Piše: Marijana Simanić
Višegrađanka, Svetlana Ceca Novaković je sinonim za herojstvo ovog vremena. Riječ je o djevojci koja je sa 29 godina, odnosno, u februaru 2004. godine operisala karcinom dojke. Tada joj je rečeno da neće živjeti duže od mjesec dana. Međutim, Ceca i nakon 22 godine od tog teškog životnog perioda, korača ulicama grada smještenog na Drini i Rzavu puna optimizma, vedrine i vjere u bolje sutra.
Svetlana nam je ispričala o svojoj borbi, trnovitom putu ali i hobiju koji joj je pomogao da nastavi dalje.
„ Moja borba sa karcinomom traje 22 godine. Ustvari, ja sam se sa samim rakom izborila u prvih par godina, a ovo sada je borba da se bolest ne vrati. Dojka je odstranjena, terapije i zračenja sam redovno primala, kako bi ubile maligne ćelije, ali godišnje kontrole su obavezne. Na taj način, redovnim kontrolama, sebe čuvam. Karcinom je nepredvidiva bolest. Nikada se ne zna da li će se vratiti – može da se vrati, ali ne mora da znači. Moja borba za život je pokazala da i osobe koje obole od ovako teške bolesti i prognoze mogu da prežive i nastave dalje. Svaki dan sam šetala. Družila sam se sa pozitivnim ljudima punim energije i optimizma, slušala sam muziku, čitala… Jednostavno, nastavila sam da živim onako kako sam i živjela i ranije ali ne u toj mjeri da maksimalno dajem sebe za druge, već sam svoj život stavila na prvo mjesto. Borba je bila teška, bez obzira koliko je čovjek psihički jak. Potrebno je najmanje dvije godine da osoba shvati od čega boluje i da se izbori psihički i fizički. Fizički su me operisali, rana je zacijelila ali psihički… Vrijeme i snaga uma igraju glavnu ulogu. Shvatila sam da ne mogu imati ni djecu ni porodicu. Nemam jedan dio tijela, prihvatila sam to tako kako jeste, dobila grudnu protezu, navikla na nju i sada jednostavno živim svoj život. Bolest vas natjera da naučite da volite život i da ga živite“.
Poznato je da osobe koje boluju od karcinoma ne mogu da rade neke poslove. Kakva je situacija sa Vama?
„U prvih nekoliko godina nakon operacije, nisam smjela da koristim peglu niti da budem blizu električnom šporetu. Ni dan danas ne mogu, niti smijem da koristim bazen sa termalnom vodom, što je slično i kod tuširanja jer je voda prohladna. Poslije operacije dojke, odnosno, do kraja života, vi morate da čuvate ruku sa koje strane je bila operacija. Ja sam operisala dojku na lijevoj strani i tu ruku čuvam. Ne smijem nositi više od kilogram u ruci, moram je paziti od opekotina, ne smijem da je stežem zbog nastanka linfedema, koji ne može da se izliječi, već samo da se zaliječi“.
Znamo da je Vaš hobi fotografija. Koliko je ona pomogla u samoj borbi sa karcinomom?
„ Fotografijom sam počela da se bavim kada sam se razboljela. Jednostavno, počela sam da primjećujem stvari oko sebe, na koje do tada nisam obraćala pažnju. Dešavalo mi se da u toku dana nekoliko puta prođem istom stazom i uvijek primjetim nešto novo i drugačije. Za mene je fotografija prvo ljubav, a onda i terapija koja mi je pomoglo da idem daljem. Fotografišem samo lijepe stvari, a ako primjetim i neke ružne kroz objektiv mog fotoaparata one izgledaju lijepo. Na taj način sam izgradila svoju oazu mira i shvatila da svaki čovjek treba da radi ono što voli i što ga čini srećnim, a meni je bolest pomogla da otkrijem ljubav prema fotografiji.“
Foto: Pexels
Kakvo Vi imate iskustvo po pitanju volontiranja, koje je provjereno dobra terapija bez obzira o kojoj bolesti se radi?
„ Moje iskustvo po tom pitanju je ogromno. Punih 16 godina sam volontirala u Užicu i Višegradu i sa ženama dijelila svoje doživljaje, bodrila ih i savjetovala kako da pokušaju da prevaziđu krize nakon operacija. Tada se rodila ideja da u mom gradu osnujem Udruženje „ASKA“ u kojem sam se trudila, da svoju borbu sa bolešću prenesem, prije svega, zdravim djevojkama i ženama, kako bi shvatile važnost redovnih samopregleda dojki. Imala sam mogućnost da prisustvujem mnogobrojnim predavanjima u Užicu, Beogradu i Sarajevu, a i da sama budem predavač i prenesem svoje utiske i znanja vezane za ovu opaku bolest i sam put oporavka. U savjetovalištu u Užicu smo koristili mnogobrojne psihoterapije koje su veoma važne jer i dan danas ima momenata kad padnete i klonete. Trudili smo se da doktori sa stručne strane i mi kroz svoje terapijsko iskustvo prenesemo sve što znamo i probudimo svijest kod svih osoba o važnosti brige za zdravlje“.
Vi se, vjerovatno, često sjetite saznanja i činjenica kada Vam je doktor saopštio da imate karcinom dojke i da ćete živjeti još samo mjesec dana?
„Višegrad je mali grad i pogotovo u to vrijeme, prije više od 20 godina slabo se znalo o tome ko boluje od karcinoma. Poslije pregleda u Višegradu, poslana sam u Užice, gdje mi je nakon analiza i nalaza doktorka Maja Gulan saopštila da je moja dijagnoza bila karcinom dojke u trećem stadijumu, te da je hitna operacija zakazana za par dana. U tom trenutku nisam bila ni svjesna te bolesti i činjenice da sutra mogu umrijeti. Imate 29 godina, bavili ste se sportom, zdravo živjeli i neko vam saopšti da imate još mjesec dana života. Moja porodica je predlagala da me prebace u Beograd, ali ja sam samo rekla, da će me operisati ova doktorica ili neće niko. Tako je i bilo. Cijela dojka je odstranjena i povađeno mi je 28 pazušnih žlijezda od kojih je 20 bilo bolesno. Taj dan kreće moja borba koja traje i dan danas…“
I za kraj, koja bi bila poruka ženama i mladim osobama?
„ Ja sebe ne smatram herojem, već sam osoba koja želi da preživi i živi što je najbitnije. Svim ženama, mladim djevojkama ali i muškarcima ,koji doduše rjeđe obole od ove opake bolesti, bih poručila da trebaju voditi računa o sebi, jer je život sam od sebe stresan, pogotovo ko ima porodicu. Pored toga, muževi bi trebali malo više pažnje da posvećuju svojim suprugama, a one same sebi. Ja razumijem da su tu djeca na prvom mjestu, ali majke trebaju da obrate pažnju i na sebe i svoje zdravlje, jer su samo zdrave potrebne i korisne svojoj djeci.“
Svetlanina borba sa karcinomom dojke je ojačala njenu želju za životom iz koje je izašla kao pobjednik. Danas govori u ime svi onih koji nemaju hrabrosti da pričaju. Svoja iskustva dijeli sa drugima kako bi im pomogla da lakše prebrode strah i izgrade samopouzdanje. Njena borba je pokazala da se i iz najtežih situacija može izaći kao heroj. Ovo nije priča samo o bolesti već o jednoj (svakoj) ženi koja svojom upornošću, istrajnošču i hrabrošću gazi dalje kroz život pokazujući i dokazujući da bolest ne znači kraj, već početak drugačijeg perioda bitisanja, vjere i nade u bolju budućnost.
