Iako se sa svakim novim tragičnim slučajem upozorava na poraznu statistiku nasilja nad ženama, isto tako sa svakim novim društvo u BiH iznova pogriješi – najčešće u klasificiranju djela koje se dogodilo. Ukoliko je muškarac ubio ženu, bez obzira da li je ili nije presudio sebi kasnije, što je sve češći slučaj, mediji u BiH to nazivaju tragedijom – a ne femicidom. Ukoliko je žena žrtva nasilja pretučena, nasilnika pravdamo njegovom „ljubomorom“.
Dok se čeka na izmjene Krivičnog zakona koji će početi nazivati stvari pravim imenom i natjerati institucije da počnu raditi svoj posao, zahvaljujući aktivizmu žena širom države, čini se da jedinu pomoć i utočište ženama koje su preživjele nasilje pružaju sigurne kuće.
Povodom Međunarodnog dana nasilja nad ženama kontaktirali smo Sigurnu kuću u Sarajevu s ciljem da otkrijemo da li su i mlade djevojke, a ne samo odrasle žene, njihove korisnice i zbog čega.
Piše: Semra Hodžić
Oko pet djevojaka gotovo uvijek u Sigurnoj kući
Sklonište za djevojke, žrtve nasilja u porodici, incesta, seksualnog zlostavljanja i nasilja od drugih osoba, osnovano je 2002. godine u sklopu Sigurne kuće koja postoji od 2000. godine. Od 2002. godine do danas u njemu je boravila 371 djevojka, a na smještaju s majkama bilo je 1.069 djece (od kojih su neka bila muška, neka ženska). Kapaciteti skloništa za djevojke su obično popunjeni sa 50 % kapaciteta, a kapacitet je 10 kreveta.
„Sama potreba osnivanja skloništa za djevojke, kao zasebne kategorije, pojavila se s porastom prijava incesta u porodici i smještaja maloljetnih djevojaka koje su proživjele seksualno nasilje i incest u Sigurnu kuću. Kultura srama u našem društvu je veoma izražena, postoji pri prijavljivanju i uopćeno govorenju o doživljenom seksualnom nasilju i utiče na to da tek poneka djevojka prijavi seksualno nasilje, mnoge nikada ne progovore o tome. Seksualno nasilje ostavlja ogromne posljedice po psihičko stanje osobe i, ukoliko se ne tretira adekvatno, može imati fatalne posljedice. Stoga je važno poticati mlade osobe da potraže stručnu pomoć, te uvijek staviti odgovornost na počinitelja a ne na žrtvu“, prokomentirala je za „Karike“ Jasmina Buljić, psihologinja Sigurne kuće i Centra za žene.
Pored djevojaka koje su proživjele seksualno nasilje i incest, u skloništu su na tretmanu i djevojke koje su doživjele nasilje u porodici.
Znati kako prepoznati nasilje
Mnoge djevojke, ali i žene, nerado se odlučuju prijaviti nasilje, najčešće zbog straha od nasilnika i toga da će ga time dodatno razbjesniti, niskog samopouzdanja, no mnoge sigurno ne prepoznaju ni da su doživjele nasilje.
Svaki oblik tjelesnog, psihičkog, spolnog ili ekonomskog nasilja smatra se kažnjivim, a neki od njih su toliko učestali da nam ne bi ni na um palo da jeste – poput tjelesnog kažnjavanja i drugih načina ponižavajućeg postupanja prema djeci u odgojne svrhe, verbalnog nasilja ili vrijeđanja, uhođenja ili praćenja starije djece, onemogućavanja korištenja zajedničke imovine itd.
Psihologinja Buljić stoga smatra da je neophodno imati kvalitetne i kontinuirane programe prevencije, u kojima će se djevojčice i mlade djevojke učiti o tome kako prepoznati nasilje u samom začetku, te kako se od njega zaštititi, naročito u partnerskim vezama. Ipak, UN navodi kako je polovina svih ubijenih žena ili žena žrtava nasilja stradala od ruke svojih sadašnjih ili bivših partnera.
