Život se nekako uvijek činio sumoran i siv. Kako su godine prolazile, prestao sam očekivati sreću, prestao sam se nadati nekom svjetlu. Uvijek su mi govorili kako bi djetinjstvo trebalo biti najsretniji period u životu jedne osobe. Bili su tako u krivu. Ne mogu da podnesem tu izreku, prezirem je. Nekad, život nema taj sretan period. Pa tako, mogu reći da do neke određene tačke u svom životu nisam poznavao sreću i radost. Sve dotad je bila jedna tamna praznina; riječima neopisivo, tmurno i ružno. Uvijek drugačiji, uvijek posljednji. Iako je univerzalno prihvaćeno da su ljudi društvena bića, ja sam rano u svom životu odbio tu filozofiju i ugodno se prilagodio suprotnome. Razmišljao sam, zašto čovjeku treba društvo? Zašto moramo biti prisiljeni da budemo društvena bića? Kako je to uopšte moguće? Društvo i ljudi mi nisu donijeli ništa u život osim patnje i mržnje. Odrastao sam s prijetećim osjećajem da me moje okruženje polako, postepeno jede i uništava. U nekim trenucima sam se osjećao kao tumor ovog svijeta, sporo ga parazitirajući, a u drugu ruku, osjećao sam se kao da je svijet koji me okružuje jedan odvratni, crni tumor, koji mi prodire i probija u dušu, moje tijelo, život, ocrnjavajući me svojom bolešću.
