Romkinje su diskriminirane višestruko – zato što su žene, što pripadaju romskoj populaciji, a još i više ako žive s invaliditetom ili u ruralnim područjima. Diskriminacija je često očita, otvorena, rijetko kad prikrivena, bilo da dolazi od neromske populacije – u institucijama, školi, bilo da je među svojima. Čak i Romkinje liderice u svojim zajednicama bivaju diskriminirane od svojih kolega Roma.
U mjesecu u kojem se obilježava Međunarodni dan žena, Ženska romska mreža „Uspjeh“ započela je kampanju „Nulta tolerancija“ želeći poslati jasnu poruku da nasilje, maloljetnički brakovi i rasna diskriminacija nisu romska tradicija, i kao takvi ne smiju biti tolerirani u društvu!
Za magazin „Karike“ smo tim povodom razgovarali s Indirom Bajramović, romskom aktivistkinjom i ekonomistkinjom, koja više od 20 godina radi na poboljšanju položaja Romkinja u Bosni i Hercegovini.
Ime Susan Sontag sam prvi put čula u novembru prošle godine, nakon što sam odgledala dokumentarni film „Don't cry for me, Sarajevo“. U mnogim situacijama i sama sam se osjećala poput nje – suočena s užasnom stvarnošću, bježala sam u sigurnost svoga uma skrivajući godinama svoje identitete, potrebe koje nisu odgovarale kalupima koji su stavljeni pred mene. Sontag je bila neko ko mi je dao do znanja da sam posebna, da vrijedim i da su moje emocije „najprirodnija stvar na svijetu“.
Neakademsko ponašanje profesora/ica na našim univerzitetima nije rijetkost, a studenti/ce zbog straha i nepovjerenja u sistem koji bi riješio njihov problem jako rijetko govore o tome. Kroz godine studija na visokoškolskim institucijama, veliki broj studenata/studentica svjedočili su netransparentnom ocjenjivanju, izvođenju nastave koje nije u skladu s kodeksima institucije, vrijeđanju, seksizmu, mitu, korupciji i mnogim drugim problemima, no gotovo niko se ne usudi da o tome progovori glasno, jer svoje visoko školovanje moraju dovršiti, a svaka konfrontacija bi potencijalno mogla od njih napraviti metu.
Na rijekama Bosne i Hercegovine izgrađena je 121 mala hidroelektrana i u planu su još 352. Ostvarenje ovog plana značio bi gubitak slobodnih rijeka, pitke vode i uništenje čitavog ekosistema. Borba za očuvanje prirode stoga postaje pitanje života i smrti kojeg smo, nažalost, vrlo rijetko svjesni. Jedan od promotera važnosti zaštite životne sredine jeste i umjetnik Darko Rundek – muzičar, nekadašnji frontmen novotalasne grupe Haustor, ekološki aktivista i borac za podizanje svijesti o zaštiti životne sredine. Jedan je od najistaknutijih učesnika projekta Umjetnici za spas rijeka Balkana koje su 2020. pokrenuli Riverwatch i Centar za životnu sredinu, a s Canetom i grupom „Patribrejkers“ u Banjaluci je učestvovao u koncertu namijenjenom podizanju svijesti o zagađenju rijeka. Sa Rundekom smo razgovarali o tome koliko umjetnost može da promijeni savremeno stanje, kakva je tu uloga društvenih mreža i koliko su Aboridžini bliži prirodi nego tzv. „visoke“ civilizacije.
Laura Papo Bohoreta, pravim imenom Luna, kćerka Jude i Estere Levi, rođena je u Sarajevu 1891. godine. Kao prvorođena, dobila je nadimak Bohoreta kojeg su dobijala sva prvorođena sefardska ženska djeca. Od 1900. do 1908. živjela je u Istanbulu gdje je završila francusko-jevrejsku školu Alliance Israeliti. Također, u Parizu je pohađala šestomjesečni kurs francuskog jezika. U Sarajevu se 1911. udala za Danijela Papu s kojim je imala dva sina. Na samom početku rata 1941. oba su joj sina odvedena u logor Jasenovac gdje su i stradali. Tugujući za sinovima, razboljela se i umrla u sarajevskoj bolnici 12. juna 1942. Sahranjena je tajno na starom Jevrejskom groblju u Sarajevu. Nažalost, do danas joj nije podignut spomenik.
Čitajući o utjecaju posljedica konzumerizma i svakodnevnih navika na naše zdravlje, a potom i na planetu na kojoj živimo, naše potrošačke i druge navike počele su da se mijenjaju. Nijedna od tih promjena nije bila drastična da je mogu primijetiti ljudi koji se s nama druže; sve su došle tako spontano nakon otkrovenja i postale dio naših života kao da oduvijek tako radimo. Stoga sam odlučila da vam predstavim sve što smo promijenili u našem životu da živimo što više u skladu s prirodom.
