Latest

blog

Sklad raznolikosti

Žalosno je što nerazriješeni problemi među pojedincima u prošlosti imaju utjecaj na generacije koje dolaze. Ipak, ne kaže se uzalud da na mladima svijet ostaje, pa tako i ova naša zemlja. Želim vjerovati da će odlaskom trenutnih političara i starih generacija BiH postati ljepše i bolje mjesto za život. Ljudi iz nje ne odlaze jer im je trenutno loše, već jer se ne nadaju boljem. Ne nadati se boljem u zemlji u kojoj si rođen, odgajan, u kojoj si odrastao, upoznao prve prijatelje i imao prve ljubavi mi je istovremeno nepojmljivo i tužno. Ako se nitko ne bude nadao boljem, kako će onda do poboljšanja i doći? Ako se nitko ne bori za ljepše, kako ostvariti ljepotu o kojoj svi toliko maštamo? Nekolicina ljudi koji su ostali valjda vjeruju u bolje sutra. Nadaju se, iščekuju i bore. Bore se za svoju djecu, svoju braću, svoje roditelje.

Sve ovo ja

Hej Bosanci, zar još uvijek?

Čovjek i njegova osjećanja, ima li im kraja? Običavao je Meša Selimović da kaže da mrzimo jer se plašimo, jer nas ono „drugo i drugačije“ ugrožava, čini nespokojnim, te zato i djelujemo. Čovjek je biće ambisa, a njegovi osjećaji čine zidine istog, a zidovi se grade, ili pak ruše. U visini netaknutih tvrđava mržnje se u konačnici krije obični ljudski strah, a strah je poput kuge – uspješno postaje dio mrtvaje jednog društva. Žalim, odista žalim što je i Bosna i Hercegovina dio te iste mrtvaje, mrtvaje ispunjene mržnjom koja stoluje glavama pojedinaca, a ipak određuje sudbinu cijelog društva.

Sve ovo ja

Ovoj državi, meni i mojim vršnjacima, ali i djeci koja dolaze treba pravi mir

Višedecenijsko držanje u konstantnom strahu paralizuje isto koliko i mine na koje su neki naši sugrađani stali prije 30 godina. Ovoj državi, meni i mojim vršnjacima, ali i djeci koja dolaze treba pravi mir. Ne onaj koji je nacrtan na papiru, ne onaj koji će za njih biti toliko poguban da masovno bježe preko granice, državne ili granice uma, nego onaj mir u kojem ćemo bez straha poželjeti da odgajamo djecu, pokrećemo nove poslove i živimo svoje živote bez straha. Onaj mir u kojem nam neće svaki plan počinjati i završavati rečenicom: „Ako se ne zarati.“ Mir koji, osim na papiru, postoji i u našim dušama i umovima.

Vidiš da smiješ

Metastaza propadanja

Blog Azre Kerić pristigao na naš konkurs „30 godina mržnje, nacionalizma i podjela“ Sazrijevala sam uz osjećaj da je Bosna i Hercegovina, bilo koji njen dio, moja jedina dugotrajna životna destinacija. Ni danas ne mislim da je to bio osjećaj izazvan okolnim površnim i naivnim ispoljavanjem patriotizma u vidu velikih riječi i simbola. Bio je to iskreni doživljaj pripadnosti jednom području kojeg sam jedino mogla zvati kućom. Završetak srednje škole, studiji i iskustvo koje je s istim došlo učinilo me je osjetljivijom na okolnosti života u Bosni i Hercegovini. Njihova toksičnost se približila meni. Nisu više pripadale drugim ljudima koje nisam ni poznavala lično. Život u porodici pristojnog životnog standarda skrivao me je od socijalno-ekonomskih problema društva (nezaposlenost, siromaštvo, nemogućnost školovanja), a u tim godinama sam mislila da je to jedini „pravi“ razlog ogorčenosti životom u Bosni i Hercegovini. Poslije osamnaeste značenje pojma „problem“ se znatno širi, a to biva ispraćeno svakodnevnim frustracijama. Svjesna sam da država ne postoji bez ljudske zajednice – društva.

Sve ovo ja

Ne želimo da se dijelimo, odrastamo u mržnji i tu mržnju prenosimo na generacije koje dolaze

Mladi ne žele da se pojave novi Mahir i Alma, novi Boško i Admira... Mi ne želimo da se dijelimo, ne želimo da odrastamo u mržnji i tu mržnju prenosimo na generacije koje dolaze. Njima želimo podariti svijetlu budućnost, s političarima koji se brinu i kojima je stalo do domovine, budućnost punu prilika i mjesta za ostvarenje, punu ljubavi i podrške. Mi nismo oni, mi ne zanemarujemo domovinu, narod i glas. Mi smo nova generacija koja će da stvara revolucije i koja će se svim silama truditi da zaustavi propagandu koja se širi. Mi ćemo širiti ljubav koja može sve pobijediti, jer mi to oruđe znamo iskoristiti. Mi ćemo staviti ljubav ispred zastava.

Sve ovo ja

U Bosni je moj jastuk i moja majka

Blog Jovane Misikić pristigao na naš konkurs „30 godina mržnje, nacionalizma i podjela“ Bosna i Hercegovina ima već trideset svojih nezavisnih i suvereno preživljenih godina. Kad prije?! Al' šta se ja čudim! Pa ja je poznajem dvadeset i tri godine. Pripadamo jedna drugoj dvadeset i tri godine na neki čudan način, u jednoj neobičnoj simbiozi. Iskrena da budem, kako živi, dugo i živi ova moja domovina, a šta je sve prošla, ma nema ona ni mnogo godina. Toliko razorena, preorana, opljačkana, al' diše, uporna. Ne da se ona. Ma dala bi se ona, al' ne damo se mi! Ne da se narod, pa tako ne da ni njoj da se preda. To sam baš nedavno shvatila.

