Laura Papo Bohoreta, pravim imenom Luna, kćerka Jude i Estere Levi, rođena je u Sarajevu 1891. godine. Kao prvorođena, dobila je nadimak Bohoreta kojeg su dobijala sva prvorođena sefardska ženska djeca. Od 1900. do 1908. živjela je u Istanbulu gdje je završila francusko-jevrejsku školu Alliance Israeliti. Također, u Parizu je pohađala šestomjesečni kurs francuskog jezika. U Sarajevu se 1911. udala za Danijela Papu s kojim je imala dva sina. Na samom početku rata 1941. oba su joj sina odvedena u logor Jasenovac gdje su i stradali. Tugujući za sinovima, razboljela se i umrla u sarajevskoj bolnici 12. juna 1942. Sahranjena je tajno na starom Jevrejskom groblju u Sarajevu. Nažalost, do danas joj nije podignut spomenik.
Čitajući o utjecaju posljedica konzumerizma i svakodnevnih navika na naše zdravlje, a potom i na planetu na kojoj živimo, naše potrošačke i druge navike počele su da se mijenjaju. Nijedna od tih promjena nije bila drastična da je mogu primijetiti ljudi koji se s nama druže; sve su došle tako spontano nakon otkrovenja i postale dio naših života kao da oduvijek tako radimo. Stoga sam odlučila da vam predstavim sve što smo promijenili u našem životu da živimo što više u skladu s prirodom.
Već generacijama se kod nas pogrešno priča o porodu. Generacijama su žene ušutkivane da ne budu „peke“ i ne pričaju o tom iskustvu kao traumatičnom.
Sve priče naših nana, majki, tetki i strina praćene su krilaticom: „Sve se to odmah zaboravi.“ Majke će se složiti da onog trenutka kad ugledate svoju bebu sve postane lakše, ali da se iskustva zaborave – to baš i nije tako. Mnoge žene sa sobom nose traume i teško se odlučuju na novu trudnoću. Danas o tome slobodnije govorimo.
Podjela na žene i muškarce postojala je i još uvijek postoji u društvu. Bez obzira na visoku obrazovanost i stručnost ženskog kadra, one su i dalje diskriminirane prilikom zapošljavanja, plaće te daljnjeg napredovanja. Posebna pažnja posvetila se nepovoljnom položaju žena u politici zbog malog broja žena u izvršnim tijelima, zastupničkim i drugim visokim položajima u politici, koji nije samo problem u Bosni i Hercegovini već u gotovo svim zemljama svijeta. Potrebno je razbijati predrasude i stereotipe o ženama u politici i dati im šansu da pokažu svoje sposobnosti i vještine.
Često sam mislio da umišljam kada me ljudi krenu promatrati isključivo kroz prizmu moje seksualnosti, a ne više kroz prizmu studiranja, porodičnih ili prijateljskih odnosa. Međutim, prečesto se to dešavalo. Istrenirao sam se da znam što znači svaki pokret, osmijeh ili riječ. Valjda kada živite u konstantnoj nepredvidljivosti, steknete tu „super moć“ prepoznavanja. To je kao neki obrambeni mehanizam koji vam govori kako će neko reagovati na vašu egzistenciju. Čak i u porodici nakon što sam postao vidljiviji aktivista, te outovani gay muškarac, odjednom nisam bio pravnik, student, sin, brat ili rođak koji je uspješan, već samo „onaj Amar koji radi nastrane stvari“. Sve je palo u vodu, desetke na fakultetu, petice u srednjoj, svi certifikati o učešću na raznim konferencijama, potvrde o osvojenim mjestima na takmičenjima, komentari kako me čeka blistava budućnost i karijera… Sve je palo u vodu jer sam gay.
Djevojčino ime bilo je Lucia. Njena, moglo bi se reći prijateljica, mada ni slučajno ne bi bilo greška reći veoma bliska osoba, ukočeno je stajala položenih ruku na naslon kolica. Čvrstina i ispravljenost njenog položaja prikrivala je brzinu i uznemirenost otkucaja njenog srca. Imala je kratku svjetliju kosu nespretno ošišanih krajeva. Uski pramenovi padali su joj preko lica lijepeći se za sljepoočnice i vrhove tankih usana. Njene smeđe oči bile su vlažne te su se caklile gotovo isto kao i talasi ispod njih. Noel, kako se zvala ova djevojka, nosila je široku suknju i tanki crni šuškavac čije je rukave zavrnula do nadlaktica. Mislile su u tišini. Prije godinu dana, baš u ovom periodu jeseni, desila se nezgoda. Da, ništa drugo do jedne nezgode.
