Budi muško, stisni zube – mentalno zdravlje muškaraca

Nedavno je obilježen Dan muškaraca i to me natjeralo na razmišljanje, a potom i na pisanje ovog teksta. Tema o kojoj se nedovoljno piše, koju podcjenjujemo i zanemarujemo – mentalno zdravlje muškaraca.

Kada spomenete mentalno zdravlje, većina našeg društva će, ma kako to rogobatno i čudno zvučalo, pomisliti na žene i njihovu borbu s užasnim problemima koji im od života prave pakao. Bez želje da na bilo koji način upadnem u istu zamku i braneći jedno podcijenim drugo, nego upravo da bih istakao potrebu za jednakošću u svim pravima, obavezama i potrebama, mislim da to nije u redu i da je riječ, iako ponekad posve nenamjerno, o sistemskoj diskriminaciji muškaraca koji se bore s mentalnim poremećajima i duševnim oboljenjima. Depresija, anksioznost, veliki spektar fobija i ostalih mentalnih poremećaja nemaju rod. Oni su, kako bi se to reklo u nekim drugim sferama života, unisex. Vrijede za sve, muče nas sve i ne biraju rasu, rod, religiju ili seksualnost. Tim pijavicama koje sisaju život iz svakog od onih koji se nose s njima, potpuno je svejedno kako se zovete, odakle dolazite i kojem rodu pripadate. A to se, u 21. vijeku, prečesto zaboravlja.

Očvrsni malo, ponašaš se kao curica

Nije to zaboravljanje slučajnost, niti tek neka pojava koja je, eto, sama od sebe došla među nas. Ova vrsta diskriminacije nastala je tamo gdje nastaje i veliki dio drugih nazadnih i diskriminatornih razmišljanja – u disfunkcionalnim porodicama i/ili pogrešnom odgoju, zasnovanom često na nekim starim, ustaljenim, a opet tako prokleto pogrešnim uvjerenjima i običajima, koji su se nekako prenijeli s koljena na koljeno, sve do naše generacije i pomenutog 21. vijeka.

„Muškarci ne plaču“, „Očvrsni malo, ponašaš se kao curica“, „Budi muško, stisni zube!“ i ostale generacijske omaške, koje za pretpostavku imaju da muškarci ne smiju imati emocije, da nemaju pravo uzeti pauzu od života i tek onako, za dušu, zaplakati slomljeni pod teretom života, kada isti postane neizdrživ.

Ne smiju, jer se i njih i sve ostale učilo da su emocije znak slabosti jednog muškarca, da će biti manje cijenjen i poštovan i kod kolega i prijatelja, manje zanimljiv i poželjan među ženama. Mekušac. I tako, u strahu da ne ispadne slab i nepoželjan, isti taj čovjek kojem više od svega treba jedan dobar plač i razumijevanje okoline, guta svoje emocije, čuva ih za sebe, trpi uz usiljeni osmijeh i ono muško: „Dobro sam ja“, dok se svim silama trudi da odglumi hrabrost i zaustavi lavinu u sebi.

I šta se onda dogodi?

„Progutane“ emocije pretvore se u bijes, bijes se neminovno pretvara u različite poremećaje koji se odazivaju na ime depresija, anksioznost, nesanica… a kada neki od tih ljudi, nažalost, pribjegnu onom crnom rješenju koje se, uistinu, u grotlu tog vulkana koji divlja u vlastitom umu, čini kao najlakše i najbezbolnije rješenje – e, onda se pitamo „ZAŠTO?“. Zbog nerazumijevanja. Zbog ismijavanja. Zbog obilježavanja i izbjegavanja. Zbog sažaljenja i užasno pogrešnih riječi kojima se pokušava ispraviti prethodno rečeno i pružiti neka vrsta utjehe kada je već kasno.

Ponovo, jer smatram da ovo zaista treba napisati više od jedanput – ovo društvo mora početi tretirati emocije i mentalno zdravlje kao univerzalno pitanje i zajednički problem svih ljudi na ovoj zemlji. Ne, muškarci nisu otporni na ova užasna stanja. Da, muškarci imaju pravo tražiti pomoć kada im je ona potrebna, bez straha od okoline, osuđivanja i ismijavanja onoga s čime se bore. Jer ne, niste „manje muško“ ako svoj problem mentalne prirode priznate, najprije sebi, a onda i onima koji vam mogu pomoći. Šutnja nije uvijek zlato, pogotovo ako vam, kao u ovom slučaju, otvaranje i pričanje može spasiti život.

Briga o mentalnom zdravlju treba biti dostupna svima, normalizujmo je i tražimo da bude jednako važna kao i briga o tjelesnom zdravlju ili dentalna higijena. Nije sramota željeti biti dobro, za sebe i one koje voliš. Neka Dan muškaraca u 2021. godini prođe u znaku te važne poruke.

 

Najčitaniji tekstovi

Zašto sve manje studenata upisuje fakultete u BIH - loš kvalitet, demografska kriza ili neperspektivne karijere?
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Zlatna Karika Saldina Nurak: Programiranje nije struka za slabiće
Call centri: ZA ili PROTIV?
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Darko Rundek za „Karike“: „Rijeke znače slobodu i opstanak svih nas“
Ne sudi knjizi po guzici
Odlaze li mladi jer žele ili jer nemaju drugog izbora?
Sigurne kuće imaju skloništa i za djevojke – incesti i seksualno nasilje u porastu
Ivana Džamić: Ponekad mislim da nijedan virus ne može da bude toliki neprijatelj kao što čovek može prema čoveku
More Stories
Otići iz roditeljske kuće ili iz Bosne?