Latest

blog

Ona

Rodila sam se u oktobru 1990. godine. U svijetu je tog oktobra došlo do građanskog rata u Ruandi, internet je bio nepoznanica jos uvijek za većinu svijeta, koristio se pejdžer, kultna serija „Beverly Hills“ je upravo napravila svoj debi, grupa „Queen“ je još uvijek bila na okupu, SSSR je bio pred raspadom, a u BiH se rodila jedna ženska osoba više – ja. Dok sam bila mnogo mlađa nego što sam sad, obožavala sam tu činjenicu da sam žena i život u svojoj „nježnoj“ ženskoj koži. Voljela sam sve što sam bila i što sam postajala, što sam učila i otkrivala o sebi, zahvaljujući svojim roditeljima, koji me nisu sputavali na putu samorealizacije moje ličnosti, i što me nisu odgajali kao žensko dijete, nego kao svoje dijete. Kako vrijeme prolazi, kako sazrijevam, ne gledam više život kroz ružičaste naočale, bar ne u tolikoj mjeri kao prije; ne mogu reći nikako, ali nerijetko se dese neke flash situacije, gdje ne uživam toliko u činjenici da sam žena u BiH. Koliko god biološki bilo prelijepo biti „ona“, sociološki i nije baš.

Iza duge

Moja žena i ja

Moja žena i ja prošle smo razne dogodovštine. Sve ono što jedan dug i posvećen odnos sa sobom neizbježno nosi, imale smo duboke i teške razgovore, iskusile velike emocije, ljubavne i one neke druge, planirale svakodnevni život i prevazilazile životne izazove. Kao i svi drugi parovi. Ipak, postoji taj jedan dio iskustva koji je svojstven samo nama i našoj kvir zajednici, nešto što zasigurno ne olakšava život u paru. Situacije čije prevazilaženje zahtijeva odličnu povezanost sa sopstvenim emocijama i spremnost da se o njima komunicira s partnerom otvoreno i ranjivo.

Iza duge

Mjesta praznine: Homoerotska ljubav je osuđena na vječiti bijeg prema azilu ili otporu, buntu, borbi, neposustajanju

To se i meni desilo, nasilje je sveprisutno od Balkana, tog siromašnog predgrađa Evrope, pa sve do Kraljevstva. Homoerotska ljubav je osuđena na vječiti bijeg prema azilu, sakrivanju, medikamentizaciji bola, lizanju rane. Ili, osuđena je na ulaganje velikog napora u činu otpora, bunta, borbe, neposustajanja? Možda. Divim se onima spremnima na unutrašnji egzil, ali i onima koji ga odbijaju. Ali, ono s čim sam ja ostao nakon „Heartstoppera“ su dva prazna mjesta. Jedno koje svjedoči o zauvijek izgubljenom odrastanju u „nježnim“ godinama puberteta i adolescencije kada nije postojala mogućnost ljubavi. Da se voli Onaj drugi, da se dodirne, da mu se osmjehne, dok Oni mogu da vole One: spontano, slobodno, strasno, nagonski ili nježno.

Sve ovo ja

Sklad raznolikosti

Žalosno je što nerazriješeni problemi među pojedincima u prošlosti imaju utjecaj na generacije koje dolaze. Ipak, ne kaže se uzalud da na mladima svijet ostaje, pa tako i ova naša zemlja. Želim vjerovati da će odlaskom trenutnih političara i starih generacija BiH postati ljepše i bolje mjesto za život. Ljudi iz nje ne odlaze jer im je trenutno loše, već jer se ne nadaju boljem. Ne nadati se boljem u zemlji u kojoj si rođen, odgajan, u kojoj si odrastao, upoznao prve prijatelje i imao prve ljubavi mi je istovremeno nepojmljivo i tužno. Ako se nitko ne bude nadao boljem, kako će onda do poboljšanja i doći? Ako se nitko ne bori za ljepše, kako ostvariti ljepotu o kojoj svi toliko maštamo? Nekolicina ljudi koji su ostali valjda vjeruju u bolje sutra. Nadaju se, iščekuju i bore. Bore se za svoju djecu, svoju braću, svoje roditelje.

Sve ovo ja

Hej Bosanci, zar još uvijek?

Čovjek i njegova osjećanja, ima li im kraja? Običavao je Meša Selimović da kaže da mrzimo jer se plašimo, jer nas ono „drugo i drugačije“ ugrožava, čini nespokojnim, te zato i djelujemo. Čovjek je biće ambisa, a njegovi osjećaji čine zidine istog, a zidovi se grade, ili pak ruše. U visini netaknutih tvrđava mržnje se u konačnici krije obični ljudski strah, a strah je poput kuge – uspješno postaje dio mrtvaje jednog društva. Žalim, odista žalim što je i Bosna i Hercegovina dio te iste mrtvaje, mrtvaje ispunjene mržnjom koja stoluje glavama pojedinaca, a ipak određuje sudbinu cijelog društva.

Sve ovo ja

Ovoj državi, meni i mojim vršnjacima, ali i djeci koja dolaze treba pravi mir

Višedecenijsko držanje u konstantnom strahu paralizuje isto koliko i mine na koje su neki naši sugrađani stali prije 30 godina. Ovoj državi, meni i mojim vršnjacima, ali i djeci koja dolaze treba pravi mir. Ne onaj koji je nacrtan na papiru, ne onaj koji će za njih biti toliko poguban da masovno bježe preko granice, državne ili granice uma, nego onaj mir u kojem ćemo bez straha poželjeti da odgajamo djecu, pokrećemo nove poslove i živimo svoje živote bez straha. Onaj mir u kojem nam neće svaki plan počinjati i završavati rečenicom: „Ako se ne zarati.“ Mir koji, osim na papiru, postoji i u našim dušama i umovima.

