„Činjenica je da bi ljudi više imali motiva da ostanu ovdje ili se vratili ako bi mogli dobiti posao. To bi sigurno promijenilo i koncept Srebrenice. Mnogi kažu da je i banja Guber karika koja bi promijenila život u Srebrenici“, kaže Kojić navodeći kako osim Kuće dobrih tonova u gradu ima još dosta sportskih klubova, te dva kulturno-umjetnička društva. No, s obzirom na to da su podijeljena, tu vidi negativnu stranu.
U svom radu na portalu „eSrebrenica.ba“ i drugim medijima, Mladen je otkrivao potencijal svoga grada. Prisjeća se da je ovdje nekada bio jedan od prvih umjetničkih festivala. On se danas više ne održava, ali ni festivali uopće.
Kojić kao krivce vidi politiku i lokalnu vlast za koju smatra da treba prepustiti Srebrenicu Srebreničanima, jer na izborima i u vlasti odlučuju ljudi koji ne žive u tom gradu, te smatra da se treba više uraditi za lokalno stanovništvo s fokusom na ljude, a ne glasače.
Kako kaže, grad ima uslove i kapacitete za pristojan život, ali mu se to onemogućava.
Tema ovogodišnje Kvirhane je rod u najširem smislu. Slogan festivala “Rod da prostiš” je igra riječi koja kombinira stih iz poezije Mak Dizdara, “Bosna da prostiš”, s pojmovima roda i kvira. Slogan nosi šire značenje koje se odnosi na prihvaćanje i izražavanje različitih rodnih identiteta te propitkivanje tradicionalnih rodnih normi i stereotipa. “Rod da prostiš” sugeriše da se društvo treba odmaknuti od rigidnih rodnih kategorija i biti otvorenije prema raznolikosti. Umjesto da se osuđuje ili odbacuje, različiti rodni identiteti trebaju biti prihvaćeni i poštovani. Slogan također implicira da je važno razumjeti one koji se ne uklapaju u binarne norme roda, te da se treba graditi društvo u kojem se svaka osoba osjeća sigurno i slobodno izražavati svoj rodni identitet.
Usprkos regulaciji Zakona o radu kako bi se spriječila diskriminacija stanovništva srednje i starije dobi u poslovnom sektoru, ejdžizam je i dalje prisutan u vidu društvenog i kulturnog nasljeđa, kao svojevrsni destruktivni mehanizam koji uvjetuje naš doživljaj nečijih sposobnosti. Sve vrste diskriminacije i stereotipizacije podrazumijevaju generalizaciju određene skupine stanovništva, što umanjuje ili u potpunosti reducira našu mogućnost da pojedinca tretiramo u skladu s njegovim ili njenim ličnim iskustvima i sposobnostima.
Stoga, glavno pitanje kritičkog razmišljanja o školi, obrazovanju, ljubavi, poslu i životu počinje ne od odgovora, nego od pitanja – Šta i ko stoji iza ovog stava? Zašto se ovaj stav promoviše, koja je njegova namjera, kome koristi? Da li postoji neki drugi ugao iz kojeg možemo sagledati stvari?
Romkinje su diskriminirane višestruko – zato što su žene, što pripadaju romskoj populaciji, a još i više ako žive s invaliditetom ili u ruralnim područjima. Diskriminacija je često očita, otvorena, rijetko kad prikrivena, bilo da dolazi od neromske populacije – u institucijama, školi, bilo da je među svojima. Čak i Romkinje liderice u svojim zajednicama bivaju diskriminirane od svojih kolega Roma.
U mjesecu u kojem se obilježava Međunarodni dan žena, Ženska romska mreža „Uspjeh“ započela je kampanju „Nulta tolerancija“ želeći poslati jasnu poruku da nasilje, maloljetnički brakovi i rasna diskriminacija nisu romska tradicija, i kao takvi ne smiju biti tolerirani u društvu!
Za magazin „Karike“ smo tim povodom razgovarali s Indirom Bajramović, romskom aktivistkinjom i ekonomistkinjom, koja više od 20 godina radi na poboljšanju položaja Romkinja u Bosni i Hercegovini.
Ime Susan Sontag sam prvi put čula u novembru prošle godine, nakon što sam odgledala dokumentarni film „Don't cry for me, Sarajevo“. U mnogim situacijama i sama sam se osjećala poput nje – suočena s užasnom stvarnošću, bježala sam u sigurnost svoga uma skrivajući godinama svoje identitete, potrebe koje nisu odgovarale kalupima koji su stavljeni pred mene. Sontag je bila neko ko mi je dao do znanja da sam posebna, da vrijedim i da su moje emocije „najprirodnija stvar na svijetu“.
