Posljednjih par godina možemo reći kako je aktuelno da građani Bosne i Hercegovine napuštaju državu u potrazi za srećom. Mnogi odlaze u inostranstvo kako bi studirali, usavršavali svoje vještine i nadograđivali već postojeće znanje. S druge strane, pojedini idu u nadi da započnu svoju budućnost u nekoj od europskih država.
Preskočićemo dosadne uvertire i već davno rečeno. Prikazaćemo vam pojedina iskustva naših građanki i građana koji su odlučili otići van granica naše države i nemaju u planu vraćati se.
Teško je povući paralelu između Bosne i Hercegovine i neke od europskih država, neki od njih su pokušali, no teško je. Ovaj tekst će imati i nastavak, budući da su priče detaljne, duge i pokušavaju objasniti koliko je teško snaći se u nekoj od europskih zemalja. Ne želimo poticati odlazak mladih ljudi iz Bosne i Hercegovine, nego im stvoriti jasniju sliku s čime su se suočavali građani/ke ove države prilikom odlaska u neku od europskih zemalja.
Sandra, čije ćete iskustvo čitati u nastavku, u Bosni i Hercegovini je prošla sito i rešeto od pronalaska posla do stvaranja osnovnih egzistencijalnih uslova za život. Naposljetku, pokupila je stvari u kofer i napustila državu i otišla u obećanu Njemačku.
Sandra (32), Sarajevo
Naša sagovornica je jako zadovoljna životom u Njemačkoj i tvrdi kako ni ne pomišlja na povratak u Bosnu i Hercegovinu. Nakon mnogo pokušaja, pronašla je sreću u malom mjestu pokraj Hamburga. Odlučila je podijeliti svoje iskustvo za Karike te u svojoj priči kroz različite detalje opisati s čime se sve suočavala u Bosni i Hercegovini.
Na fakultetu sam prvi put vidjela toliko negativnih stvari na jednom mjestu – šta sve veze i poznanstva mogu, od toga da ne brinem za ispit, donijet će babo janje, do raznih ulazaka s bubicama ili slanje drugih ljudi na ispit, i razne načine završavanja. Fakultet nažalost nisam završila zbog nedostatka finansija.
Ubrzo sam se zaposlila, naravno bez prijave. Naknadno sam završila kozmetičku školu misleći bit će posla, ali ne; i tu je bilo svega – malo čega dobrog – pogotovo s mladom osobom i kojekakvim gazdicama, i tako skoro 10 godina. Zatim smo tadašnji dečko, sada suprug i ja išli brati borovnice po planinama koje smo prodavali. Nakon toga, zaposlili smo se u američkoj firmi za shipping, gdje je vlasnik iskorištavao naše ljude koji nisu dobivali platu po dva do tri mjeseca. Naposljetku smo ga prijavili inspekciji.

Iznajmili smo prostor i otvorili second hand gdje smo opet vidjeli svašta, npr. izašao je program za pomoć ljudima koji započinju svoj biznis. Otišla sam na biro da se raspitam i šef mi je odmah saopštio kako nemam uslove za to. Valjda je bio vidovit. Nismo imali radnike, nego smo nas dvoje radili i onda sam ostala trudna i radila do poroda.
U radnji mi je pukao vodenjak, a kada smo završili papire, za porodiljno sam dobila 180 KM kao da sam nezaposlena. S jedne strane rješenja piše da sam vlasnica radnje i sama uplaćujem PIO/MIO, a s druge da dobivam 180 KM kao majka koja je nezaposlena.
Život u državi apsurda, natjerao ih je da sreću odluče potražiti u obećanoj Njemačkoj.
Suprug je imao hrvatske papire, ali nije znao njemački pa je bilo jako teško doći do posla. Zet je u jednoj kompaniji dobio posao za viljuškaristu gdje je trebao biti plaćen 9 eura po satu. Prodali smo auto i zatvorili radnju, suprug je otišao bukvalno da nije znao gdje ide. No, sve je prošlo u najboljem redu.
Bilo je teško u početku, njih petero u dvije sobe, ali odnekud se mora početi. U Njemačkoj nakon tri mjeseca, kada dođe treća platna lista, možeš početi tražiti stan.
