„Govoriš mi o ideji, o patriotizmu generacije. Da li je to skup interesa nekorisnih ljudi ili nešto vrijedno robije“, citirao sam Džonija tog popodneva jednoj Italijanki u Srebrenici poslije dobro obavljenog posla.
Kada sam upoznao grad, stekao šačicu poznanika i shvatio filozofiju prosječnog srebreničkog čovjeka, došlo je vrijeme za djelovanje. U međuvremenu stigoše Italijani, puni evropskog entuzijazma i želje da evropski mentalitet uklope u bosansku kasabu. Elem, pošto je Srebrenica jednaka drugim bh. gradovima po mentalitetu stanovnika, ljudi u njoj na strance gledaju čudno. Želju stranaca da saznaju stvari poput starosti neke građevine ne shvataju ozbiljno. Bosanski čovjek nije naučen cijeniti ono što je njegovo niti uči o tome, pa turistički duh ne postoji. Najbolje prodajemo humor na svoj račun, a između sebe zbijamo šale o crncima ako se takav pojavi među turistima. Da nismo rasisti dokaz je neopisiva želja za fotografijom s tamnoputim turistima i oduševljenje nakon fotografisanja.
Dolazak Italijana značio je početak rada na ljetnom festivalu koji je većim dijelom bio namijenjen za mlade. Planirani su koncerti, basket turnir, radionice gitare i pisanja, te kino na otvorenom. Ovim sadržajima organizatori festivala nastojali su poboljšati društveni život mladih Srebreničana. Da sve ovo bude uspješno bili su zaduženi volonteri iz Evrope i naše zemlje među kojima sam bio i ja. Ono što nas je najviše fizički umorilo bilo je čišćenje i uređivanje parka u kojem je trebalo biti postavljeno kino.
Avgust je činio svoje. Temperatura je rasla, a nakon kasnog doručka, kada smo krenuli uređivati park, dostigla je vrhunac. Da je Bajaga tada smišljao pjesmu nazvao bi je „Smeće, smrad i vrelina“. Dugo zapušten park, koji je nekada bio restoran, sastojao se iz tri dijela. Uz neku ludu sreću, bio sam zadužen za čišćenje dijela koji se nalazio u hladovini sačinjenoj od nekoliko stabala kestena. Ono što je još činilo taj dio bio je nesnosan smrad i visina koja je pružala jasan pogled na ostale dijelove nekadašnjeg restorana. Taj dio bio je visočiji od ostalih, što me natjeralo da se divim arhitektonskoj domišljatosti. Stvarao sam sliku u glavi kako je nekada konobar s istog mjesta lovačkim očima posmatrao stolove ne bi li ulovio neusluženog gosta, a potom, izvadivši ruku iz džepa kecelje u kojem se igrao sa sitnišem, s tacnom u ruci odjurio ga uslužiti.
Moje lutanje u prošlost prekinule su riječi „Una mattina mi sono svegliato“ koje su mi izazvale pažnju, ali nisam odmah shvatio da se radi o pjesmi, a pri shvatanju pomoglo mi je svima dobro poznati stihovi „O bella ciao, bella ciao, ciao, ciao“. Prvo dva Italijana, a potom i cijela grupa srčano je pjevala poznatu pjesmu antifašističkog pokreta koja je učinila da zaboravimo na umor i vrućinu. Radili smo brže i efektnije. Tada sam otkrio vezivno tkivo koje povezuje jednu čitavu garnituru ljudi. Onu koja se teškoćama suprotstavlja pjesmom, a društveno dobro stavlja ispred vlastitog, kao partizan iz pjesme „Bella ciao“, koji u borbi protiv zla nalazi topli dom i ne boji se smrti, jer je siguran da umire za dobro. Ono što veže te ljude je univerzalni patriotizam ili patriotizam generacije koji prelazi granice jedne države i odnosi se na borbu za cjelokupno čovječanstvo.
Međutim, glasno pjevati takvu slobodoumnu i univerzalnu pjesmu u Srebrenici jednako je činu katoličkog svećenika koji je u Đenovi, u crkvi, prije nekoliko godina zapjevao ovu istu partizansku pjesmu, praćen horom prisutnih. Tada su gotovo svi svjetski mediji prenijeli tu vijest, a čitaoci i gledatelji se čudili hrabrosti svećenika. Reakcije svijeta su većim dijelom bile pozitivne.
Pojaviti se u Srebrenici koju oni, kojima to odgovara, drže u grču i stagnaciji te pjevati revolucionarnu pjesmu dok čistite javni park je hrabrost. Po pravilu, hrabar čin je pozitivan čin. Ovaj, za razliku od italijanskog čina, svoje mjesto nije našao u medijima, te se šira javnost nije zainteresovala za njega. Pozitivan kakav jeste, ne odgovara generalnoj slici današnje Srebrenice kakvu nam prezentuju u javnosti. Kao mjesto sukoba, gdje običan ljudski život gleda u leđa „borbi“ za prava ove ili one nacije.
Epilog realizacije kina na otvorenom u ušminkanom parku je tužan i smiješan. Na dan projekcije pala je kiša i onemogućila izvedbu. Naš trud i znoj bili su uzaludni.
Osjećanje tuge i smijeha i dalje su vezani za srebrenički park. Danas je mjesto kinu uzeo veliki bilbord zahvale novog predsjednika susjedne nam države na kojem velikim fontom piše „Hvala Srbijo“.
Naša „Bella ciao“ nije bila dovoljno glasna. Valja nama opet čistiti park.