U Bosni i Hercegovini gotovo 30 godina nakon rata na nekim mjestima postoje „dvije škole pod jednim krovom“ i separacija zbog nacionalne pripadnosti, bez obzira što generacije koje danas idu u školu nisu ni rođene u ratu. „Nastavnici njih sa sprata u prvoj smjeni puste pet minuta ranije, da se ne sreću sa nama.“- ispričala je jedna od učesnica ovogodišnjeg, drugog po redu Festivala Mira koji se prošli vikend održao u Vitezu, u organizaciji Centra za postkonfliktna istraživanja i okupio preko 40 mladih ljudi iz svih dijelova Bosne i Hercegovine.
Termin „radnik“ se sve manje koristi. Uskoro će ostati prisutan samo u nekim pjesmama minulih vremena, koje su bodrile radnički polet i slavile rad. Vrijeme tranzicije donijelo je neizvjesnost, imovina koju su stvorile radničke ruke oduzeta je od radnika, a mnoge hraniteljice su ugašene ili je broj radnika drastično smanjen. O pojmu „radnik“, ulozi radničkih sindikata danas i okovima kapitalizma razgovarali smo s Katarinom Peović, saborskom zastupnicom Radničke fronte u Hrvatskoj.
Iako se sa svakim novim tragičnim slučajem upozorava na poraznu statistiku nasilja nad ženama, isto tako sa svakim novim društvo u BiH iznova pogriješi – najčešće u klasificiranju djela koje se dogodilo. Ukoliko je muškarac ubio ženu, bez obzira da li je ili nije presudio sebi kasnije, što je sve češći slučaj, mediji u BiH to nazivaju tragedijom – a ne femicidom. Ukoliko je žena žrtva nasilja pretučena, nasilnika pravdamo njegovom „ljubomorom“.
Dok se čeka na izmjene Krivičnog zakona koji će početi nazivati stvari pravim imenom i natjerati institucije da počnu raditi svoj posao, zahvaljujući aktivizmu žena širom države, čini se da jedinu pomoć i utočište ženama koje su preživjele nasilje pružaju sigurne kuće.
Povodom Međunarodnog dana nasilja nad ženama kontaktirali smo Sigurnu kuću u Sarajevu s ciljem da otkrijemo da li su i mlade djevojke, a ne samo odrasle žene, njihove korisnice i zbog čega.
Krajem prošle godine, za „Karike“ sam pisala o tome zašto Bosna i Hercegovina ne pokloni tinejdžerima za 18. rođendan 800 KM, tragom vijesti da će Španija pokloniti mladima posebne kulturne propusnice od 400 eura, kako bi ih mogli trošiti na knjige, predstave, kino ili koncerte.
Način je to na koji su španske vlasti odlučile pomoći revitalizaciji vlastite kulturne industrije koja je, kao i druge, bila pogođena pandemijom koronavirusa, ali nastojati i vratiti mlade u kulturne institucije koje su slabije posjećivali zbog otežane finansijske situacije i manjka interesa za kulturni sadržaj.
Na pitanje zašto ovakva ideja još uvijek nije moguća u BiH, skupštinski zastupnici Kantona Sarajevo i Tuzlanskog kantona rekli su da je ipak moguća.
„Ako pođemo od definicija, za 'lažne vijesti' općenito znamo reći da su to namjerno stvoreni medijski sadržaji koji nemaju uporište u istini, nastali su kako bi se ostvarila politička ili materijalna korist, lakše se i brže šire od samih (pravih) vijesti i donose štetu svima, a pogotovo građanima koji imaju pravo na istinitu, preciznu, pouzdanu, vjerodostojnu informaciju. Objašnjavajući fenomen 'lažnih vijesti', a kako bi izbjegli termin 'fake news' (koji se koristi i da se na ružan način opiše mišljenje druge strane, uglavnom neistomišljenika, ili za prozivanje medija), pojedini teoretičari ukazuju kako je bolje koristiti izraz 'informacijski poremećaj'.“
„U porodilištu sam ljubazno primljen, obučen i odveden do supruge. Imali smo odvojen separe od ostalih parova, gdje smo čekali prave trudove. Dok sam čekao da me prime, u čekaonici je bio veliki broj muževa koji su također čekali prijem da sa svojim suprugama prisustvuju porodu, što je učinilo da se opustim i osjećam bolje, jer je djelovalo kao da se prisustvo muškarca tu podrazumijeva“, ispričao je Sead, ne krijući da su mu u njegovoj rodnoj zemlji govorili da to nije mjesto za muškarca, da će se previše uplašiti, neće moći spavati ili da će svoju suprugu prestati posmatrati kao ženu.