No, to je teško, posebno zbog jezika; znaju engleski, ali ne preferiraju. Nakon dva mjeseca upornog traženja strana, našao je, i ukupno šest mjeseci otkako je on došao, došle smo kćerka i ja. Živimo u jednom malom mjestu pokraj Hamburga. Našla sam posao nakon mjesec dana, doduše, ne nešto bajno, na farmi kod komšija i od tada nam je super. Na početku, u pitanju je bio mini job, poslije na 100 sati mjesečno. Sada sam trudna, pa sam na bolovanju. Što se tiče zdravstva, ovdje fali doktora, ali mogu se pronaći, ljubazni su, posvećeni i uredni. Na poslu, ako radiš za Nijemce nemaš problema, međutim, ako radiš za naše ljude, Ruse, Čečene ili Poljake, vrlo vjerovatno će vas prevariti.
Prva komšinica mi je Njemica i što nam je ona pomogla nije niko – od telefonskih poziva do papira za vrtić, doktora, ma sve moguće. Njen suprug radi u Vodovodu i ponudio je posao gore, tj. stalno traže u laboratoriji, ali je uslov njemački tako da sam upisala besplatnu školu jezika.
U Njemačkoj se može mnogo toga postići ako želiš učiti jezik i potruditi se na poslu. Nema kafenisanja, kad se radi, radi se, pauze imaju, uvijek možeš na toalet, ali naš narod je navikao da ne radi i da kuka.
Vikendi su obično neradni, kao i praznici. Ako ima posla, onda budeš ponuđen da radiš i budeš duplo plaćen. Njemačka definitivno sve nudi, samo je do nas kako ćemo to iskoristiti. Istina je da je po gradovima mnogo drugačije, dosta se lošeg dešava, zato i ne idemo osim ako je baš neophodno nešto kupiti što ovdje nema. Hrana je sličnih cijena kao kod nas, odjeća nije skupa, sve je pristupačno svakome. Dječiji doplatak imaju svi i isti je; inače, dobiva se do osamnaeste godine ako dijete ne studira, a ako studira do dvadesetpete.
U Bosni i Hercegovini, ako ti roditelji nisu bitni, stranci ili nemaju novca, za tebe onda nema tu ništa, a ovdje je nebitno – samo se trebaš dokazati. Nevažno je ko ide u džamiju, crkvu, držiš za sebe i nema komentarisanja. Plaćam nekih milion osiguranja i to se mora platiti. Poenta života u Njemačkoj je da sve možeš platiti i da ti ostane nešto malo i za ostaviti. Nećeš se obogatiti, ali ćeš imati normalan život.
Iskreno, da bih se vratila u svoje rodno Sarajevo, nema šanse. Kupimo roditeljima kartu da dođu u posjetu, odmore mozak, budu s unučetom. Ono što me vuče na odmor je jedino Jadran nekih sedam dana. Lako se naviknuti živjeti ovdje, a ko hoće može vremenom puno da stvori ovdje, a u Bosni ma koliko god radio nema neke koristi. Naprimjer, moja mama dva mjeseca nije uspjela izvaditi krv u BiH jer nema reagensa, a ja kad odem u Njemačkoj na pregled, odmah rade krv i urin i rezultati budu gotovi nakon vađenja. Gdje god da odete s djetetom ima kutak za djecu, od banke, doktora do prodavnica.
Niko nikog ne smije da vrijeđa odakle je i koje boje. Svaki vikend negdje odemo, za godinu smo stekli više nego u BiH gdje smo rođeni. Sve što želiš možeš imati.
Nijemci nisu opterećeni izgledom kao što recimo vidite naše djevojke koje tetoviraju obrve, glume neke dame itd. Ovdje niko to ne radi, prirodni su, nose što žele, komšije su mi jednostavne i ljubazne. Ovdje fali radnika svih profesija, od konobara do inženjera i doktora. Na početku je zaista teško i manje plaćeno, ali oni svakih šest mjeseci ili godinu moraju povećati plaću. Na poslu radiš isključivo svoj posao, nisi dužan ništa van toga.