„Ako pođemo od definicija, za 'lažne vijesti' općenito znamo reći da su to namjerno stvoreni medijski sadržaji koji nemaju uporište u istini, nastali su kako bi se ostvarila politička ili materijalna korist, lakše se i brže šire od samih (pravih) vijesti i donose štetu svima, a pogotovo građanima koji imaju pravo na istinitu, preciznu, pouzdanu, vjerodostojnu informaciju. Objašnjavajući fenomen 'lažnih vijesti', a kako bi izbjegli termin 'fake news' (koji se koristi i da se na ružan način opiše mišljenje druge strane, uglavnom neistomišljenika, ili za prozivanje medija), pojedini teoretičari ukazuju kako je bolje koristiti izraz 'informacijski poremećaj'.“
„U porodilištu sam ljubazno primljen, obučen i odveden do supruge. Imali smo odvojen separe od ostalih parova, gdje smo čekali prave trudove. Dok sam čekao da me prime, u čekaonici je bio veliki broj muževa koji su također čekali prijem da sa svojim suprugama prisustvuju porodu, što je učinilo da se opustim i osjećam bolje, jer je djelovalo kao da se prisustvo muškarca tu podrazumijeva“, ispričao je Sead, ne krijući da su mu u njegovoj rodnoj zemlji govorili da to nije mjesto za muškarca, da će se previše uplašiti, neće moći spavati ili da će svoju suprugu prestati posmatrati kao ženu.
Povodom 30. godišnjice neovisnosti i samostalnosti države BiH, Omladinski magazin „Karike“ i Omladinska novinska asocijacija u BiH organiziraju takmičenje u pisanju bloga za sve mlade iz Bosne i Hercegovine od 15 do 35 godina. Blog dužine do 1.500 riječi možete poslati do 10. aprila 2022. do ponoći na redakcija.karike@gmail.com s naznakom „Za takmičenje u pisanju najboljeg bloga“.
Ono što želimo da čujemo od vas u vašim blogovima jesu vaša razmišljanja, emocije i odgovori na neka od sljedećih pitanja:
Kako vidiš BiH za ovih 30 godina njenog samostalnog i neovisnog postojanja? Da li je doživljavaš kao svoju zemlju i u čemu tačno? Zašto još nisi otišao/la? Zašto ipak biraš da ostaješ i boriš se za demokratičnije, sigurnije i kvalitetnije društvo? Šta vidiš kao alternativu nacionalizmu, mržnji i podjelama? Kako uopšte vidiš i komentiraš politiku kojom se ova zemlja vodi već 30 godina? Jesu li podjele, govor mržnje, netrepeljivost i nestabilnost nešto na što smo već navikli ili kao mladi još uvijek imamo snage i načina da se borimo protiv istih? Kako?
„Mladi se danas sve teže i sve kasnije odlučuju na brak zbog brojnih razloga. Iako ne možemo reći koji je konkretan razlog kod pojedinca, možemo govoriti o onome što mnogi mladi izražavaju. Socijalni sat se pomjerio, kao i očekivanja društva, ali i samih sebe. Puno toga se danas 'mora' prije braka – završiti školu, pronaći posao, živjeti samostalno, proživjeti mladost, biti 'spreman', pronaći 'savršenog partnera'. Naravno, i financijska problematika otežava donošenje odluke o braku – teže se nalazi posao, posebno onaj kojim možemo uzdržavati obitelj, a zato je teže i napustiti roditelje. Također, brak više nije nešto što se 'mora', socijalno je prihvatljivo danas i ne biti u braku, društvo je prihvatilo da možeš biti ostvaren i kao samac“, rekla je za „Karike“ doc. dr. sci. Andrea Vlašić, psihologinja.
Dan prije nestanka, K. je u poštanskom sandučetu našao pismo. Na crnoj koverti nije bilo poštanske markice, kao ni adrese pošiljaoca. K.-ova adresa je bila ispisana mliječno bijelom bojom. Od svega toga ga je prenerazio poznati rukopis.
„Ko me zajebava? Polomiću mu kosti!“
Zadihan i preznojen, utrčao је u stan. Popio je čašicu rakije. Nekoliko kapi se prosulo na kovertu. Otvorio ju je. Pismo je bilo crno, slova ispisana istom mliječno bijelom bojom i istim rukopisom. Drhtavim rukama ga je držao i čitao kroz suze.
Nakon dva dana konstantnog pisanja samo je nestao. Nisam znao šta se dešava, niti da li sam ja uradio ili rekao nešto pogrešno. Očekivao sam bilo kakvu poruku, međutim, poruke nije bilo. Mogu ti reći da sam se osjećao pravo posrano. I tako, da izviniš, posran, pisao sam s drugaricom koja mi je predložila da izađemo naveče u klub. Ni manje ni više nego gej klub. To je bio 21. avgust. Pozvao sam jednog poznanika s nama i tako smo svi zajedno otišli u provod ili sprovod, kako za koga. Slijed događaja o kojem ću ti sada pisati i nije baš najidealniji. Ništa filmski se nije desilo u tom klubu, osim što sam se, greškom ili ne, poljubio s tim poznanikom. Tada mi se to činilo kao dobar izbor. Odlučili smo nastaviti neki vid odnosa u nadi da će se neki plamen ipak upaliti. Sada se sigurno pitaš šta se dešavalo u međuvremenu s košulja boyem kojem nisam znao ni ime. Nakon onog nefilmskog poljupca u klubu razmišljao sam da ga samo obrišem s mreža i nikada mu ne kažem šta se zapravo desilo.