Kada pričamo o bosansko-hercegovačkom rocku, moramo pričati i o bendu koji je ostavio jedan od najjačih tragova na ovoj sceni kod nas – Regini. Iste godine kada je i osnovan sastav – 1990., „Regina“ se probila s albumom prvencom na vrh tadašnje jugoslovenske scene. A to probijanje, u nekadašnjoj nam državi koja je imala na desetine već etabliranih sastava, je poslalo poruku da je „Regina“ došla i da će ostaviti svoj trag.
Do 1992. i početka sukoba u BiH „Regina“ uspijeva da izda svoj drugi album „Ljubav nije za nas“, ali zbog početka rata kod nas, originalni sastav prekida s aktivnim radom. Rat utiče na sve, zar ne?
Iako je grupa prekinula s nastupima, između 1992. i 1999. Aleksandar Čović nastavlja s radom u Beogradu. Nakon šestogodišnje pauze, Aleksandar se ponovo 2006. povezuje s Davorom Ebnerom, pjevačem koji je doprinio kreiranju Regininog zvuka. Od tada „Regina“ doživljava vid novog rođenja. Ubrzo izdaju album pod nazivom „Sve mogu ja“ i snažno se vraćaju i na bh. i na regionalnu muzičku scenu
2009. Reginu biraju kao grupu koja će predstavljati BiH na pjesmi Evrovizije u Moskvi. Izabrana je pjesma „Bistra voda“ koja će od te 2009. pa do danas živjeti kao jedna od najupečatljivijih melodija koje je BiH poslala na najveće muzičko takmičenje na svijetu. I ostali su prepoznali to. Na finalnoj listi Eurosonga 2009. „Regina“ i „Bistra voda“ zauzimaju 9. mjesto.
Zbog svega gore navedenog, a i zbog toga što je „Regina“ uvijek nosila šarm intrige o kojem se ima još mnogo saznati, ovog puta pričali smo o politici, ljubavi, nostalgiji i vedrim danima s Aleksandrom Čovićem, primarnim tekstopiscem grupe „Regina“. Pričali smo o tome živimo li ideale i godinama poslije i ima li nade za nas.
Problemi s kojima se susreće populacija djece i mladih s invaliditetom može se podijeliti u dva goruća problema. S jedne strane, to je neadekvatna i nedovoljna sistemska podrška državnih institucija zdravstva, obrazovanja, socijalne politike i zapošljavanje jer, iako godinama pričamo o inkluziji i o unaprjeđenju položaja osoba s invaliditetom, i dalje nemamo dovoljne prilike i šanse, i s druge strane, zaista veliki problem jesu stereotipi i predrasude s kojima se osobe svakodnevno susreću i bore.
Semir Krnjić za Karike: Autor sam četiri knjige: „Želja“, „Još te čekam“ i „Ramazanski dnevnik I i II“. „Želja“ je roman, jedna ratna ljubavna priča Kemala i Lejle. „Još te čekam“ je priča o pjesniku koji je zaljubljen u jednu Melihu, pa joj redovno donosi svoje zapise da ih čita. „Ramazanski dnevnici“ su nastali u posljednje dvije godine, gdje sam vodio tačnu evidenciju broja zaraženih, umrlih, mjere i zabrane, pojave i moje ramazanske priče.
U skorijoj budućnosti planira se prvi PDF časopis „Moj mali umjetnički kutak“, koji će izaći početkom mjeseca aprila, a bit će dostupan kao ekskluzivni sadržaj na Patreonu. Ako publika dobro prihvati časopis, nastavit će se mjesečno objavljivati. Pored toga, cilj mi je diplomirati ove godine, upisati drugi ciklus studija, a što se tiče stranice „Moj mali umjetnički kutak“ sklopiti saradnju s mladim umjetnicima u Bosni i Hercegovini i pronaći još zainteresovanih koji bi zajedno sa mnom mogli raditi na mojoj stranici.
U nastavku teksta odabrani blogovi u natječaju „30 godina mržnje, nacionalizma i podjela“ magazina Karike.ba. Glasati možete na našoj Facebook stranici.
Davno su prošla vremena kada su se ljubitelji mudrosti i znanja zalagali za to da vladar treba biti onaj koji je u stanju da razumije istinske vrijednosti i pravdu na način koji drugi ne mogu, djelujući moralno, a ne iz vlastitog interesa, jer bi bio opremljen na pravi način za donošenje političkih odluka. Današnja društva očito ne funkcionišu na tom principu, što je vidljivo iz svakodnevnih primjera nerazriješenih konflikata koji postoje između pripadnika različitih nacionalnosti, a koji su temelj za sveprisutni razdor društvene konstitucije, dekonstruišući takozvanu konstitutivnost naroda, na čijem čelu se nalaze pojedinci, koji širokim arsenalom propagandnih alata naoružavaju etničke grupe, podstičući stvaranje procijepa koji prijeti urušavanju temelja savremene demokratije.
Omladinska novinska asocijacija u BiH raspisuje konkurs za izbor novog/e glavnog/e i odgovornog/e urednika/ce Omladinskog magazina Karike.
