Zar je zaista važno za kim mi srce žudi, kome se nadam i ko mi dan uljepša? S kim mi leptirići u stomaku zaigraju i um mi se pomuti? Zar je važno da li je ta osoba iste spolnosti kao i ja ili smo potpuna suprotnost? Trebam li svog prijatelja izbjegavati ako njegovo srce želi mladića koji stoji iza ćorsokaka? Njegovu sreću zar mu trebam uskratiti i govoriti da to nije prikladno? Ismijavati ga u društvu i nazivati pogrdnim imenima, ukoliko želi ponekad na svoje svilene trepavice staviti maskaru? Da li je uopšte toliko važan fizički izgled ako se s dušom ne slaže? Možda je on muške građe, naizgled silovit, oštrih crta lica, ali je u duši baš kao i ja. Nježan, čist, poput pupoljka tek procvjetale ruže. Željan ženskih pričica, u koje se savršeno uklapa, smijeha s nama djevojkama i posmatranja zgodnih dečkića. Srce mi je puno kada ga vidim da je srećan. Pa mu lice ukrasim malom količinom rumenila i nokte mu nalakiram da imamo slične. A on sav srećan, gleda me i ne vjeruje, jer u podsvijesti zna da na ulicu takav ne smije izaći. Kući majci ne smije takav doći. A zašto? Nismo mogli birati u kakvom tijelu ćemo se roditi, u kojoj sredini živjeti, koje seksualnosti biti. Pa zašto onda sad ljude osuđivati? Maltretiranje, udaranje, psovanje LGBTIQ populacije nije pravi izbor, jer koliko želimo da nas ljudi cijene i poštuju, toliko i mi trebamo poštovati tuđi odabir. I ne možemo uticati na to. Sav bijes što ćeš iskaliti na meni, jer sam s nekom djevojkom u bliskim odnosima, vjeruj nećeš ništa postići time. Jer ja ću opet, i pretučena, o njoj razmišljati.
Poruka je jednostavna – da iskoriste vrijeme od svoje 18 do 30 godine i nauče nešto praktično. Iz iskustva znam kako taj period može biti nepovratno izgubljen. To može biti bilo šta, da nauče svirati gitaru, napraviti drvenu stolicu, jedan strani jezik… – tako će otvoriti mogućnosti i brže će upoznati sebe kroz proces učenja.
Radnja filma prati mladog Andrewa Neimana (Miles Teller), talentovanog autsajdera koji pohađa muzičku školu Shaffer u New Yorku. Na samom početku filma, njegovo sviranje bubnjeva otkriva jedan od profesora-dirigenata – Terence Fletcher (J. K. Simmons) – i poziva ga u svoj jazz bend. Od tog trenutka, film će prikazivati brojne izazove i patnje kroz koje Andrew prolazi, naročito zbog vrlo okrutnog Fletchera.
Film je snimljen na evropski način, s vrlo malo kadriranja i kretanja kamere. Dominantne boje su zelena i zlatna, osjetno označavajući tegoban ili uspješan period. U ovom ostvarenju ne nedostaje emocija, te će gledateljstvo uživati u brojnim ispadima, svađama i frustracijama gotovo svih likova. Očigledno je da je Andrew najbitniji u Whiplashu, dok se Fletcher već od samog početka može okarakterisati kao negativac. Njegovi brutalni zahtjevi asertivnog Andrewa nimalo ne obeshrabruju, što itekako podsjeća na odnos između sportskog trenera i igrača. Malo je vjerovatno da bi bilo koji dirigent zaista brojao tempo svojim bubnjarima, no Fletcher to ipak radi. U tom smislu, on je prikazan mnogo više kao strogi trener koji od svojih igrača traži izvrsnu tačnost i fizičku spremnost.
Sve je bliži kraj godine i sve je aktuelnije pitanje kako i gdje dočekati Novu godinu. Da li otići na proslavu na otvorenom ili u neki poznat lokal? Da li uopšte izlaziti iz zone komfora i napuštati topli dom? Ako još uvijek ne znate gdje provesti najluđu noć, pripremili smo vam par prijedloga ukoliko se odlučite za doček Nove godine u nekom od bh. gradova, ali i gradova regiona.
