Piše: Belma Građan
U današnjem svijetu tehnologija se razvija nevjerovatnom brzinom, informacije su nam dostupne u sekundi, a svakodnevne obaveze postaju sve brojnije. Takvo okruženje ljude navikava da stalno žure – da planiraju unaprijed, razmišljaju o sljedećem zadatku i da su u konstantnoj utrci sa samima sobom, kao da će vrijeme nestati ako se na trenutak zaustave. Završiti školu što prije. Pronaći posao. Osnovati porodicu… Sve je to pod uticajem vremenskog pritiska, kao da postoji neki nevidljivi sat koji otkucava iza naših leđa. I što je najgore, mi se utrkujemo s njim. Ipak, postavlja se pitanje: Da li nas je ta brzina života učinila manje prisutnima?
Čini se da jeste. Sve više živimo u mislima o prošlosti ili budućnosti, a sve manje smo prisutni u sadašnjosti. Danas čak ni spoznaja nije potaknuta znatiželjom, već potrebom da se “prođe”. Gledamo skraćene verzije lekcija, biramo što kraće rečenice iz knjige, koristimo umjetnu inteligenciju da dovrši zadatke, prevede tekst ili objasni formulu. Sve kako bismo stigli, ali ni sami ne znamo tačno gdje. Hobi više nije nešto uz šta se opuštamo, već je postao potreba za postizanjem perfekcije u što kraćem vremenu. Ako je riječ o crtanju, očekujemo da znamo crtati kao Picasso za 15 minuta, bez ikakve osnove, samo zato što izgleda jednostavno, ali nije. Ako učimo jezike, želimo da ih savladamo odmah, da bismo mogli razgovarati s drugima, da bismo se pohvalili ili postigli nešto više. Hobiji su postali kompetitivne utrke i sa samim sobom, i sa drugima, jer to više nije stvar pojedinaca. Knjige “čitamo” na TikToku i nemamo strpljenje da gledamo ili čitamo nešto duže, a sve to zbog pretjerane izloženosti kratkim videima na raznim društvenim mrežama.
Naravno, ovaj način života je svakako poremetio i naše svakodnevne rutine. Dok doručkujemo, razmišljamo o poslu ili o školi: dok šetamo, provjeravamo poruke: dok razgovaramo, u mislima smo već negdje drugo. Navikli smo da sve radimo brzo, ali površno. Možda nam se zbog toga vrijeme prije deset godina čine mirniji i boljim nego danas. U toj konstantnoj jurnjavi najviše gubimo sebe. Doručak, ručak ili večera uz telefon, učenje uz podcast ili muziku, razgovor dok listamo TikTok. Čak i kad smo fizički prisutni, mentalno smo negdje drugo: u planovima, rokovima, očekivanja ili u sadržajima koje gledamo. Zaboravljamo kako izgleda strpljenje, življenje u trenutku ili potpuni fokus.
Prije nekoliko godina su se ljudi sastajali da razgovaraju satima, dok danas tražimo “dva slobodna termina” da se čujemo ili jednostavno razgovaramo putem poruka. Nekada se lekcija učila s papirom, olovkom i knjigom, sa strpljenjem dok se sve ne nauči. Danas je u fokusu samo da se sve skrati i što brže završi. Nismo postali gori, već nas je tehnološki napredak uvjerio da je brzo važnije od suštinskog. Naučio nas je da su dovoljne dvije rečenice iz svake lekcije, da je dovoljno razgovarati s nekim jednom sedmično i da je to sasvim normalno.
Pravo pitanje možda glasi: kada smo zadnji put bili stvarno prisutni? Bez telefona u ruci, bez žurbe, bez razmišljanja o sutra. Kada smo zadnji put bili na koncertu, a da nam telefon nije bio u ruci kako bismo sve to snimili i objavili na društvenim mrežama? Kada smo zadnji put sjedili sa prijateljima, a da se nije spominjalo nešto što je u trendu? Kada smo posljednji put naučili nešto sa strpljenjem? I najvažnije, kada ćemo prestati da žurimo sa životom, da na kraju ne bismo shvatili da smo doživjeli sve, ali i ništa!
