Romkinje – u društvu nevidljive, sistemu nepoznate, a na plećima neviđen teret

U našoj zemlji teško je biti dio bilo koje manjine upravo iz razloga jer se morate suočiti s jako mnogo problema. Još je teže ako ste žena, a pogotovo ako ste žena Romkinja.

Romkinje su diskriminirane višestruko – zato što su žene, što pripadaju romskoj populaciji, a još i više ako žive s invaliditetom ili u ruralnim područjima. Diskriminacija je često očita, otvorena, rijetko kad prikrivena, bilo da dolazi od neromske populacije – u institucijama, školi, bilo da je među svojima. Čak i Romkinje liderice u svojim zajednicama bivaju diskriminirane od svojih kolega Roma.

U mjesecu u kojem se obilježava Međunarodni dan žena, Ženska romska mreža „Uspjeh“ započela je kampanju „Nulta tolerancija“ želeći poslati jasnu poruku da nasilje, maloljetnički brakovi i rasna diskriminacija nisu romska tradicija, i kao takvi ne smiju biti tolerirani u društvu!

Za magazin „Karike“ smo tim povodom razgovarali s Indirom Bajramović, romskom aktivistkinjom i ekonomistkinjom, koja više od 20 godina radi na poboljšanju položaja Romkinja u Bosni i Hercegovini.

Ogroman teret na plećima

Bajramović je za „Karike“ kazala da su među brojnim problemima s kojima se žene Romkinje susreću najteži najosnovniji uslovi za život – stanovanje, socijalna i zdravstvena zaštita, obrazovanje i zapošljavanje.

„Ponekad nisu poštovane ni od svojih ukućana niti zajednice. Ne učestvuju u donošenju odluka ni u svojoj kući, a kamoli u društvu. Nisu konkurentne na tržištu rada. Mnoge su u veoma teškoj ekonomskoj situaciji, a često ne mogu da ostvare osnovna ljudska prava. Nije im riješeno pitanje egzistencije, veoma siromašno žive u nekim zajednicama gdje nema struje ni vode, pa uzimaju struju i vodu jedni od drugih, ali i tu nastaje problem oko plaćanja. Nije tajna da su mnoge i žrtve nasilja, ali rijetko prijavljuju jer nemaju povjerenje u institucije i nemaju kome da se vrate ako ostave nasilnika jer smatraju da ekonomski ovise o njima – što nije tačno. Vode brigu o svemu – kući, djeci, muževima, rodbini. Zajedno s muževima sakupljaju sekundarne sirovine, neke i prosjače s djecom po ulici i opet se od njih očekuje da budu dobre majke, snahe, žene i sve drugo“, kaže Bajramović.

Na naš upit šta se promijenilo unazad nekoliko godina otkako je počeo da se razvija romski aktivizam, naglašava da u zajednicama nije bilo mnogo promjena.

„I dalje imamo naselja bez vode, struje, kanalizacije, imamo one koji su bez krova nad glavom, mnogo je nezaposlenih, veliki broj ispod granice siromaštva, ali mi tu ne možemo mnogo utjecati jer sredstva nisu kod nas i odluke ne donosimo mi. Ono što mi radimo, a gdje smo vidjeli promjene, jeste da im pomažemo u ostvarivanju prava, da smo našim radom s predstavnicima/ama institucija na svim nivoima počeli mijenjati svijest o Romima kao zajednici, ali isto tako radimo i s njima kako bi, posebno žene i djevojke, stekle povjerenje u institucije. Vidni su pomaci našeg rada i s jednima i s drugima što pokazuje veći broj prijava nasilja, ali isto tako i maloljetničkih ugovorenih brakova, zanemarivanja djece ili radne eksploatacije djece gdje u saradnji s institucijama rješavamo takve probleme“, ističe Bajramović, inače direktorica Udruženja Romkinja „Bolja budućnost“ iz Tuzle.  

Indira Bajramović, Foto: Facebook stranica ŽRM “Uspjeh”

Buđenje svijesti

Da nije njih, mnogi benefiti života u 21. vijeku ostali bi nedostupni Romkinjama jer kroz rad brojnih udruženja nastoje da preventivno rade na otkrivanju karcinoma dojke i grlića materice, plaćaju im preglede, te tako spašavaju živote Romkinjama koje sistem zdravstva naše zemlje ne poznaje. Romkinje godinama, ili čak nikada, nisu išle ljekarima na preglede, a kamoli kontrole.

„Plaćamo im vađenje ličnih dokumenata, pa se tako smanjio broj osoba bez lične karte. Dosta radimo na edukaciji na temu ravnopravnosti spolova, diskriminacije kako bi je znale prepoznati i kome je mogu prijaviti“, ističe aktivistkinja Bajramović, koja zagovara da se Romkinje ohrabre da učestvuju u tijelima gdje mogu participirati – od mjesnih zajednica, općinskih vijeća, komisija, vijeća nacionalnih manjina, Odbora za Rome pri Vijeću ministara i drugih.

„Ekonomski osnažujemo žene i djevojke dajući im socijalne poticaje kako bi mogle svojim radom doprinijeti oskudnom budžetu, ali ih želimo i osnažiti da ne trpe nasilje. Dodjeljivali smo im plastenike, mašine za šivenje, piliće, prasiće, ovce, mašine za plastenike i drugo što su tražili, a oni su zauzvrat 20 posto od iznosa koji su dobili vraćali, ali siromašnoj romskoj porodici u zajednici. Na taj način smo pomogli još porodica i, važno je istaći, vratili samopouzdanje ženama. Počele su da se pitaju nešto, bile su važne, ali se smanjilo i nasilje jer se cijela porodica uključila u rad“, navodi Bajramović, dodajući jednu veoma važnu činjenicu, a to je da se povećao broj djece, posebno djevojčica u osnovnim školama, ali i srednjim, pa i na fakultetima.