Ovdje ne postoji: fali papir, idi ovjeri, kopiraj itd. Sve što si došao da završiš, završavaš u opštini na jednom mjestu.
Stanko Nedić (24), Modriča
Naš sagovornik se trenutno nalazi na MASTER studijama u Švicarskoj. Završio je Fakultet političkih nauka u Banja Luci i odlučio steći i unaprijediti već postojeće znanje u Bernu. Oduševljen je zemljom u kojoj trenutno studira te bez dileme govori kako u budućnosti planira ostati u Švicarskoj ili daljnji život nastaviti u Njemačkoj ili Holandiji.
Što se tiče samog studija, odmah pri upisu sam primetio razliku, jednostavno, osoblje zaposleno na Uni Bern mi je bilo dostupno konstantno za sva pitanja. Ako nisu znali odgovor, presumjere te na nekog ko zna, jer jednostavno tu rade ljudi koji su sposobni za to i žele to da rade, a ne zato što su kumovi, rođaci od nekog iz vrha fakulteta. Profesori su mnogo otvoreniji za komunikaciju bez obzira što ih pitaš, ovde se traži od studenta da konstantno radi, ali pomalo u vidu pripremanja nekih response papera na određene teme itd., dok je kod nas to više orilo-gorilo dok ne dođe ispit, infrastruktura univerziteta je nekoliko puta bolja, npr. Uni Bern ima bolje sportske dvorane i uslove za rad nego većina sportskih klubova u BiH. O ostalom i da ne govorim.

Također je isto tako i u zdravstvu, od infrastrukture, objekata do opremljenosti, pa do toga da nema nešto da fali. Zdravstveno osiguranje u Švicarskoj nije baš kao u onim skandinavskim socijalnim državama, ali suštinski neko osnovno koje košta 200-300 CHF u zavisnosti od kantona pokriva sve sem zubara. Država brine za sve građane, nudi ti mogućnosti, jednostavno ne dozvoljava da gluvariš po ulici. Što se tiče prava, naravno, svi su poprilično jednaki; Švicarci imaju prednost na nekim poslovima u odnosu na strance ali, opet, i to je razumljivo.
Ovako država ne vrši nikakvu represiju ni na koga, ako želiš da održiš neki miting, protestnu šetnju i sl. koja je čak i protiv vlasti, ta ista vlast će ti to omogućiti uz tvoju najavu za istu. Sveukupna situacija u BiH ne vodi ničemu, tapkamo u mjestu već 20 godina, elita koja nas vodi vrti jednu te istu priču, drži narod u konstantnoj tenziji od nekih potencijalnih novih sukoba i slično.
Naravno, dobra ekonomska situacija u zemljama Zapada i bolji uslovi za rad dođu samo kao šlag na tortu na sveukupno dobru situaciju koju imate u Švicarskoj počev od zdravstva, školstva, saobraćajne infrastrukture, a uz to nijedan političar vam ne visi nad glavom s nekom šupljom retorikom.
Što se tiče BiH, ne vidim ni jednu prednost države kao države, osim što ovde imam roditelje, dedu, baku i stare drugare koje poželim da vidim pa rado dođem, ali onaj ko može i njih da prebaci, ne mora ovde ni da se vraća. Iskreno, pokušaću na sve načine da ostanem tamo i nakon studija; ako ne uspijem u Švicarskoj, onda neka druga država, možda Njemačka ili Holandija.
Svakako nastavite čitati Omladinski magazin Karike jer vas ubrzo očekuje nastavak priča iz dijaspore, gdje ćete također čitati o bivšem voditelju TV Bingo show-a, koji je također otišao u Njemačku na MASTER studije.
Činjenica je da su mnogi mladi ljudi ogorčeni na bh. sistem koji svakodnevno ubija studente i mlade ljude, neosjetno udara na neurološke sisteme čineći od nas frustrirane ljude koji bježe glavom bez obzira. Oduševljavamo se europskim sistemima koji su fokusirani na zdravo okruženje, politiku, zdravstvo i školstvo te čine sve po pitanju toga da konstantno nadograđuju već postojeće sisteme. A zapravo ti sistemi rade sve samo da poštuju osnovna ljudska prava, jer su pluralistička društva i demokratske države.
Stay tuned.