Nedjeljno popodne u Srebrenici: Fantom dobrote

„Ništa mi više nije važno, našao sam dobar bend, želim samo da sviram da, se otkačim i to je sve“, citirao sam Džonija tog popodneva jednoj Talijanki u Srebrenici poslije dobro obavljenog posla.

Drugog dana po dolasku u Srebrenicu bio sam besposlen pa vrijeme do večere sam odlučio protratiti na kafi. Ustaljena osobina nas u Bosni da vrijeme tratimo uz kafu koja je postala sinonim za dnevno sjedenje u kafani. Nije važno da li pritom pili kafu ili sok, jeli sladoled ili pili čaj. Dnevna besjeda u kafani, jer se noću kafa ne služi, nazvana je „na kafi“.

Preporučeni restoran nije bilo teško pronaći jer gradska srebrenička jezgra sastavljena je od tri ulice. Spustivši se od apartmana pored raznih trgovina, nađoh restoran čija je unutrašnjost bila u obliku slova L. Sjeo sam negdje na kraju tog slova, pored starog kamina iznad kojeg je bio spretno postavljen plug. Prije nego je konobar došao primijetio sam dvije gitare na zidu i mač ispod neke slike, domaćinska kuća mislio sam, ne sluteći da će se moja pretpostavka potvrditi za nekoliko sekundi.

Stariji čovjek, s crnom pregačom oko pasa, uprljanom nekom bijelom mrljom, blokirao mi je pogled na pola kafane svojom širinom. Bijela mrlja bila je identičnih nijansi njegovih gustih brkova i u trenu mi je došlo da se našalim na račun tog podudaranja boja, ali na vrijeme sam zaustavio svoje duhovite izljeve, često samo meni razumljive. Glas mu je bio tečan i čist, rijedak za ljude njegovih godina. U njegovom glasu osjetio sam iskrenu ljudsku emociju, ne onu konobarsku formalnu ljubaznost i u osmijeh namješteno lice, nije bilo teško zaključiti da je taj čiko ustvari i vlasnik restorana. Jer samo vlasnici zbog nekoliko razloga tako brinu o gostima. Ne skrivajući dobro raspoloženje izazvano ljubaznošću konobara-vlasnika izrekao sam da želim produženu kafu s mlijekom. Moj domaćin veselo podiže obrve, obliza brk i s osmijehom se poče odaljavati od stola s riječima da će napraviti tu moju produženu kafu s mlijekom ako bude znao. Nije dugo prošlo i ispred mene se našla šoljica kuhane kafe i dvije kocke šećera.

Osjećao sam zadovoljstvo srčući vrlo vrelu kafu. Ona iz aparata ne može nikada biti vrela kao kuhana. Atmosfera i osoblje su mi godili, sve je bilo u retro stilu osim velike plazme na zidu koja je odudarala od ambijenta koji je podsjećao na vremena za koja su mi rekli da su bila sretnija, a na koja sam ja očigledno zakasnio. Nakon toga, posjetit ću još nekoliko sličnih kafana u drugim gradovima, ali se nigdje neću osjećati kao tada  u kafani „Bato“ u Srebrenici.

Dobro raspoložen, lagano samo koračao prema apartmanu i u mislima imao čiku koji je krivac za moje dobro raspoloženje. Mislio sam o isplativosti njegovog posla, jer u dva sata koliko sam proveo u njegovoj kafani, bio sam jedini gost. Niko drugi nije ušao. U mislima sam vraćao trenutak kada sam osjetio bol u leđima od sjedenja i htio platiti. On brzo se nacrtao ispred mene ne skidajući osmijeh. Već pripremljenu novčanicu na stolu nije uzeo jer nije imao sitnih para da mi vrati kusur. Pitao me je hoću li navraćati sutra, a nakon mog potvrdnog odgovora spustio je ruku na moje rame, potapšao me i nestao iza zastora koji je dijelio prostorije za osoblje i goste.

Moje čuđenje o tako malo gostiju u kafani iščezlo je kada sam shvatio da ljudi poput njega ne pripadaju današnjem vremenu, nego onom sretnijem na koje sam ja zakasnio.


 Naslovna fotografija: Restoran Bato, Srebrenica (autor: Elmin Fehrić)

Najčitaniji tekstovi

Zaviri „Iza duge“, vidjećeš da smiješ
Zlatna Karika Lejla Selimović: Hidžama je više relaksirajući tretman
Ljubav u vrijeme ratnog ludila
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Zlatna Karika Rijad Drakovac: Kombinacija talenta i upornosti je definicija uspjeha
Koji fakultet upisati – državni ili privatni?
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Ko će pobijediti čovjeka?
Zašto mi biro ne da da zarađujem više od 208 KM mjesečno?
Kako izgleda „nevidljiva ruka“?
More Stories
Književni četvrtak: Oda tijelu