Udruženja im svake godine obezbjeđuju školski pribor, posreduju u stipendiranju, plaćaju karte za srednjoškolce koji putuju, nabavljaju im i odjeću i obuću kad god su u mogućnosti i na taj način pokušavaju pomoći porodicama da se djeca školuju. A bez njih mnoge to ne bi mogle, jer imaju više od dvoje djece školskog uzrasta, a troškovi su veliki.

Posla ima još

Plodovi rada ipak su vidljivi. Vide se promjene u infrastrukturi – u nekim naseljima su uradili asfalt, u drugima kanalizacionu mrežu s priključcima porodicama koje tu žive. Učestvovali su u pravljenju parka sa spravama za vježbanje u naselju, kao i fudbalskim igralištem kako bi djeca mogla biti van ulice, što je naročito važno jer su često bila žrtve saobraćajnih nesreća. Ima pomaka, ne krije Bajramović, ali ima još i posla da se radi.

Naprimjer, smatra da politička participacija žena Romkinja u vladajućim strukturama ide sporo, iako su imali kampanje koje su zagovarale i hrabrile Romkinje da se prijavljuju. Upornost Indire Bajramović prepoznata je kada je postala prva žena predsjedavajuća Odbora za Rome, u kojeg je 2012. godine prvi put ušlo čak pet Romkinja.

„S Vijećima nacionalnih manjina se borimo godinama jer tamo do prošle godine nije bilo nikad žena, a i prošle su izabrane u zatvorenom krugu po rodbinskoj liniji“, otkriva Bajramović te ističe da, kao i u ostatku vladajućih struktura BiH, problem predstavlja neimplementacija zakona 40 posto participacije žena, a smatra i da su se muški lideri urotili protiv žena jer ih se boje.

Bajramović ističe da treba mijenjati zakone o nacionalnim manjinama, metodologiju odabira te da javni pozivi moraju biti transparentni i javni za svakoga ko se želi prijaviti i da treba dati istu šansu svima.

„Ovako imamo Rome koji nas zastupaju a nisu kompetentni, s čime nanose više štete nego koristi romskim zajednicama“, otvorena je Bajramović.

Broj maloljetničkih brakova se povećava

Ženska romska mreža svakodnevno na terenu radi s predstavnicima centara za socijalni rad i policije i, nažalost, evidentira da se broj maloljetničkih brakova povećava. Kroz rad u romskim zajednicama nastoje suzbiti tu pojavu koja je još uvijek pod krinkom tradicije, te se sada dešava i da ponekad zajednice prijavljuju ako čuju da se takav brak sprema, što aktivistkinje smatraju velikim napretkom. Bajramović ističe kako to nije problem samo romskih zajednica, već i drugih, naročito u ruralnim područjima.

„Voljeli bismo da se ugovoreni maloljetnički brakovi tretiraju kao krivično djelo, jer mnoge sudije, advokati i tužioci takav brak smatraju kao običajno pravo, a nije – to je klasična trgovina ljudima“, ističe Bajramović dodajući da do izmjena zakona nažalost ne dolazi iako ima Roma u Vijećima nacionalnih manjina, kao i Romkinja u Odboru za Rome, navodeći kako su to samo savjetodavna tijela koja nemaju puno utjecaja.

 

Nulta tolerancija

Kampanja koju su pokrenule stoga nosi simboličan naziv „Nulta tolerancija“, čiji je cilj da se upravo o svim ovim problemima javno govori, da se njome ukaže na nepovoljan položaj Romkinja…, stoga su tokom mjeseca ženskog romskog aktivizma pokrenule niz aktivnosti u zajednici, institucijama, medijima, pa čak i u Parlamentu BiH. Moraju još puno toga uraditi da bi bile ravnopravne u društvu, da participiraju u svim tijelima gdje im zakon dozvoljava.

„Već smo uradile mnoga istraživanja, analize, policy brif… Učestvujemo u izvještajima koji se pišu generalno za žene jer zahtijevamo da bude i dio o Romkinjama, izradile smo našu Platformu gdje smo poredali probleme ali i dali rješenja za njih. Važno je reći da smo prvi put u nacionalnom akcionom planu uspjeli izlobirati da budu posebne mjere za Romkinje i rješenja iz naše Platforme, jer smo učestvovale u pisanju AP-a. Naš rad je nagrađen nekoliko puta, a zadnja nagrada je bila prije dvije godine u EU“, navela je za „Karike“ aktivistkinja Indira Bajramović koja neumorno radi za svoju zajednicu već dvije decenije.

Mjesec dana ženskog romskog aktivizma će trajati simbolično – sve do 8. aprila kada se obilježava Svjetski dan Roma i Romkinja.

Najčitaniji tekstovi

Zlatna Karika Lejla Selimović: Hidžama je više relaksirajući tretman
ODGOVORI PSIHOLOGA 30: „Riječi mogu da liječe“
Uzroci izraelsko-palestinskog sukoba – arapsko-izraelska normalizacija odnosa i eskalacija palestinsko-izraelskog sukoba jačanjem postojećih i formiranjem novih frakcija otpora
Premotaj: Žene u BiH - od Kraljevine Bosne do danas
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Virtualni svijet i online upoznavanje: prednosti i mane
Kataloška prodaja kao prilika za zaradu i radno iskustvo
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Intervju s Dušicom Žižić, medicinskom sestrom: „Naše ranjivosti i razvojne krize su i naša šansa za samospoznaju i učenje“
20 godina Zakona o slobodi vjere – Je li samo hidžab problem i smetnja državnim institucijama?
More Stories
Me’med, crvena bandana i pahuljica: čovjek, sjećanje i zaborav