„Nedjeljno popodne u pola pet, prazne su ulice, mislim o svemu tužan je grad.. ja plovim baj baj“, citirao sam Džonija tog popodneva jednoj Talijanki u Srebrenici poslije dobro obavljenog posla.
Tužna je Srebrenica. Tužna je bila prije, a bome i sad je prikazuju takvom oni kojima odgovara takva. O Srebrenici sam prije avgusta prošle godine znao samo ono što se našlo u medijima i sijasetu dokumentarnih filmova od kojih se većina reprizirala na televiziji godinama pa ih je bilo nemoguće ne zapamtiti. S milion predrasuda sam se uputio u Sebrenicu rosnog avgustovskog jutra, koje je nagovještavalo još jedan vreo dan koji je punio jezera u Tuzli u koju sam stigao nakon dva sata usamljene vožnje i borbe s predrasudama. Nakon dužeg lutanja pronašao sam trg gdje sam se trebao naći i upoznati sa saputnikom s kojim ću kasnije stići do grada koji je prije mnoštvo godina privukao Rimljane srebrom i olovom.
Kada sam uvidio da nema otvorene konekcije nevoljno sam spustio mobitel u džep sjedajući ispod meni nepoznate vrste drveta, jedino je važno bilo da pravi dobru hladovinu. Na trgu je bilo mnogo ljudi, što me čudilo jer sunce je ispunilo moja predviđanja od jutra, očekivao sam kada će početi topiti plastične flaše bačene oko reklamnog stuba na kojem je bio odgovor na moje čuđenje od kud toliko ljudi na trgu. Plakat A1 formata prikazivao je lik Dine Merlina i velikim fontom napisan jučerašnji datum koji je govorio da je koncert Merlina održan sinoć. U tom momentu džep mi je zatresla vibracija. Ne javljajući se, pogledom sam preletio trg tražeći nekoga kome je mobitel na uhu. Pogled mi se zadržao na jednoj individui zalizane kose i srednjeg rasta. Prišao sam i pružio ruku prepoznavajući ga, nije se mnogo razlikovao na fotografijama i uživo. Prvo što sam primijetio na njegovom licu iz blizine bili su podočnjaci koji su me doveli do zaključka da Merlin nije kriv samo za gužvu na trgu.
Upoznali smo se, bio je vedar mladić, samo su podočnjaci krili vedrinu koja će kasnije izaći na vidjelo. Bio je s djevojkom koja je bila veća od njega i to je sve što sam saznao o njoj. S njom smo se rastali na autobuskoj stanici i uslijedila je nova dvosatna vožnja koja nije bila dosadna. Zahvaljujući Merlinu mnogo ljudi je posjetilo Tuzlu prethodne noći. Upoznao sam dvije djevojke iz Zvornika pa put do zvorničke stanice prošao je udvaranjem plavuši koja je djelovala dosta starija od mene, ali mi to nije smetalo, njen pogled govorio je da dijelimo isto osjećanje. Vidjeti njenu haljinicu kako se podiže u svakoj drugoj prilici bio bi drag osjećaj, ali dok mi maše sa stanice bilo je bolno.
Nova usamljena vožnja nije dugo trajala. Miješale su se doze radosti i uzbuđenja kada me opržilo sunce nakon što sam zakoračio na vreli beton nove stanice koja je plavušu odnijela u zaborav. Hrleći prema nekoj hladovini bez mnogo razgledanja napustio sam stanicu rame uz rame sa saputnikom. Tražili smo lokaciju koja nam je prethodno opisana kao Dom mladih Srebrenice. Bilo čudno što na svakoj radnji na koju smo nailazili uz naziv piše i Bratunac. I prije nego će se naše sumnje potvrditi jedan stariji čovjek nas je pitao da li nam treba pomoć, nakon našeg potvrdnog odgovora i pitanja gdje smo, reče nam da smo u Bratuncu.
Busa nije bilo, taksi je bio jedina opcija. Nije nam bila važna cijena, što je primijetio i taksista koji nam je naplatio trostruko veću cijenu od regularne dovezavši nas u Srebrenicu. Odmah po izlasku iz taksija znao sam da smo tu. Vazduh kao da se promijenio. Mozak je radio u jednom smjeru, sve one slike i priče iz medija, dokumentarni filmovi bili su mi pred očima. Bilo je teško disati, osjećaj nemira se budio. Sve ovo me natjeralo da ostanem u apartmanu do predvečeri.
Predvečer je bila idealna za šetnju i za nogomet kojeg su igrali mladi na školskom poligonu. Na jednom poligonu dva dječaka šutirala su loptu na prazan gol pa sam se ponudio da branim. Jedan je prihvatio s oduševljenjem, drugi je sumnjičavo šutirao. Pokušao sam da ga oslobodim sumnje pitanjima koliko ima godina, koji je razred i kako se zove. Spuštenog pogleda rekao mi je da ima deset godina i da se zove Nikola, onaj drugi mi se predstavio ranije, on je bio Amar. Tada, u naletu bijesa, došlo mi je za zaplačem. Do tada nikada nisam pomislio da se u Srebrenici mogu družiti Nikola i Amar.
Nakon početnog šoka, mnogo pitanja mi se vrtjelo u glavi, ali jedno se isticalo. Zašto? Zašto Srebrenicu na prikažu ovakvu kakva jeste, mjestom suživota, mislio sam. Proces disanja zbog trčanja za loptom mi se ubrzao i kao da je nakon partije nogometa nestalo onog vazduha koji me po dolasku gušio. Sve do noći mislio sam o pravoj Srebrenici, ne onoj iz medija. Tada sam je zavolio, vjerovatno iz saosjećanja prema njenoj realnosti jer se tom realnošću ne bavi niko.
Amar i Nikola vjerovatno i ove predvečeri igraju fudbal na poligonu srebreničke škole, a ja iz dana u dan u mainstream medijima nailazim na tekstove koji afirmišu tenzije. Čitam i kako nacionalne vitalne interese u Srebrenici brane iz Sarajeva i Banjaluke, ali to me ne zabrinjava. Ja znam da tamo negdje na srebreničkom poligonu duboko ispod medijske prašine Amar i Nikola brane ljudske vitalne interese.
Autor teksta: Elmin Fehrić
Naslovna fotografija: Srebrenička ulica (Esrebrenica.ba)
