I žene su gradile Zenicu

Studenti prve godine Odsjeka za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Zenici teoriju iz predmeta Muzeologija pretvorili su u praksu. Pripremili su izložbu pod nazivom „I žene su gradile Zenicu“ koja govori o četiri žene koje su u različitim historijskim razdobljima bile korisne društvu. Iako su one za društvo samo žene, one su bile i  revolucionarke, začetnice muzičke škole i operne umjetnice.

Patrijarhalna kultura

Od antike preko srednjeg vijeka do danas, žene vode borbu oslobađanja od uloge domaćice udaljene od javnog i građanskog života. Iako je u drugoj polovini 20. stoljeća napravljen značajan pomak u emancipaciji žena pred njima je i dalje dug i naporan put da se izbore za ravnopravan status sa muškarcima.

U Bosni i Hercegovini taj put je znatno otežan jer je u vladajućim ideologijama izražena patrijarhalna kultura koja marginalizira sve što nije u skladu s njom.

Studenti Odsjeka za kulturalne studije su istraživanjem, koje su proveli prilikom pripremanja izložbe, došli do podataka koji potvrđuju ovu tezu. Istraživanje je obuhvatilo nazive ulica, bulevara, trgova, mostova, obrazovnih te javnih institucija u Zenici.

Prema zvaničnim podacima na području Zenice nalazi se ukupno 150 ulica, a tek dvije su nazvane po ženama, ulica Sestara Ditrih te ulica Kraljice Katarine, dok su po muškarcima nazvane 43 ulice. Prema istim podacima u Zenici se nalaze tri bulevara, šest trgova te četiri mosta od kojih nijedan nije nazvan po ženi. Od ukupno 35 osnovnih i srednjih škola ukupno 15 škola nosi nazive po imenima muškaraca, nijedna po ženi.
Rezultati istraživanja koje smo proveli jasno ukazuju na nefer i neravnopravan odnos prema ženama u Zenici. Mislim da je to odraz cjelokupnog društva koje značaj žena stavlja na marginu. Ako studirate humanističke nauke takvi podaci moraju na vas djelovati motivirajuće, te vas potaknuti da ukažete nefer odnos i uradite nešto što će promijeniti takav odnos, kazala nam je Lejla Ahmetspahić, jedna od autorica izložbe.

Lejla je na izložbi predstavila opernu umjetnicu Sanelu Redžepagić.

Sanela je radom pokušavala razbiti tabue i potrebu našeg društva da ulogu žene poistovjećuje sa ulogom majke, bez dopuštanja da se žena izrazi u onome u čemu je profesionalna. Uz sve to u njoj je bila izražena patriotska crta, jer mnogi gradovi su je pokušali prisvojiti, ali je ona uvijek govorila o svojoj Zenici i isticala da je Zeničanka, smatra Lejla.

Kod Sanele Redžepagić ljubav prema muzici javila se još u vrtićkim danima. Još od malena tako posebna, poučena i šutljiva djevojka, uspjela se popeti na sami vrh operne muzike. Školovala se u Zenici, Sarajevu i Beogradu, a diplomirala je na Muzičkoj akademiji u Ljubljani. Neposredno nakon rata, organizirala je koncerte potpuno besplatno i posvećivala ih svom rodnom gradu. Sve svoje nastupe je doživljavala jako srčano. O Srebreničkom infernu, kojeg je izvela u Ujedinjenim nacijama, uvijek je govorila sa posebnim žarom i svoju tugu je prenosila interpretacijom. Nakon teške borbe sa bolešću, Sanela je preminula 2008. godine od raka dojke u Milanu. Godinu dana nakon Saneline smrti, u znak sjećanja na ovu veliku umjetnicu, osnovana je Fondacija „Sanela Redžepagić“. Fondacija radi na ukazivanju učestalog broj oboljevanja žena od raka dojke u BiH.

Muzika u gradu gdje čelik i ugalj čine život

Željela sam da napišem nešto što će da skrene pažnju upravo na hrabrost žena čije smo biografije predstavili, ali što se neće ograničiti samo na njih četiri – možda se čak ne mora ograničiti ni na žene. To je zapravo himna za sve one koji su se usudili učiniti nešto dobro za druge, uprkos sumnjama, prijetnjama i strahu od neuspjeha. Pjesma bi trebala da oda počast onima koji nisu posustali, a u slučajevima sestara Vaclav, Sabahe Čolaković i Sanele Redžepagić jasno se vidi njihova ustrajnost do posljednjih dana, objašnjava ovako Emina Bajtarević motiv za pjesmu koju je komponirala za ovu izložbu.

Emina, jedna od autorica izložbe, predstavila je život dvije sestre, rođene Tuzlanke.

