„Pleme Aboridžina, kada žive na nekom teritoriju, brine se o njemu. Primarna funkcija tog plemena je da održava ravnotežu i sklad na tom teritoriju, zapravo, da mu služi. Otkad taj teritorij smatramo nečim čime se mi služimo, a ne nešto čiji smo dio i za što smo odgovorni, onda živimo ovako kako živimo sad. Ova devastacija dolazi iz promatranja voda i živog svijeta oko nas kao nekog resursa i nekih mrtvih predmeta koji nam služe. To je katastrofa. Ali radimo što možemo i nadamo se boljem, ma koliko to bilo neosnovano.“
Na rijekama Bosne i Hercegovine izgrađena je 121 mala hidroelektrana i u planu su još 352. Ostvarenje ovog plana značio bi gubitak slobodnih rijeka, pitke vode i uništenje čitavog ekosistema. Borba za očuvanje prirode stoga postaje pitanje života i smrti kojeg smo, nažalost, vrlo rijetko svjesni. Jedan od promotera važnosti zaštite životne sredine jeste i umjetnik Darko Rundek – muzičar, nekadašnji frontmen novotalasne grupe Haustor, ekološki aktivista i borac za podizanje svijesti o zaštiti životne sredine. Jedan je od najistaknutijih učesnika projekta Umjetnici za spas rijeka Balkana koje su 2020. pokrenuli Riverwatch i Centar za životnu sredinu, a s Canetom i grupom „Patribrejkers“ u Banjaluci je učestvovao u koncertu namijenjenom podizanju svijesti o zagađenju rijeka. Sa Rundekom smo razgovarali o tome koliko umjetnost može da promijeni savremeno stanje, kakva je tu uloga društvenih mreža i koliko su Aboridžini bliži prirodi nego tzv. „visoke“ civilizacije.
Razgovarao: Fedor Marjanović
Koja su Vaša očekivanja i ciljevi od ovoga koncerta?
Koncert je tu da privuče pažnju. U samim pjesmama koliko ima sadržaja koji brani rijeke ne mogu reći, jer to nikada nije bila moja tema, ali jako se nadam da u njima ima plemenitijeg odnosa prema stvarnosti i živom svijetu oko nas. To je isto podrška borbi za slobodne rijeke koje znače slobodu i opstanak nas i svih naših braća i sestara, jelenova, dabrova, jela i smreka.
Na svojim društvenim mrežama često ističete važnost zaštite životne sredine. Čak ste i snimili videospot koji se može naći na YouTube-u upravo o važnosti zaštite rijeka. Koliko smatrate da su ova savremena sredstva pogodna za podizanje svijesti, a s druge strane šta mislite da li mogu biti i štetna?
Moj prvi susret sa Facebookom je bio poražavajući kada sam vidio količinu banalnosti koja isplivava na sve strane. Što me briga da li se neko smješkao na ovom ili onom trgu ili popio pet piva! To je dio klasne rotacije. Prvo su samo plemstvo i buržoazija imali toplu vodu i liječnika, pa se sada toga domogao i veliki broj populacije. Ono što je ostalo, čega bi se svako htio domoći, to je slava. Sada je svako zvijezda svog Facebooka, svako doživljava svoj trenutak slave, makar to bilo u polufiktivnom okviru. Tu mi ima zapravo nešto nezdravo. Bolje bi bilo da se to na drugi način radi. To je ogroman žderač vremena i pažnje koji većinom završavaju proćerdani.
A koliko umjetnost ima uticaja u podizanju svijesti o važnosti prirode?
Mislim da sigurno ima puno utjecaja jer kreira određeni senzibilitet pa i nije bitno da čovjek samo umom razumije da su slobodne rijeke dio zdravog životnog prostora koji se zdravo može živjeti, tako da to i osjeti, a to se može osjetiti vrstom empatije koju umjetnost izaziva. Umjetnost je vezana za prirodu jer priroda sadrži ljepotu. Ona je plod osnovne i čiste kreacije. Umjetnost se trudi da poruka dopre do onih protiv kojih se borimo, ali i do onih koji su nesvjesni problema. Umjetnost se ipak temelji na suosjećanju, a gdje ćeš veće nužde za suosjećanjem nego prema svijetu u kojem živimo.
Ipak na svojoj platformi koristite literaturu o zaštiti životne sredine. Podijelili ste fotografiju s knjigom „I drugačiji kraj svijeta je zapravo moguć“ Pabla Servignea i stripom „Svijet bez kraja“ Christophea Blaina i Jean-Marca Jankovicia. Možete li nam reći nešto o tome?
Taj strip je vizuelno jako lijep, ali stavlja se u funkciju komuniciranja nekih ideja koje nisu samo racionalne. Tu smo na teritoriji koja se zove publicistika. To nije lijepa književnost, niti stručna literatura, već nešto između. Strip je ogroman bestseler. U Francuskoj je bio prodavan i već prije nego što je izašao. Svakom bih ga preporučio da i sam razumije kako funkcionira ova visoka civilizacija, a i da zna o tome komunicirati. Teško je prenijeti nešto, makar se puno o tome znalo, a da bude interesantno i da probudi neku osjećajnost.
Veliki ste poznavalac drevnih kultura i spiritualnosti. Koliko se danas čovjek odvojio ili otuđio od prirode?
Oni koji su čuli za Kali Juga znaju da je to najsilazniji ciklus u kojem zapravo mi živimo. Nalazimo se u jednom vremenu koje ide nizbrdo. Drevne kulture što su manje suvremene, to su bliže nekim boljim, odnosno zlatnim vremenima. Nažalost, moramo živjeti tu gdje smo se i kada smo se rodili, ali drevne kulture, osobito one iz urođeničkih naroda kao što su Aboridžini, Indijanci, afrički narodi… živjeli su na potpuno drugi način. Oni su bili dio prirode i doživljavali su njenu svetost. Oni žive u kulturi u kojoj ne vlada konkurencija, nasilje, rat, nego kojima vlada pažnja prema tome gdje živiš i s kim živiš. To je moguće. Te su kulture ostale nepromijenjene desecima hiljada godina.
