Na Karikama vam predstavljamo Divljaka, brutalno iskrenog profesora historije iz Hrvatske koji koristi fejsbuk kao ispovjedaonicu kada ima razmirice za ženom, kada mu se nabacuje gospođa iz školskog osoblja ili kada nam, jednostavno, svu zakržljalost modernog čovjeka istrese u lice kroz svoje kratke priče.
Prisca i Marie su pokazale stvarno zanimanje za probleme mladih u Srebrenici. U granicama svojih mogućnosti one pokušavaju pomoći mladima u ovom gradu. Možda je dobro da su tik prije predizborne kampanje pokazale kako izgleda stvarna briga za Srebrenicu, pa makar ona značila raditi s grupicom djece. Možda, jer predizborne kampanje uvijek su vrijeme kada različite stranke, razni političari prodefiliraju Srebrenicom deklarativno izražavajući brigu zbog problema u ovom gradu, a ne čineći ništa da se oni riješe.
Mladi u Zavidovićima nemaju nijedan teren. Kada želite igrati nogomet ili košarku vi morate platiti, nema više uslovnih javnih terena. Pored uređenja terena, IOM je finansirao i jednu viziju mladih. Oni će na ovom terenu raditi školu košarke i kondicije, a pored toga rade na promociji grada jer na turnir dolaze i ekipe iz inostranstva. Mladi organizacijom ovog turnira pokazuju da mogu biti nosioci društveno odgovornih projekata, ističe Jasmin.
Obično se pjesme u kojima se afirmiraju ženske vrijednosti svode na to da se žena predstavlja kao majka, barem iz perspektive muškarca, dok se ženske autorice i umjetnice trude da izađu iz tog okvira i da učine žene hrabrim ratnicama i borcima kroz život, pojašnjava Emina autorica pjesme „Za njihovu hrabrost.“
Jedan od osnovnih problema s online humanitarnim akcijama jeste da veliki broj njih postoji samo kako bi fantomski portali bez impresuma ostvarili bolji promet i veću ličnu zaradu.
„Teško je podići svoju nesreću u visinu. Biti posmatrač i posmatran istovremeno“, rekao je Danilo Kiš, po mnogima jedan od najznačajnijih ambasadora jugoslavenske književnosti na svjetskoj sceni. Zašto nam je bitan Kiš u ovoj priči? Njegov životni vijek počeo je u gradu o kojem će ovdje najviše biti rečeno, a fizički završio u drugom gradu, u kojem je sahranjen, a koji je vezan za početak ove priče.
Po nedostatku ideja za snimanje, jutjuberi su iskoristili već viđenu tehniku u rijaliti emisijama. Povećati gledanost, u ovom slučaju broj pregleda, međusobnim prepucavanjem, ismijavanjem, vrijeđanjem i svađama.
Tada sam otkrio vezivno tkivo koje povezuje jednu čitavu garnituru ljudi. Onu koja se teškoćama suprotstavlja pjesmom, a društveno dobro stavlja ispred vlastitog, kao partizan iz pjesme „Bella ciao“...
On brzo se nacrtao ispred mene ne skidajući osmijeh. Već pripremljenu novčanicu na stolu nije uzeo jer nije imao sitnih para da mi vrati kusur. Pitao me je da li ću navraćati sutra, a nakon mog potvrdnog odgovora spustio je ruku na moje rame, potapšao me i nestao.
O Srebrenici sam prije avgusta prošle godine znao samo ono što se našlo u medijima i sijasetu dokumentarnih filmova od kojih se većina reprizirala na televiziji godinama pa ih je bilo nemoguće ne zapamtiti.