Početkom 20. stoljeća Natalija i Ljubica Vaclav s roditeljima iz Tuzle doseljavaju u Zenicu. U zeničkom klosteru stječu opće obrazovanje i uče svirati klavir. Počinju raditi u osnovnoj muzičkoj školi u Zenici od njenog osnivanja. Sestre Vaclav su cijeli svoj život posvetile podučavanju djece akordima. Kolika je bila njihova ljubav prema muzici i širenju znanja o istoj, svjedoči i to da je Natalija dio svog stana pretvorila u glazbenu učionicu. Oko 40 godina posvetile su muzici u gradu u kojem ugalj i čelik čine život. Sestre su odgojile brojne generacije zeničkih muzičara od kojih su mnogi kao i svoje učiteljice posvetili svoj životni vijek onome bez čega Niče smatra život greškom – muzici. 

Obično se pjesme u kojima se afirmiraju ženske vrijednosti svode na to da se žena predstavlja kao majka, barem iz perspektive muškarca, dok se ženske autorice i umjetnice trude da izađu iz tog okvira i da učine žene  hrabrim ratnicama i borcima kroz život, pojašnjava Emina autorica pjesme „Za njihovu hrabrost.“

ZA NJIHOVU HRABROST

ZAMISLI DA SVAKA RIJEČ SE CIJENI
DA JE SVIJET BIO FER PREMA SVAKOJ ŽENI

ALI NISU DALE DA IH SLOME
SVI POGLEDI NJIHOVI
JER U NEKOM SRCU JE SAMO ZIMA
I NIKAD SE NE ODLEDI

I ZATO SU ONE DALE SVE ŠTO MOGU
ŠIRILE LJUBAV, ZNANJE I SLOGU
I ČITAV SVOJ ŽIVOT ZA DRUGE, IZ DANA U DAN
I KAKO SAD DA SE O TOME NE ZNA
DA SE O TOME NE ZNA

ZAMISLI DA SE SVAKO DJELO PAMTI
POŠTOVATI DRUGE NIJE TEŠKO ZNATI

HRABROST DOĐE I ODE
KOD NEKOG JE DUŽE OSTALA
A KOD OVIH SNAŽNIH ŽENA
SAMO JE VJEČNOST DOVOLJNA

Revolucija kao neminovnost

Laički definirajući revoluciju rekli bismo da je to nagli zaokret. Kroz Muzeologiju, studenti, autori ove izložbe, izučavali su revolucionarni pristup muzeologiji. Kada nešto ne ispunjava svoju svrhu u društvu onda su promjene neminovne. Upravo se tradicionalni muzeji nalaze u krizi jer vlada dominantno razumijevanje muzeja kao institucije koja se bavi prošlošću. Međutim, muzej mora služiti sadašnjosti, današnjem čovjeku i njegovoj zajednici.

Vođeni takvom idejom, studenti su predstavili i revolucionarku Sabahu Čolaković.

Sabaha Čolaković rođena je 1919. godine u Sarajevu, a cijeli životni vijek provela je u Zenici, pa tako i mladost koju je posvetila borbi protiv okupatora tokom Drugog svjetskog rata. Rukovodila je ilegalnim radom u Zenici održavajući sastanke u selima oko Zenice. Obilazila je aktiviste, ohrabrivala ih te vlastitu vjeru u pobjedu ulijevala u njih.

Vjerovala je u opće dobro i angažirala se za dobro svih građana Zenice, iako je biti protiv tadašnjeg režima značilo ići u smrt.

Uprkos brojnim preprekama i opasnostima rizikovala je vlastiti život štiteći građane i boreći se protiv okupatora. Stoički je podnosila bolest te iskušenja koja joj je donosio ilegalni rad, a najveća podrška bili su joj brat Rifat i otac Mustafa. Poslije Drugog svjetskog rata, Sabaha je prebačena na službu u Brezu gdje je radila sa ženama sve dok je teška bolest pluća nije u potpunosti savladala. Preminula je u 28. godini života 1947. u Brezi.

Predstavljajući ove žene, studenti su nastojali probuditi svijest o važnosti historijske uloge žena u razvoju našeg društva. Izložbom su autori poslali apel prema gradskim vlastima da pri budućim imenovanjima naziva ulica u obzir uzmu doprinos žena koje su predstavili. Na ovaj način izložba se društveno angažirala u pokušaju da riješi jedan od problema zajednice u kojoj je predstavljena.

Elmin.Fehric

Elmin.Fehric

Student kulturologije. Azraš. Ljubitelj pisane riječi i dobre muzike. Zaljubljenik u kulturu zemlje bosanske.

Comments are closed here.