Sve ovo ja

Nacionalizam je evolvirana forma tribalizma – i ništa dalje od toga

Blog Bakira Bećovića pristigao na naš konkurs „30 godina mržnje, nacionalizma i podjela“ Vidim vlastitu udaljenost od svog okruženja, udaljenost koja je moj štit, moja krajnja barijera što osigurava dobrobit u tijelu, umu i duši. Nikada nisam razumio, ili sam ipak isuviše razumio, s toliko razumijevanja da je uzrokovalo apsurd, čovječiji ponos na mjesto. Čovjek ne bira svoje mjesto pod zvijezdama, niti je okovan za iste; to nije ništa dalje od neobične svemirske lutrije. Ne pronalazim u sebi, niti razumijem kako iko može, ponos na izmišljene crte na karti koje nas ograničavaju, dijele. Poštovat ću i participirati u predstavi koncepta „države“, jer druga opcija podrazumijeva bijeg u šumu. Tuđe granice neću nazvati inferiornijim, superiornijim, već isključivo jednakim ili, kroz šapat, nepostojećim. Svoju percepciju na svijet čuvam neuprljanom i ona ne uvjetuje postojanje država, granica – mojih, ili tuđih, ili ničijih. Vidim isključivo vlastitu udaljenost od svog okruženja i nosim neuništivu nadu u sebi koja teži k globalnom jedinstvu u različitosti.

Iza duge

Sve bi mi oduzeli, pa i život, samo zato što sam peder

Živim sam, ali želio bih da jednom živim s čovjekom kojeg zavolim i koji će zavoljeti mene i da ne moramo da se plašimo da će nas neko ubiti ako se uzmemo za ruke u javnosti. Da imamo pravo na brak kao što i heteroseksualni parovi imaju. Da možemo da usvojimo dijete, dječaka ili djevojčicu, koje ćemo odgajati zajedno, s ljubavlju, kojem ćemo pružiti sve što je nama pruženo, ali i ono što nije, sloboda i hrabrost da uvijek budu ono što jesu. Živim pola života, a želio bih proživjeti život u cijelosti. Moj put k otvaranju je bio mučan. Tek sam u zrelim godinama stekao dovoljno hrabrosti i povjerenja da jednoj heteroseksualnoj osobi otkrijem ko sam zaista. Otada se oko mene skupio dovoljan broj bliskih ljudi i ljudi od povjerenja, koji znaju da sam gej i koji me kao takvog prihvataju. Reklo bi se da lijepo živim u svom mjehuru. Ali to je ipak mjehur, u kojem sam zatvoren.

Ne karikiramo

Tradicija destrukcije

Blog Željane Maglov pristigao na naš konkurs „30 godina mržnje, nacionalizma i podjela“

Ne karikiramo

Da li je umro teatar u BIH i zašto jeste?

Razlozi odsustva subverzivnosti na bh. pozorišnoj sceni su brojni. Jedan je zasigurno i dominacija zabavnog aspekta u pozorištima, koji je uslovljen finansijama. Trenutno postoje pozorišta u Bosni i Hercegovini koja ulaznice za neke predstave naplaćuju i do 100 KM. U tim predstavama se ne mari puno za pozorišne discipline, nego publika najčešće dolazi da vidi regionalne glumačke zvijezde, koje dolaze iz svijeta popularnih i lakih komedija. Prva predstava koja mi pada na pamet je „Šećer je sitan osim kada je kocka“, koja je u banjalučkom Narodnom pozorištu dosegnula baš tu cijenu. Predstave koje zahtijevaju istraživanje, eksperimentisanje i različite prostorne i tehničke resurse su luksuz koji većina pozorišnih kuća uglavnom ne može priuštiti. Šta ćeš, kapitalizam.

Iza duge

Ponosna sam na svoju kćerku iako ne nosi lakirane cipelice

Nadam se da će jednom i u ovoj zemlji profunkcionisati zakoni koji štite druge i drugačije.Ili ćemo se vratiti nazad i početi ubijati one koji su rođeni ili iz nekog razloga postali drugačiji. U tom scenariju ću i ja biti obilježena time što mi je kći lezbejka. Šta reći za majku koja je doživjela da joj jedno dijete umre na rukama, jer je bolesno, a mijenjala bi svoj život za njegov? Moje dijete širi ljubav, a ne mržnju. I zdrava je, i sretna, i magistrica, a biće i doktorica nauka i ja sam ponosna na nju, mada ne nosi lakirane cipelice.

Ne karikiramo

Namazana kriška s onim koga voliš ukusnija je od kavijara sponzorskih veza

Legla plata. Ustali troškovi. Dobili noge i eno ih kolo vode. Sitan kusur, krupna u džepu rupa. Kad će novi prvi da opet iznova forvardujemo naše plate. Nema čega nema. Od luksuza smo davno i odustali. Ali nije život Instagram pa ni mi nećemo objaviti namazanu šnitu hljeba. A možda bismo trebali? Jer nije ljubav kad dijelimo iza jedinice nule, ljubav je kad nema ništa, a ima nas. Ali može li to tako? Ikako?