Odavno se kroz svakodnevnu i redovnu komunikaciju provlači pitanje „Da li podržavaš ili ne LGBTIQ osobe?“. Ne razumijem kako neko može podržavati ili ne podržavati nečiju egzistenciju, nečije pravo i slobodu.
Podrška u vezi nečije egzistencije, prava i sloboda ne bi trebala da bude u rukama većine građana/ki, pogotovo kada je u pitanju egzistencija, pravo i sloboda manjinske grupe kao što su LGBTIQ osobe. O navedenom ne biste trebali odlučivati VI nego MI. Dugo su LGBTIQ osobe ovisile o većini; da se razumijemo, ne govorim da većina treba da ovisi o manjini, međutim, veoma je važno da se nakon dugo vremena opresije i diskriminacije (koja još traje) pitamo i MI. Veoma je ružan osjećaj, skoro kao da se osjećam nečovječno, kada o mojoj egzistenciji, pravima i obavezama odlučuje neko drugi. Neko ko nije imao dodira s diskriminacijom na osnovu seksualne orijentacije. Neko ko nije trpio diskriminaciju na osnovu seksualne orijentacije pri zaposlenju, na radnom mjestu (ako uopće isto dobije), pri posjeti zdravstvenim institucijama, na kafi dok te gledaju kao da si žirafa, te kao da si niže biće, samo zato što si drugačije, samo zato što voliš.
Naravno, savezništvo i podrška naših suboraca i suborkinja su uvijek dobrodošli
Bez savezništva LGBTIQ pokret nije potpun. Tokom historije, LGBTIQ pokret je sa svojim saveznicima i saveznicama postigao velike pobjede. Slažem se s tim da LGBTIQ pokret treba da daje podršku drugima, sve dok se i dalje bori primarno za svoje ciljeve, ne zanemarujući ciljeve drugih. Solidarnost je veoma važna, te je ključna za prosperitet i napredak ljudskih prava. Međutim, važno je da razjasnim da moć o našoj egzistenciji treba da bude isključivo u našim rukama; predugo je bila u rukama onih koji su nas tlačili. Možda ovo malo zvuči egoistično, no, poznavajući opresiju koja se kroz historiju dešava nad LGBTIQ osobama, poznavajući iskustva LGBTIQ osoba, koja nisu nimalo bezazlena, poznavajući to kako nam je sloboda danas zagarantovana, a sutra može biti oduzeta, smatram da naša egzistencija treba i mora biti u našim rukama. Bez obzira na sve.
Kako se pitanje podržavanja ili nepodržavanja može odnositi na ljude?
Razumijem da se može podržati neki određeni skup, neka određena organizacija, politička ili apolitička, odnosno djelovanje te organizacije, određena individua odnosno njeno djelovanje. Međutim, da li se pitanje podržavanja odnosno nepodržavanja može postaviti i odnositi na ljude? U ovom slučaju na LGBTIQ osobe, koje zahtijevaju od društva i države da se njihova egzistencija zaštiti, a njihova prava i slobode da se ostvare na ravnopravan i jednak način. Postavlja se pitanje kako neko ima moć da odlučuje o nečijoj egzistenciji, tako da svako ko kaže da ne podržava LGBTIQ osobe se usuđuje nad LGBTIQ osobama da vrši, pa rekao bih, ni manje ni više, nego uklanjanje LGBTIQ osoba iz društva, s obzirom na to da je njegov/njen odgovor usmjeren protiv egzistencije LGBTIQ osoba. Između ostaloga, neko ko i odgovori da podržava LGBTIQ osobe me isto zbunjuje, jer zašto bi mi LGBTIQ osobe ovisile od vašeg DA ili NE.
Tako da, dragi/e građani/ke, što se mene tiče, kroz moja iskustva, iskustva diskriminacije, stereotipizacije, nasilja, zaključujem i izjavljujem sljedeće:
Oduzimam vam moć da podržavate ili ne podržavate moju egzistenciju. Moja egzistencija je uvijek bila i uvijek će biti u mojim rukama. U rukama koje jesu proživjele nasilje, govor mržnje, diskriminaciju i stereotipizaciju. Zbog toga čvrsto i odlučno izjavljujem da je moja egzistencija u mojim rukama, isto tako je vaša egzistencija u vašim rukama, ali vaša solidarnost i podrška je uvijek potrebna. Tako da ne tražim nego zahtijevam zaštitu svoje egzistencije, svojih prava i sloboda, koje mi itekako pripadaju.
Blog je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj bloga isključiva je odgovornost Omladinskog magazina „Karike“ i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