Omladinska novinska asocijacija u BiH (ONAuBiH) nevladina je organizacija nastala 21. decembra 2007. ONAuBiH mladima pruža priliku da se pobliže upoznaju s medijima, nauče više o istima te sami učestvuju u kreiranju i popunjavanju medijskog prostora. Stoga, okuplja mlade koji teže profesionalnijem, kvalitetnijem i influence-free novinarstvu. Omladinski magazin „Karike“ pokrenut je od strane Omladinske novinske asocijacije u Bosni i Hercegovini 2007. godine. Magazin je specifičan po tome što mladi kreiraju sadržaj za mlade. Osim informiranja i educiranja, radom želimo probuditi radoznalost, kritičnost, kreativnost, slobodu i empatiju. Naš magazin se gradi već godinama na principu profesionalnosti i novinarske etičnosti, ali i principima solidarnosti, razumijevanja, uvažavanja, podrške i empatije. Trenutno smo u potrazi za novim/om glavnim/om i odgovornim/om urednikom/com.
„Ono što je ključ svakog uspjeha jeste barem malo vjere u sebe i da vjerujemo da ono što radimo vrijedi. Bez obzira na kojem fakultetu studirate ili čime se bavite, ukoliko imate želju i snagu za rad, ljudi koji rade na ovoj akademiji će to primijetiti. Ukoliko se neka djevojka odluči na upisivanje ove akademije, jedna bitna stavka je da snimite video pri aplikaciji, jer će on reći mnogo više o vama, nego ono što napišete“, poručila je najbolja buduća evropska liderica Dženana Selimović čitateljkama magazina „Karike“.
Amela Mustafić mlada je bh. pjesnikinja. Rođena je u Srebrenici 1994. godine. Diplomirala je i magistrirala na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, Odsjek za književnosti naroda Bosne i Hercegovine i bosanski, hrvatski i srpski jezik. Objavila je knjige poezije „Umiranje djetinjstva“ i „Umiranje imena“. Poezija joj je prevođena na engleski, italijanski, makedonski i romski jezik, a stihovi su joj prisutni u dokumentarnom filmu „Oživjeli“, te u Pravopisu bosanskoga jezika. Zastupljena je u književnim časopisima, zbornicima i antologijama.
Sama ideja o uređaju je došla vrlo spontano, to je tema s kojom sam bila zaokupirana i jednostavno sam shvatila što je potencijalno rješenje. Nakon što sam analizirala tadašnje postojeće stanje i uvidjela potencijal, odlučila sam predati zahtjev za međunarodni patent. Na kraju se moj uređaj ispostavio kao veoma inovativno rješenje za što sam dobila potvrdu iz Europskog patentnog ureda iz Minhena i WIPO-a iz Ženeve.
Dalo bi se iz bilijarnih izlučevina u ovom literarnom radu zaključiti da ja o svojoj Državi ne mislim mnogo toga dobrog, ali to nije tako. Ja ovu Državu volim, volim je zato što samo u ovoj Državi, ja uz pomoć jetrvine zaove e pa njene sestrične kume Anise mogu da obavim sve preglede kada god imam napade hipohondrije, bez da me pošalju na psihijatrijsko vještačenje, a da istu večer podržim genijalne ekonomske velikane iz Liberalnog foruma koji nude alhemijska rješenja u kojima se zaziva dokidanje poreza i povećanje socijalnih davanja. Državu volim i što preko kuma Anisa, koji je s Asimom radio kod Budnja, mogu da računam na zaposlenje u Pokopu, a to je firma koja ne propada. Politička korektnost i euroatlantske integracije budu i prođu, prođe i razvoj aplikacija, ali Pokop ostaje!
Blog Azre Kerić pristigao na naš konkurs „30 godina mržnje, nacionalizma i podjela“
Sazrijevala sam uz osjećaj da je Bosna i Hercegovina, bilo koji njen dio, moja jedina dugotrajna životna destinacija. Ni danas ne mislim da je to bio osjećaj izazvan okolnim površnim i naivnim ispoljavanjem patriotizma u vidu velikih riječi i simbola. Bio je to iskreni doživljaj pripadnosti jednom području kojeg sam jedino mogla zvati kućom. Završetak srednje škole, studiji i iskustvo koje je s istim došlo učinilo me je osjetljivijom na okolnosti života u Bosni i Hercegovini. Njihova toksičnost se približila meni. Nisu više pripadale drugim ljudima koje nisam ni poznavala lično. Život u porodici pristojnog životnog standarda skrivao me je od socijalno-ekonomskih problema društva (nezaposlenost, siromaštvo, nemogućnost školovanja), a u tim godinama sam mislila da je to jedini „pravi“ razlog ogorčenosti životom u Bosni i Hercegovini. Poslije osamnaeste značenje pojma „problem“ se znatno širi, a to biva ispraćeno svakodnevnim frustracijama. Svjesna sam da država ne postoji bez ljudske zajednice – društva.