Buljić je za „Karike“ otkrila kako Fondacija lokalne demokratije kroz Edukativni kutak za mlade pruža informativni i edukativni sadržaj za srednjoškolsku djecu, međutim, potrebno je da imamo još takvih programa za mlade.
Drugačije metode u roditeljstvu
Učestala samoubistva mladih osoba u proteklom periodu i broj slučajeva nasilja u porodici natjerali su i pojedine institucije da se oglase u javnosti, poput Porodičnog savjetovališta koje je otkrilo da im se mladi često žale na lošu komunikaciju s roditeljima.
„Period adolescencije je za mnoge roditelje izazovan period, gdje djeca testiraju granice i svoj status unutar porodice, te često pokazuju i buntovna ponašanja. Ukoliko roditelji nemaju adekvatnu informiranost o metodama odgoja djece, nemaju dobru komunikaciju s djecom ili se naprosto bore za egzistenciju, a ta borba ih iscrpljuje za kvalitetnije bavljenje odgojom djece, pribjegavaju metodama koje uključuju fizičko kažnjavanje djece. Važno je da postoje programi za roditelje, gdje će steći informacije o drugačijim metodama odgoja te o razvijanju zdrave komunikacije s djecom“, smatra psihologinja Buljić.
Trauma zbog posmatranja nasilja
Dok s jedne strane mlade djevojke najčešće dolaze u Sigurnu kuću zbog nasilja u porodici koje su proživjele lično ili seksualnog nasilja, djevojčice u njoj borave silom prilika – najčešće smještene zajedno s majkama, koje su proživjele nasilje u porodici, a one su same bile neposredni posmatrači nasilja.
„U našem zakonu ali i sistemu zaštite na takvu vrstu sekundarnog nasilja se ne reaguje adekvatno, u smislu da se nasilje u porodici posmatra kao nasilje koje je proživjela samo majka, a zapravo su brojna istraživanja pokazala da je pasivno posmatranje nasilja jednako štetno za dijete kao i direktno nasilje nad djetetom. Djevojčice najčešće imaju za posljedicu da u odrasloj dobi ulaze u partnerske odnose s partnerima koji su nasilni, dok dječaci imaju za posljedicu da postaju nasilni partneri svojim budućim partnericama. Da bi se ovakve posljedice izbjegle, važno je da i djeca dobijaju mjere zaštite, te status žrtve nasilja, a ne samo majke, te da se zaštite od daljnjeg utjecaja nasilnog roditelja, jer djeca i dalje bivaju izložena nasilnom roditelju kroz ustanovljene prijedloge o viđanju djeteta i oca“, pojašnjava za „Karike“ psihologinja Buljić.
Važno donošenje adekvatnih zakona
Da bi se osobe koje su doživjele nasilje osjećale zaštićeno i podržano od sistema, važno je imati adekvatne zakone. Trenutno je u procesu usvajanje izmjena Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, u kojem se preciznije definiraju radnje nasilja, te počinitelj nasilja. Izmjenama zakona bi se omogućilo prepoznavanje nasilja i na drugim nivoima osim bračnog/vanbračnog partnerstva, odnosno bi se proširilo definiranjem emotivnog ili intimnog partnera kao počinitelja, bez obzira da li sa žrtvom boravi na istoj adresi, da li su bivši ili trenutni partneri. Također je važno da se kazne i presude donose pravovremeno, te da kazne budu oštrije. Na taj način bi podrška sistema bila oslonac za žrtve i podsticaj da svako doživljeno nasilje i prijave.
Ukoliko se prepoznajete u ovim redovima i smatrate da ste žrtva nasilja, trebate znati da je nasilje moguće prijaviti policiji, nadležnoj službi socijalne zaštite (centrima za socijalni rad) ili na SOS telefon za prijavu nasilja 033/222-000. I zapamtite da niste same, te da postoji izlaz iz svake situacije!