Piše: Nadija Salčin
Od malih nogu slušamo razne priče. Bajke koje su se prenosile generacijama, uče nas da vjerujemo u nemoguće i u posebnost onih trenutaka kada srce preskoči, a dah zastane. Sve te fantazije življenja dobro su mi poznate, jer svoju proživljavam već dvadeset godina. Svaki momenat djeluje kao prvi i posljednji, neponovljiv i poseban, kao da su se zvijezde spustile iz galaksije da osvijetle moje noći. Na časak spustim pogled, gotovo nesvjesno, i zadržim se na dlanovima obasutim zvjezdanom prašinom. Tu su, još uvijek, sve bajke u koje sam vjerovala. Alisa je mnogo voljela čitati knjige, jer je u njima pronalazila bijeg i spas. Često se pitam, šta bi pomislila danas, suočena s našim svijetom. Može li se današnjica uopšte mjeriti s čudima njene skrivene zemlje ili smo postali toliko ogorčeni da je mašta za nas davno izgubila vrijednost?
Možda sam i sama stvorila svoj svijet, skriven i u potpunosti moj, kojem samo ja imam pristup. Njegovala sam njegove vrtove, nosila cvijetne latice na dlanovima i u očima čuvala sjaj svoje unutrašnje zemlje čuda. Ova Alisa modernog doba odavno je sakrila svoj ključ, gotovo sebi zabranila povratak. Ponekad pomislim da bi najrazumnije bilo napustiti svoj svijet i gledati u asfalt umjesto u zvijezde.
Razum se, znate već, uvijek čini razuman, ali u Alisinom svijetu ništa nikada nije imalo smisla, barem ne drugima. Vjerovala je u snove i u snagu srca koje je prelazilo prepreke, uprkos meteorskim kišama na njenoj stazi. Možda je samo slijedila mliječnu stazu dok su drugi vidjeli ponor. A možda je u toj opasnosti prepoznala avanturu koju je tražila cijelog života, onu zbog koje duša treperi u neizvjesnosti. Lutala je između svjetova u potrazi za izlazom, iako je duboko u sebi znala da joj je najveća želja ostati izgubljena. Najveće čudo, zapravo, bilo bi znati postaviti pravo pitanje. Da li je čovjek zaista izgubljen ako cijeli život pokušava pronaći sebe? Ili se, možda, nikada u potpunosti ne pronađe?
Vjerujem da odgovori dolaze onda kada prestanemo razmišljati. Probudimo se jednog jutra bez pitanja u sebi. Do tada smo samo zarezi u rečenici koja još nije dovršena. Ne znam na kakvu ste Alisu navikli, onu naivnu djevojčicu koja je vjerovala da može promijeniti svijet ili onu koja je sanjala velike ljubavi, ali moja Alisa danas piše tekstove, koji joj ispunjavaju dušu, svijet pokušava mijenjati volontiranjem i izborom poziva kroz koji može pomagati drugima. Uči kako da, brinući o drugima, ne zapostavi sebe. Gleda u sutra, ali prošlost čuva samo kao lekciju. U nekom kutku svog svijeta čuva brige i žalosti, ali svakog jutra bira osmijeh. Lebdi iznad neba koje je oslikala strašću i upornošću.
Nekada sam bila samo umjetnik, pisac, a danas znam da sam i mnogo više, svjesna truda koji sam ulagala kako bih vrijedila, ne shvatajući da je ta vrijednost zapravo oduvijek bila tu. Baš poput Alise, ponekad poželimo pobjeći iz stvarnosti. Ta su maštanja lijepa, ali nikada ne mogu postati stvarna. Koliko god željela piti čaj s gusjenicom, uvijek ću trčati za zecom u potrazi za vremenom, a na meni je kako ću ga potrošiti.
Možda vaša Alisa nije bila toliko komplikovana. Ni moja, zapravo, nije. Ona je samo mlada duša koja traži svoje mjesto u svijetu, svjesna da je sav njen trud usmjeren ka nečem većem, iako je život ponekad skrene s puta. Možda će uskoro pronaći svoj ključ ili pak odlučiti da renovira svoj svijet. Svaki povratak je težak, ali nijedan trud nije uzaludan.
Ako se i vi nalazite ispred kapije svoje zemlje čuda, ne zaboravite da barem okrečite zidove. Svijet je vaš da ga stvarate, ali nemojte zaboraviti sanjati. Jer bez snova, ništa ne bi imalo smisla. A zašto bi se inače zvala zemlja čuda, ako bi u njoj sve bilo sasvim obično?
