Predstava bez imena u gradu gdje ni ptice ne lete

U mjesecu augustu, na maloj pozornici nezvaničkog centra za mlade „Pivnica“ u Srebrenici, gradu u kojem ni ptice više ne lete kako mi ga nedavno opisaše, srebrenička djeca izvela su predstavu bez imena.

Predstava je nastala u sklopu ljetnih radionica koje su za djecu iz Srebrenice osmislile i u djelo sprovele Marie Karaś-Delcourt (30), profesorica jezika iz Francuske i Prisca Van Der Mullen (29), glumica iz Holandije. One već nekoliko godina posjećuju Srebrenicu nastojeći kroz različite doprinose razumjeti bosanskog čovjeka shvatajući to kao osobnu misiju.

U Srebrenicu sam prvi put došla prije tri godine kada sam radila dokumentarni film o ratnim veteranima. Sedam dana prije snimanja obaviještena sam da putujemo u Bosnu. Trebala sam doći u zemlju o kojoj prije toga nisam znala ništa. Trudila sam se saznati što više prije dolaska ovdje. Stoga, moje znanje se svelo na medijske informacije o Srebrenici. Nisam znala šta će me ovdje dočekati, a dočekao me je neobično prazan grad, ali ljudi koje sam susrela su bili isto tako neobično ljubazni i senzibilni, započinje Prisca.

Moj prvi dolazak ovdje bio je prije osam godina. Od tada, svake godine posjećujem BiH i Srebrenicu. I moje znanje o Bosni i Hercegovini prije dolaska svodilo se na ono što sam mogla čuti iz medija. Priča o tri kulture i tri religije bila mi je zanimljiva pa sam odlučila posjetiti BiH. Način života koji sam zatekla ovdje mnogo se razlikuje od francuskog, fascinira me kako ljudi ovdje pored svih problema opušteno provode dane, dodaje Marie.

Marie i Prisca su se upoznale prije dvije godine na Međunarodnom omladinskom festivalu „Srebrenica Wave“ kada su zajedno radile na aktivnostima. Iako manje uspješan od očekivanog, ovaj festival im je poslužio da još bolje upoznaju Srebrenicu i život mladih u ovom gradu. Dvije godine nakon ovog festivala ponovo su svoje slobodno vrijeme odlučile provesti u Srebrenici.

Nedavno sam razgovarala sa Priscom. Prisjećale smo se festivala prije dvije godine i došle smo na ideju da ovog ljeta ponovo dođemo u Srebrenicu raditi sa mladima i djecom. Ona radi u pozorištu dok sam ja profesorica i imamo iskustva. Odlično sarađujemo zajedno, volimo ovu zemlju, smatram da nam od toga više ništa nije potrebno da bismo došle u Srebrenicu u nadi da ćemo djeci i mladima ovdje pružiti nešto što ne mogu doživjeti svaki dan. Ako učinimo da se jedno dijete osjeća sretnim, ako ono ostaje nasmijano i nakon što mi odemo iz Srebrenice, mi smo uspjele u svojoj namjeri, ističe Marie.

Aktivnosti koje su organizirale su radionice plesa, pjevanja i glume. Navode kako je glavna misija ovih aktivnosti spojiti mlade ljude iz Srebrenice, okupiti ih na jedno mjesto i uključiti u umjetnost. Smatraju kako umjetnost može inspirirati mlade ljude te dati im energiju da pronađu perspektivu života u Srebrenici.

Iskoristivši kontakte koje su uspostavile dvije godine ranije, prvih dana na radionicama su uspjele okupiti nekoliko djece. Kako su dani prolazili broj djece se povećavao kao i oduševljenje zbog prilike da pokažu svoje talente.

Ljudi iz Srebrenice su sretni jer smo ovdje i organiziramo aktivnosti za djecu jer ona nemaju mnogo prilika da rade ovakve i slične stvari, ističe Prisca.

Iako pozitivno reagiraju na aktivnosti imam osjećaj da su ljudi ovdje veoma skeptični i zatvoreni. Mora proći neko vrijeme dok ne steknete njihovo povjerenje. Ali to nas ne sprječava da im prilazimo na ulici i upoznajemo se s njima. Na taj način smo promovirale ono što radimo i pozvale smo ih da pošalju svoju djecu da rade s nama, dodaje Marie.

Kako su dani prolazili, broj učesnika na radionicama se povećavao pa i šanse da će predstava u konačnici biti odigrana, što se i desilo. Nakon sedam dana priprema, tačno u 20 sati, 30. augusta noć se spustila u srebreničku kotlinu, a zavjesa na impoviziranoj pozornici se podigla. Počela je predstava bez imena jer jedino je sreća u toj kotlini bila važna. Svjetla sa pozornice isticala su rosne roditeljske oči koje gledaju prve, pomalo nervozne, ali spretne glumačke pokrete svoje djece. Kada se zavjesa spustila, roditelji i djeca su sretno jedni drugima poletjeli u zagrljaj. Marie i Prisca bile su sretne.

Ovakve radionice djeci i mladima iz Srebrenice su višestruko korisne. Pored toga što su obimne, besplatne su. Ovaj vid radionica važan je za djecu jer rade na svojim talentina, otkrivaju ih, ali se i druže, imaju priliku sticati nova znanja. To najbolje govori i sama premijera gdje su djeca uz glumu i ples pokazala da ovakve radionice mogu biti od koristi jer i tada oni uče jedni o drugima, druže se i razvijaju timski duh, ističe Mladen Kojić, novinar iz Srebrenice.

Predstava je prikazala izgubljene životinje u gradu, daleko od šume, te njihove bezuspješne pokušaje da se vrate kući. Kada shvate da je krivac njihovog lutanja kletva stare vještice, oni je pokušavaju skinuti. Oslobađaju se kletve bacanjem u vatru stvari poput mobitela, nakita i odjeće koje su pronašli u gradu i vraćaju se u šumu. Životinje simboliziraju ljude koji odlaze iz BiH, a čiji je uzrok loše stanje u društvu koje je predstavljeno kroz kletvu i vješticu.

Prisca i Marie su pokazale stvarno zanimanje za probleme mladih u Srebrenici. U granicama svojih mogućnosti one pokušavaju pomoći mladima u ovom gradu. Možda je dobro da su tik prije predizborne kampanje pokazale kako izgleda stvarna briga za Srebrenicu, pa makar ona značila raditi s grupicom djece. Možda, jer predizborne kampanje uvijek su vrijeme kada različite stranke, razni političari prodefiliraju Srebrenicom deklarativno izražavajući brigu zbog problema u ovom gradu, a ne čineći ništa da se oni riješe.



Fotografije: Mirzada Kobilić

Elmin.Fehric

Elmin.Fehric

Student kulturologije. Azraš. Ljubitelj pisane riječi i dobre muzike. Zaljubljenik u kulturu zemlje bosanske.

Comments are closed here.