeno je novo cvijeće na mostove nad Miljackom, gradsko rukovodstvo moglo se, napokon, prestati praviti mrtvo, a mi do narednog juna moramo preći još jednu sitnu stepenicu – drugi oktobar i izbore na kojima ćemo ponovo glasati za ulice za svu našu djecu.

Jer šetnja je svaki dan, ali u junu i oktobru posebno.

Lamija Begagić

Fotografije preuzete sa FB stranice “Bh. povorka ponosa”. Foto: Ismar Žalica
Fotografije preuzete sa FB stranice “Bh. povorka ponosa”. Foto: Ismar Žalica
Blog je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj bloga isključiva je odgovornost Omladinskog magazina „Karike“ i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.

Najčitaniji tekstovi

Uzroci izraelsko-palestinskog sukoba – razvoj događaja od kreiranja Države Izrael do  Jomkipurskog rata 1973. godine
Zaviri „Iza duge“, vidjećeš da smiješ
Ljubav u vrijeme ratnog ludila
Zlatna Karika Lejla Selimović: Hidžama je više relaksirajući tretman
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Ko će pobijediti čovjeka?
Kataloška prodaja kao prilika za zaradu i radno iskustvo
Nindža, zaostala, bezgrešna ili nepropisno pokrivena – lične priče žena s hidžabom u BiH
Zlatna Karika Haris Babić: Ljudi mogu biti uzrok ekstremnih vremenskih pojava
Koji fakultet upisati – državni ili privatni?
More Stories
Političarke u BiH – kandidatkinje ili marionete?