Piše: Sanda Sefić
Živimo u vremenu kada društvene mreže mogu biti i prozor i ogledalo. Prozor kroz koji virimo u tuđe živote, ali i ogledalo u kojem prepoznajemo sebe. Rijetko se, međutim, desi da na ekranu sretnemo nekoga ko govori, onako kako svi osjećamo, a ne usuđujemo se reći naglas.
Petra je jedna od onih mladih žena koje su odlučile skinuti masku savršenstva i podijeliti ono što je stvarno, borbu s anksioznošću i depresijom, ali i svakodnevne trenutke radosti, ljubavi i nade. Studentica psihologije, kreatorica sadržaja, partnerica i vlasnica psa Corta, ali. prije svega, osoba koja je shvatila da je biti iskren online čin hrabrosti, a ne slabosti.
Danas razgovaramo s Petrom o mentalnom zdravlju, odrastanju u digitalnoj eri, snazi ranjivosti i pitanju koje svi postavljamo: kako ostati svoj kada te gleda hiljade očiju. Dobrodošli u razgovor koji će, nadamo se, mnoge ohrabriti da progovore, prije svega sebi.
1. Petra, kako bi se ukratko predstavila našim čitateljima? Voljeli bismo čuti nešto o tebi, tvom studiju psihologije, životu s Noelom i vašim Cortom. Šta je ono što tvoju svakodnevicu čini baš tvojom?
Ja sam Petra, curetak rodom iz Zagreba, ali srcem iz Dalmacije. Nedavno sam završila studij psihologije i nakon nekoliko godina studentskog rada u struci, odlučila sam okušati svoju sreću na društvenim mrežama. Noel, Corto i ja živimo dosta hektičan život. Oboje imamo jako puno posla i stalno nešto snimamo ili editujemo. Uz to treniramo i trudimo se zdravo hraniti, tako da na kraju dana budemo strgani, hahaha, ali sve je lako kad voliš ono što radiš. Corto je naša psina, kako ga ja zovem iz milja – slatko malo klupko sreće.
2. Kako je počela tvoja priča na TikToku i Instagramu? Kada si odlučila da ono što proživljavaš počneš snimati i dijeliti s drugima? Šta te tačno ohrabrilo da se otvoriš?
Prvi video objavila sam iz dosade. Vratila sam se s Work & Travel programa u Americi i htjela sam napraviti video kako bih zaokružila tu cijelu priču i prisjetila se lijepih trenutaka. Nakon nekoliko dana objavila sam jedan „trend“ video koji je doslovno eksplodirao. To mi je dalo motivaciju za dalje, ali zapravo nikad nisam imala neki sram niti mi je trebala velika hrabrost. Kako sam nedavno rekla u jednom od svojih videa: cijeli život sam klaun za džabe, sad je red da mi se to isplati, hahaha.
3. Tvoje objave odišu autentičnošću i puno ljudi se u njima prepoznaje. No, znamo da dijeliti tako intimne dijelove sebe nije lako, kako se nosiš s tim? Osjećaš li pritisak da uvijek budeš “onakva kakvu te vide”, ili si uspjela naći ravnotežu?
Hvala puno na lijepim riječima. Većina mojih videa su neke lagane teme, smiješne situacije iz života i slično. Ali ne želim da ljudi misle da sam samo karikatura koja ne prolazi kroz teške trenutke u životu, pa se trudim dati i dozu realnosti. Nedavno su, primjerice, roditelji prodali stan pa sam se morala iseliti iz svoje dječje sobice i iz nekog razloga me to baš jako pogodilo. Odlučila sam snimiti taj video, iako sam bila u suzama. jer sam shvatila da ljudi možda imaju krivu percepciju da sam uvijek sretna i nasmijana, a to je naravno daleko od istine.
4. Mnoge mlade ljude prati anksioznost i depresija, ali o tome se još uvijek rijetko otvoreno govori. Možeš li nam reći kako je to bilo kod tebe u periodu fakulteta, društvenih mreža, ljubavi i svih pritisaka koji dolaze s tim godinama?
Mislim da su svima dvadesete posebno stresne godine jer život postaje ozbiljniji, imaš sve više obaveza, odnosi postaju ozbiljniji, nova okolina itd. Točno se sjećam kada sam jednom došla kod psihijatra i rekla da imam „krizu srednjih dvadesetih“, kako sam je ja nazvala haha, i da ne znam što želim od života. U današnje vrijeme, uz toliko mogućnosti, zastrašujuće je ne znati što želiš raditi.