Jedan od ključnih prioriteta Europske unije za Zapadni Balkan je podrška održivom razvoju i zaštiti okoliša. Europska unija prepoznaje važnost ulaganja u tehnološke inovacije koje će doprinijeti smanjenju emisija stakleničkih plinova, promicanju obnovljivih izvora energije i održivoj upotrebi prirodnih resursa. Međutim, unatoč tome, regija se suočava s određenim izazovima, a jedan od njih je neravnoteža između odlazne i dolazne mobilnosti stručnog kadra. To je djelomično posljedica nedovoljno razvijenih istraživačkih infrastruktura, nedostatka vrhunskih istraživačkih objekata i ograničenog pristupa najnovijim tehnologijama u regiji koje bi podržale održivi razvoj zajednica.
Istraživačke infrastrukture su dokazano od velike važnosti za društvo i ekonomiju jer ne samo da pomažu u rješavanju globalnih izazova, već privlače i najbolje talente. Unatoč tome što je vremenski okvir za početak izgradnje velikih istraživačkih infrastruktura bio sličan na Zapadnom Balkanu i u Zapadnoj Europi, regija Zapadnog Balkana je nažalost prošla gotovo 70 godina bez uspostave novih istraživačkih centara koji bi koristili najnovije tehnologije, dok se Zapadna Europa razvijala i kontinuirano unaprjeđivala u tom smislu. Međutim, u novije vrijeme, zemlje u regiji prepoznale su važnost ulaganja u naučno-istraživačke infrastrukture i krenule su u akciju.
Digitalni aktivizam nije samo bitan u situacijama kao što je slučaj Davida Dragičevića. On je važan i u drugim situacijama, kao na primjer u borbi za zaštitu životne sredine, ljudskih prava ili ravnopravnosti. Društvene mreže su postale platforma za ljude da izraze svoje mišljenje i borbu za promjene, a aktivizam na društvenim mrežama predstavlja novi oblik građanskog učešća.
Na kraju, DA, treba nam digitalni aktivizam, ali oslanjanje isključivo na takav oblik aktivizma nerijetko dovodi do situacija gdje se ozbiljna situacija svede samo na još jedan u nizu trendova! Aktivizam nije samo lajk na Instagramu ili dijeljenje slika na storijima! Aktivizam zahtijeva zalaganje i rad u stvarnom svijetu, a društvene mreže su samo način da poruka dopre do većeg broja ljudi.
Jeste bili u crkvi? Džamiji? Nije bitno, smisao je produhovljenje. To uključuje i nadogradnju moralnih vrijednosti, jednostavno rečeno, pomoći drugima i društvu. I sebi, naravno. Svećenik, imam, tu su fasilitatori, provodnici Gospoda da nam pomognu na tom putu. Naši duhovni oci. Ateisti, ne brinite, bit će riječi i o vama. Znaju dobro katolici, pravoslavci, muslimani, Židovi tko su im duhovni oci i šta bi trebali činiti po knjizi Gospoda, koju im tumače duhovni oci, najčešće. Ne preporučuju čitanje izvornika duhovni prosvjetitelji (Biblije, Kurana, Talmuda), teško je razumjeti, slušajte duhovne oce. Oni su učeni da prenesu riječ Gospoda puku. Jednostavno, razumljivo, prihvatljivo.
Nauka ne bi trebala biti isključivi djelokrug odabrane skupine intelektualaca, već treba biti katalizator konstruktivne transformacije na globalnom nivou. Posvećujući se ovom idealu, odajemo počast vizionarima koji su nam prethodili i postavljamo temelje za inovativniju budućnost.
U Bosni i Hercegovini gotovo 30 godina nakon rata na nekim mjestima postoje „dvije škole pod jednim krovom“ i separacija zbog nacionalne pripadnosti, bez obzira što generacije koje danas idu u školu nisu ni rođene u ratu. „Nastavnici njih sa sprata u prvoj smjeni puste pet minuta ranije, da se ne sreću sa nama.“- ispričala je jedna od učesnica ovogodišnjeg, drugog po redu Festivala Mira koji se prošli vikend održao u Vitezu, u organizaciji Centra za postkonfliktna istraživanja i okupio preko 40 mladih ljudi iz svih dijelova Bosne i Hercegovine.
Termin „radnik“ se sve manje koristi. Uskoro će ostati prisutan samo u nekim pjesmama minulih vremena, koje su bodrile radnički polet i slavile rad. Vrijeme tranzicije donijelo je neizvjesnost, imovina koju su stvorile radničke ruke oduzeta je od radnika, a mnoge hraniteljice su ugašene ili je broj radnika drastično smanjen. O pojmu „radnik“, ulozi radničkih sindikata danas i okovima kapitalizma razgovarali smo s Katarinom Peović, saborskom zastupnicom Radničke fronte u Hrvatskoj.