Ne osuđujem ono što ne razumijem i ne zalažem se samo za prava koja se tiču isključivo mene

 Vanja Šunjić, novinarka i književnica, objašnjava na koji način se mijenjao njen lični stav prema LGBTI populaciji.

Adolescentske godine sam provela u uvjerenju da su svi moji prijatelji strejt. Djevojkama su se dopadali momci, oni su zavodili djevojke i niko od nas u tim godinama nije propitivao svoju seksualnu orijentaciju. Makar ne naglas. To je bio tabu jer se podrazumijevalo da među nama nema potrebe govoriti o seksualnosti, kako u osnovnoj školi tako i u gimnaziji. Prešutno je bilo zabranjeno propitivati seksualne identitete, jer su oni, zajedno s vjerom i nacijom, bili nešto što je duboko upisano u naš DNK i ni po koju cijenu se ne smije uzdrmati, jer ćemo time ostati bez sebe samih. Trebalo je samo da završimo gimnaziju, upišemo i završimo fakultet i zasnujemo porodicu s mnogo djece. To je bila mjera za uspjeh, patriotizam i čovječnost.

Nedobronamjerne šale

Stalno smo izmjenjivali nedobronamjerne šale na račun LGBTI zajednice i pedera, potpuno uvjereni da među nama ne može biti takvih i da ne vrijeđamo nikoga. Kad bih sama sebe u rijetkim situacijama uhvatila da mislim o tome, nisam bila kao oni koji bi ih osudili, pretukli i zatvorili u tamnicu, ali sam smatrala da ne trebaju podizati djecu i paradirati gradom.

Nikad nisam vjerovala da ću plakati zbog pedera

Kada je izašao film „Parada“ (2011) Srđana Dragojevića, bila sam drugi razred gimnazije. Drugarica i ja smo išle u kino, a poslije u dugu šetnju u kojoj smo razgovarale o filmu. Iako tih godina nismo razumjele mnoge refleksije na poratno stanje, Miloševićevu Srbiju i potenciranje na nacionalnim i rodnim predrasudama i stereotipima, još se sjećam njene reakcije gdje, grcajući u suzama, izgovara: „Nikad nisam vjerovala da ću plakati zbog pedera.“ Film je u nama probudio empatiju, jer je fenomenalna ekipa utjelovila pripadnike/ce LGBTI zajednice i prvi put nam ukazala da ti ljudi postoje, dajući nam njihovu humanu crtu. Međutim, ja sam i dalje živjela u uvjerenju da oko mene nema takvih.

Ljudska prava nisu pitanje ličnog stava

Moje potpuno otvaranje prema LGBTI zajednici i propitivanje vlastitog seksualnog identiteta se desilo na seminaru gdje sam sobu dijelila s L., za kojeg sam bila ubijeđena da je gay. Iako se moja tvrdnja pokazala netačnom, to je bio katarzični momenat koji me oslobodio od tada učvršćenih predrasuda. Pomalo sam osjećala grižu savjesti i stid zbog ranijih stavova i sve više sam željela da se borim protiv homofobije i da dam podršku LGBTI zajednici. Budući da se bavim javnim poslom, imala sam privilegiju da to činim češće i glasnije od drugih, što je nailazilo na osude moje okoline. Mnogi se pitaju da li sam ja lezbejka, zašto mi to treba i da li imam neku korist od toga, jer živimo u društvu punom nerazumijevanja i vlastitom isključenošću pravdamo to što još nekoga želimo isključiti ili obespraviti, smatrajući to našim legitimnim mišljenjem, zaboravljajući da ljudska prava nisu pitanje našeg ličnog stava. Mnogi nisu svjesni da kroz to sputavaju sami sebe i sve ono što jesu guraju pod tepih, kako bi ostali ona nametnuta pretpostavka o sebi. Uzorni građani/ke, pripadnici/e vjerske zajednice, članovi/ice porodice…

Iako sam nekada osuđivala javno paradiranje LGBTI osoba, danas mi je Pride praznik slobode i ljubavi

Prilikom odlaska na Ljubljana Pride, prijatelj iz Makedonije mi je pričao kako je on tek po odvajanju od svoje sredine i po dolasku u Sloveniju propitao svoj seksualni identitet. Shvatio je da jeste strejt, ali da to u sredini u kojoj je živio nikada ne bi doveo u pitanje jer su njegovog poznanika koji se pokušao autovati roditelji poslali na liječenje. Iako sam nekada osuđivala javno paradiranje LGBTI osoba, danas mi je Pride praznik slobode i ljubavi u svakom mogućem smislu i veselim se kad se zadesim u nekom gradu u vrijeme njegovog održavanja.

Autorica na Zagreb Prideću, privatni arhiv

Poznanstvo kao siguran prostor

Veliki broj mojih prijatelja/ica, saradnika/ca i ljudi koje poznajem se ne uklapaju u standardne rodne i seksualne norme i jako sam ponosna na njih, na ono što rade, način na koji se bore i odnose prema drugim ljudima. Kroz ono što radim pokušavam da im olakšam borbu. Mnogo mi znači što mi se određeni broj prijatelja i poznanika iz škole i ljudi iz mog djetinjstva autovao smatrajući naše poznanstvo sigurnim prostorom gdje mogu biti ono što uistinu jesu, bez obzira na to što neki u svojoj sredini i dalje žive nametnute im identitete.

Zahvalnost LGBTI zajednici

Kad vratim vrijeme unazad i poredim staru i novu sebe, nemjerljivo sam zahvalna svim ljudima iz LGBTI zajednice koji su postali dio mog života, oplemenili me, naučili me nešto novo, naučili me da budem bolja osoba, da budem otvorena, ne osuđujem ono što ne razumijem i da se ne zalažem samo za prava koja se tiču isključivo mene. Ako još samo jedna osoba posredstvom mog angažmana počne misliti tako, ovo sve ima smisla. Mama već jeste. Još samo jedna osoba.

Naslovna fotografija: Vanja Šunjić na Ljubljana Pride-u, privatni arhiv

Blog je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj bloga isključiva je odgovornost Omladinskog magazina „Karike“ i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.

Najčitaniji tekstovi

Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Intervju s Asimom Bratanović, psihologinjom i psihoterapeutkinjom u edukaciji: „Kojim god putem da krenemo, vratićemo se tamo gdje smo osjećali da nismo dovoljno voljeni, ili da jesmo“
Zlatna Karika Nikolina Zubac: Volim izazove, timski duh i adrenalin koji košarka donosi
Namazana kriška s onim koga voliš ukusnija je od kavijara sponzorskih veza
Zašto muškarci (ne) vole kučke?
Haruna Bandić, bh. booktuberka: Književnost je intrigantna, mijenja nas iznutra, iznova
Posjetili smo kafiće u kojima stavljaju drogu u piće
Ko je, zapravo, Ognjen Pjano – psiholog (Karika)?
Dr. Nina Krajnik, lakanovska psihoanalitičarka: Nesvjesno – najvažnija knjiga koju možete pročitati
Ajdin Fejzić: Potreba za više praktičnog iskustva u školama
More Stories
Etika s invaliditetom se ignoriše, a ne osobe – Specijalna plaketa „Srđan Aleksić“ za Tadićkin pristup u nepristupačnim vremenima