Vidiš da smiješ

Metastaza propadanja

Blog Azre Kerić pristigao na naš konkurs „30 godina mržnje, nacionalizma i podjela“ Sazrijevala sam uz osjećaj da je Bosna i Hercegovina, bilo koji njen dio, moja jedina dugotrajna životna destinacija. Ni danas ne mislim da je to bio osjećaj izazvan okolnim površnim i naivnim ispoljavanjem patriotizma u vidu velikih riječi i simbola. Bio je to iskreni doživljaj pripadnosti jednom području kojeg sam jedino mogla zvati kućom. Završetak srednje škole, studiji i iskustvo koje je s istim došlo učinilo me je osjetljivijom na okolnosti života u Bosni i Hercegovini. Njihova toksičnost se približila meni. Nisu više pripadale drugim ljudima koje nisam ni poznavala lično. Život u porodici pristojnog životnog standarda skrivao me je od socijalno-ekonomskih problema društva (nezaposlenost, siromaštvo, nemogućnost školovanja), a u tim godinama sam mislila da je to jedini „pravi“ razlog ogorčenosti životom u Bosni i Hercegovini. Poslije osamnaeste značenje pojma „problem“ se znatno širi, a to biva ispraćeno svakodnevnim frustracijama. Svjesna sam da država ne postoji bez ljudske zajednice – društva.

Sve ovo ja

Ne želimo da se dijelimo, odrastamo u mržnji i tu mržnju prenosimo na generacije koje dolaze

Mladi ne žele da se pojave novi Mahir i Alma, novi Boško i Admira... Mi ne želimo da se dijelimo, ne želimo da odrastamo u mržnji i tu mržnju prenosimo na generacije koje dolaze. Njima želimo podariti svijetlu budućnost, s političarima koji se brinu i kojima je stalo do domovine, budućnost punu prilika i mjesta za ostvarenje, punu ljubavi i podrške. Mi nismo oni, mi ne zanemarujemo domovinu, narod i glas. Mi smo nova generacija koja će da stvara revolucije i koja će se svim silama truditi da zaustavi propagandu koja se širi. Mi ćemo širiti ljubav koja može sve pobijediti, jer mi to oruđe znamo iskoristiti. Mi ćemo staviti ljubav ispred zastava.

Sve ovo ja

U Bosni je moj jastuk i moja majka

Blog Jovane Misikić pristigao na naš konkurs „30 godina mržnje, nacionalizma i podjela“ Bosna i Hercegovina ima već trideset svojih nezavisnih i suvereno preživljenih godina. Kad prije?! Al' šta se ja čudim! Pa ja je poznajem dvadeset i tri godine. Pripadamo jedna drugoj dvadeset i tri godine na neki čudan način, u jednoj neobičnoj simbiozi. Iskrena da budem, kako živi, dugo i živi ova moja domovina, a šta je sve prošla, ma nema ona ni mnogo godina. Toliko razorena, preorana, opljačkana, al' diše, uporna. Ne da se ona. Ma dala bi se ona, al' ne damo se mi! Ne da se narod, pa tako ne da ni njoj da se preda. To sam baš nedavno shvatila.

Sve ovo ja

Nacionalizam je evolvirana forma tribalizma – i ništa dalje od toga

Blog Bakira Bećovića pristigao na naš konkurs „30 godina mržnje, nacionalizma i podjela“ Vidim vlastitu udaljenost od svog okruženja, udaljenost koja je moj štit, moja krajnja barijera što osigurava dobrobit u tijelu, umu i duši. Nikada nisam razumio, ili sam ipak isuviše razumio, s toliko razumijevanja da je uzrokovalo apsurd, čovječiji ponos na mjesto. Čovjek ne bira svoje mjesto pod zvijezdama, niti je okovan za iste; to nije ništa dalje od neobične svemirske lutrije. Ne pronalazim u sebi, niti razumijem kako iko može, ponos na izmišljene crte na karti koje nas ograničavaju, dijele. Poštovat ću i participirati u predstavi koncepta „države“, jer druga opcija podrazumijeva bijeg u šumu. Tuđe granice neću nazvati inferiornijim, superiornijim, već isključivo jednakim ili, kroz šapat, nepostojećim. Svoju percepciju na svijet čuvam neuprljanom i ona ne uvjetuje postojanje država, granica – mojih, ili tuđih, ili ničijih. Vidim isključivo vlastitu udaljenost od svog okruženja i nosim neuništivu nadu u sebi koja teži k globalnom jedinstvu u različitosti.

Iza duge

Sve bi mi oduzeli, pa i život, samo zato što sam peder

Živim sam, ali želio bih da jednom živim s čovjekom kojeg zavolim i koji će zavoljeti mene i da ne moramo da se plašimo da će nas neko ubiti ako se uzmemo za ruke u javnosti. Da imamo pravo na brak kao što i heteroseksualni parovi imaju. Da možemo da usvojimo dijete, dječaka ili djevojčicu, koje ćemo odgajati zajedno, s ljubavlju, kojem ćemo pružiti sve što je nama pruženo, ali i ono što nije, sloboda i hrabrost da uvijek budu ono što jesu. Živim pola života, a želio bih proživjeti život u cijelosti. Moj put k otvaranju je bio mučan. Tek sam u zrelim godinama stekao dovoljno hrabrosti i povjerenja da jednoj heteroseksualnoj osobi otkrijem ko sam zaista. Otada se oko mene skupio dovoljan broj bliskih ljudi i ljudi od povjerenja, koji znaju da sam gej i koji me kao takvog prihvataju. Reklo bi se da lijepo živim u svom mjehuru. Ali to je ipak mjehur, u kojem sam zatvoren.

Ne karikiramo