Bend „LoM“ se ne zaustavlja samo na trenutačnom uspjehu. Njihovi dugoročni ciljevi uključuju dijeljenje svoje glazbe sa što većim brojem ljudi i osvajanje festivala diljem svijeta. Njihova izvedba na Demofestu pokazala je da su već na pravom putu prema ostvarenju ovih ambicija. Njihovi snovi o velikim dvoranama i velikim festivalima svjedoče o njihovoj strasti i vjeri u nevjerojatan glazbeni put koji je pred njima. „LoM“ nije samo glazbena grupa – to je izvor inspiracije, energije i dubokih emocija. Njihova priča o usponu od demo snimaka do izvođenja na velikim pozornicama dokazuje snagu strasti, suradnje i neograničenih snova.
Mati.
Nekada bih voljela da sam kao jesen.
Da učinim da sve brige i tuge, drugih,
odlete negdje daleko.
Da se spuštaju s visokih grana,
negdje gdje će tugu pregaziti sreća,
gdje će tuga pod mojim bićem venuti,
baš kao lišće jesenje.
Lišće koje je mnogo toga trpjelo kroz vrijeme.
Slušalo razne priče i gledalo mnoge suze.
A sada kada je došla jesen, ono opada.
Uvelo je.
Uvelo je, mati, to lišće.
Vidiš li, mati?
Nema više tuge.
Nema više boli.
Sada sam jesen, mati.
Mnogi vole jesen.
Ja volim jesen, zar to nije najbitnije?
Ja sam jesen, samo što nikada neću
biti zima, hladna i pusta.
Odmah ću postati i proljeće i ljeto, mati.
Odmah će mi duša listati, cvjetati.
Obećavam ti.
Bit ću zadovoljna, jer je On zadovoljan
mojim bićem.
Ja sam sada i jesen i proljeće.
I to ću biti do posljednjeg trena.
U proljeće, cvjetat ću, i bit ću sretna.
A još sretnija ću biti kao jesen.
Jer u jesen moja briga odlazi, a veća sreća dolazi.
Nikada zima biti neću,
hladna i pusta poput nesreće.
Budući da potječem iz muslimanske porodice, učen sam od malih nogu da je džamija mjesto sigurnosti, gdje je neprimjereno ponašanje strogo zabranjeno. Naš mekteb, gdje smo učili o islamu, je bio u sklopu džamije. Svakog vikenda sam išao u mekteb. Tamo sam se osjećao lijepo i ispunjeno. Obično se ide do početka srednje škole. U momentu kada se odigrala priča koju ću vam ispričati, imao sam nekih 12 godina.
Hamza Jelić, student master programa u Firenci, trenutno je zaljubljen u svoje akademske izazove u Università degli Studi di Firenze (UniFi), a opredijelio se za smjer Institutional advertising, multimedia communication and event creation (Informativno oglašavanje, komunikacija i kreiranje događaja). „Svaki dan je nova avantura, prepuna iznenađenja i mogućnosti za lični i profesionalni rast“, tako Hamza opisuje dane koje provodi na master studiju.
U susret Novoj godini, mladi iz različitih zajednica naše države su ostavili svoje novogodišnje želje. Ova generacija mladih ima jedinstvene perspektive i težnje, preplavljene idejama o promjenama, rastu i zajedničkom prosperitetu. Kroz raznolike aspekte njihovog života, od ličnog rasta do društvenog angažmana, konture ambicija mladih oblikuju sliku budućnosti koja je prožeta nadom i entuzijazmom. Dok se susrećemo s pragom Nove godine, pročitajte želje mladih za Novu 2024. godinu:
Na toj pozornici, ispred mnogih osuđivačkih pogleda sam na početku svake predstave postojala, bivala u centru dešavanja pod reflektorima i očajnički čeznula da zapravo ostanem u ulozi koju interpretiram. Nekada bih zatvarala oči i zamišljala kako bi izgledali idealni momenti u mom životu. U takvim trenucima nisam mogla kontrolisati porive mržnje koje sam osjećala prema sebi. Po završetku predstave počinje aplauz, bivaju nam upućivani očaravajući pogledi sa širokim osmijesima na licima gledalaca. Pomislim, divite se nekome ko ne postoji, jer ni ovog puta to nisam bila ja.
Marina Stojanović rođena je 18. 3. 2003. godine u Doboju. Završila je Gimnaziju „Jovan Dučić“ u Doboju. Studira novinarstvo i komunikologiju na Fakultetu političkih nauka u Banjoj Luci. Prethodno je pisala pjesme objavljene u časopisu „A priori“.
Andrea Gojković rođena je 2003. godine u Doboju. Pisanjem se bavi od osnovne škole. Završila je Gimnaziju „Jovan Dučić“, kao i Osnovnu muzičku školu „Isidor Bajić“ u Doboju. Po završetku gimnazije, svoje obrazovanje nastavlja na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci.