Saša Karanović: „Kostakurta“ je film koji je dobio nagradu, ali niko ne zna čemu je dao nagradu!

„Kada me ljudi pitaju ko sam, kažem da sam izbjeglica. Jesam li Banjalučanin ili Sarajlija, zanima ih. Osim što sam prošao gradove od Petrova do Beograda, mislim da me najviše definiše to što sam izbjegavao druge ljude, sjedio kod kuće i gledao filmove“, ovim riječima Saša je započeo svoje predstavljanje. 

Kada je upisao magistarski na Filozofskom fakultetu u Banjoj Luci – smjer filozofija, u isto je vrijeme započeo i studije režije na Akademiji umjetnosti. Naime, nakon završetka srednje škole, planirao je odmah upisati režiju. „Kod nas na Akademiji je bila fora prestupne godine, tako da je upis bio svake druge godine, a tad mi se to učinilo katastrofalnim i nisam htio preskočiti godinu.“ U međuvremenu, odlučio je da neće čekati, te je počeo čitati filozofske knjige i naposljetku upisao filozofiju. Danas se može pohvaliti diplomom magistra filozofije, a uskoro ga čeka i diploma uspješnog režisera jer je upravo nagrađeni film SFF-a, „Kostakurta“, njegov diplomski rad.

Filozofija kao referenca

Koliko mu je filozofija pomogla da danas bude prepoznatljiv i drugačiji, govori činjenica da može prepoznati šta je goruća tema kojom bi se trebao baviti, u kojem stanju je društvo i gdje živimo. „Nisam opsjednut nekim ličnim fantazijama. Ljudi vole, bez obzira da li im se nešto svidjelo ili ne, da im se kaže nešto o njima samima. Kako se filozofija bavi tim prvim stvarima – ko smo, šta smo, odakle dolazimo – sve se nekako lijepo uklopilo, s tim da ne moram gubiti vrijeme da li imam dovoljno ukusa i znanja da znam šta je zanimljivo ili šta je aktuelno.“ Po završetku filozofije, već je bio isprofilisan, u smislu da zna kakav mu je ukus u problemu, te da zna šta ga uistinu zanima. 

Inspiracija + tematika = film

Na pitanje, šta ga to najviše inspiriše u osmišljavanju tematike i razradi priče, Saša kaže: „Trudim se da budem konkretan, da ne bježim od svog okruženja i naših istorijskih okolnosti. Nema smisla da gledamo šta neko drugi radi pa da mi na silu to isto prilagođavamo nama. Kod nas se tek stvara filmska industrija, a ujedno nemam doživljaj da smo definisani i izraženi do kraja.“

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

Za njega je sve to jedan izazov, da pored svega neizrečenog pokuša stvoriti sliku koja će predstaviti jednu ljudsku priču koja opisuje nas i naše okruženje. „U isto vrijeme velika je to odgovornost jer niko ranije nije radio ništa slično, pa su sve oči uprte u mene.“ Takođe dodaje kako u filmu nema presedana. „Nemaš od koga učiti – bauljaš u mraku, a s druge strane je blagoslov, jer imaš tu slobodu da stvoriš nove riječi i stvari.“ Inspirisan je okruženjem same Krajine. Ona je dio njegovog djetinjstva, življenja. „Sam svijet Krajine je dovoljno specifičan sam po sebi – to je mjesto između dva svijeta, istoka i zapada.“ 

Kostakurta – Bajka o Satankrajini

Kako je došao red da detaljnije popričamo o filmu, saznala sam kako film nije prvi put nagrađen. Naime, „Kostakurta“ je prikazan i na filmskom festivalu Kustendorfu, a publika i žiri bili su međunarodni. „Svi su imali isti problem – nisu bili sigurni o čemu film zapravo govori. Mnogo je sekvenci i scena koje su zanimljive za gledati, jer su same po sebi neobične, a opet izazovne. Žiri je tražio da odgleda film par puta, te su bili u fazonu – ‘Ovo je nešto, ali ne znamo šta je’.“ Upravo to neobjašnjivo, Saši je donijelo specijalnu nagradu.