5. Šta misliš, koliko je važno da se o mentalnom zdravlju govori naglas? I kako bi mogla pomoći onima koji se ustručavaju da potraže podršku ili porazgovaraju o tome kako se osjećaju?
Znam da je jako bitno da se o tome priča naglas, jer je važno da ljudi znaju da nisu sami. U nekim teškim trenucima i sama sam znala pomisliti: „Ajme, zašto se ovo događa baš meni?“, a zapravo je činjenica da se loše stvari događaju svima. Znam da mi se svaki put, kada podijelim neko svoje iskustvo, javi više od 20 ljudi s porukama zahvale, jer se osjećaju kao da nisu sami u svojim mukama i da ima još ljudi koji prolaze isto. A onima koji se ustručavaju poručila bih da nemaju što izgubiti, a mogu dobiti jako puno. Psihoterapija mijenja život na bolje, samo se treba upustiti u upoznavanje sebe.
6. Neizbježno postoje i komentari ,oni koji te ne razumiju, koji te osuđuju ili precrtavaju. Kako se nosiš s tim? Jesi li vremenom naučila tu vrstu buke jednostavno prepustiti, ili te i dalje ponekad pogodi?
Ja sam veliki emotivac, tako da me stvarno znaju pogoditi ružni komentari. Vremenom sam ih naučila filtrirati i shvaćati od kakvih ljudi dolaze takvi komentari pa mi lakše padaju. Ne izlažem se situacijama u kojima mogu čitati negativne stvari o sebi. Znam da sam dobra osoba i to znaju ljudi koji to trebaju znati.
7. Noel i Cort, koliko oni zapravo znače u tvojoj svakodnevici? Imaju li svoju tihu, ali ključnu ulogu u tome kako se osjećaš i kako funkcionišeš?
Noel i Corto su moji najbolji prijatelji. U zadnje dvije godine prošla sam kroz dosta turbulentnih situacija koje su me dovele i do farmakoterapije, odnosno antidepresiva, i znala sam danima i mjesecima biti jako loše. U tim trenucima su i Noel i Corto bili uz mene i neizmjerno mi pomogli. Mislim da im se za to nikada neću moći odužiti.
8. Studirat psihologiju znači razumjeti sebe i druge na nov način. Je li ti to znanje olakšalo put ili ti je ponekad bilo teže. jer si sve previše analizirala? Kako teorija izgleda kad se sudari s ličnim iskustvom?
Mislim da mi je studij psihologije uvelike pomogao u razumijevanju i sebe i drugih. Ali isto tako mislim da je to pomalo dvosjekli mač. Nekim ljudima znam davati previše razumijevanja, a imam osjećaj da neki imaju manje razumijevanja za mene. Više puta sam čula ili pročitala komentare poput: „Ti si psiholog, ti ne bi smjela tako reagirati, tebe to ne bi smjelo uvrijediti, ti bi trebala bolje razumjeti“, kao da psiholozi nisu ljudi od krvi i mesa s osjećajima. Pritom ljudi često ne znaju razliku između psihologa i psihoterapeuta, ali to je već priča za drugi put.
9. Kad bi mogla poslati jednu poruku svakom mladom čovjeku koji se osjeća izgubljeno, uplašeno ili potišteno, šta bi mu poručila?
Relax, no one knows what the hell is going on, hahaha. Šalu na stranu, rekla bih mu/joj da je to potpuno normalno i očekivano za taj period života te da se stvari zapravo uvijek nekako poslože kako treba. Treba dati sve od sebe, naravno, ali i imati dozu optimizma koja pomaže da se preživi svakodnevica.
10. Kad bi se mogla vratiti na početak, šta bi voljela da si znala prije nego što si krenula ovim putem? Šta bi promijenila, a šta ne bi dala ni za šta na svijetu?
Voljela bih da sam znala da više neću imati toliko privatnosti, da će se svaka moja riječ, pokret i izjava analizirati i tumačiti na sto načina te da nije istina da influenceri ništa ne rade po cijele dane, haha. Promijenila ne bih ništa jer me svaka moja odluka i svaki video doveo do trenutne situacije, a s njom sam sretna. Ni za što na svijetu ne bih dala Noela i Corta.