Zašto je film izazvao različite reakcije i koliko je metafora zaslužna za neshvaćanje filma, objasnio je: „Film predstavlja običajnost i tradiciju proslave jedne Slave. Ispostavilo se da je previše specifičan milje planinske Krajine, gdje ljudi – koji su planinsko, seosko, pravoslavno stanovništvo – svojim mentalitetom i svojim sadašnjim historijskim trenutkom, obrću i iskrivljuju sve vrijednosti koje nose sa sobom.“ Upravo zato film nosi naziv Satankrajina. 

Ono što je Saša zapravo htio dočarati jeste Slava kao jedan plemeniti događaj, gdje on u konačnici postaje okupljanje nakaradnosti. „Došlo je do toga da se Slava mora proslaviti svake godine, a u inat tome, pokazalo se kako se domaćini bore za vrijednosti koje smatraju ultimativnima.“

Film je snimljen po principu sklapanja nekoliko scena – kako strancima predstaviti šta je Slava uopšte, zašto se ljudi okupljaju i šta se u kojem kraju slavi. „Uzeo sam par scena i spojio ih jednu na drugu. Nisam bio siguran kako će funkcionisati i zato sam uzeo Kočićevu pripovijetku ‘Mračajski proto’ da mi bude neki događajni okvir.“ 

Nije bio siguran šta će proizaći iz samog filma, više je to bio test za njega samoga. Ono što ga je okupiralo, ono čime se htio baviti, želio je prikazati kao jednu kompleksnu priču predstavljenu u kratkom filmu. „Uspio sam zagrabiti naš mentalitet i, pritom, da zanimljivo izgleda.“

Autentična estetika

Prilikom analize samoga filma, žiri Sarajevo Film Festivala je Sašu vidio kao režisera autentične estetike. „Ono u što sam uvjeren, a što je rijetkost – da ne zvuči pretenciozno – jeste da imam svijet, specifičan svijet u koji možeš da uđeš i za koji znam da nigdje drugdje nije viđen. To gledaocu mogu da ponudim.“

Ta „autentična estetika“ ogleda se kroz morbidnost stvari koje je sam režiser vidio i prikazao u filmu. „Npr. ako zamakneš na Manjaču, pogledaj bilo koje krajiško dvorište i vidjet ćeš sve one stvari koje su prikazane u mom filmu – par zahrđalih hauba od fiće naslonjenih na šupu, neke žice i krmače.“ Prema Sašinim riječima, svi se možemo pronaći u filmu, te ga doživjeti drugačije. U svojoj morbidnosti on vidi ljepotu i plemenitost. „Želio sam da film bude zanimljiv, ispunjen seksualnošću. Takođe, i oni koji vide samo šećerlemu i lijepo, trebali bi da imaju potiska da vide i ono što je ružno.“

Festivali i budući planovi

Jesu li festivali najbolji način da predstavimo sebe i svoj rad, bilo je jedno od pitanja na koje je Saša dao konkretan odgovor. „Bio sam jako skeptičan prema tome, zato što su festivali uglavnom pijace za prodavanje filmova, s tim industry momentom gdje se ljudi susreću s producentima, tako da su to uglavnom poslovne konekcije, a između svega toga se puštaju filmovi i dodjeljuju nagrade.“ Danas je za njega učestvovanje na festivalima znak da je dio igre, te da pripada negdje. „To je lijepa prilika da se riješiš kompleksa, uđeš na tržište, te se počneš takmičiti s ljudima i vidiš gdje si.“

Kada su u pitanju budući planovi i neke nove ideje, moj sagovornik nije krio oduševljenje pričajući o seriji koja će predstavljati jedan stepenik više u njegovoj karijeri. Da je dobro nagazio, govori činjenica da je već počeo raspisivati scenario. „Kostakurta je na neki način trejler za ono što hoću da radim. Imam scenario, svijet, likove, i čitavu liniju priče, tako da od toga planiram napraviti seriju koja će imati nekih 10 epizoda.“

Kako za kraj uvijek ostanu želje i pozdravi, tako je i naš razgovor ostao u istom tonu. Saši sam poželjela još kratkih ali i igranih filmova, a on je samo dodao:

„Želim da zadovoljim sebe, a istovremeno da priče budu pristupačnije. Želim da ljudi zavire u naš svijet i vide šta se u njemu zbiva.“ 

Najčitaniji tekstovi

Budi sebi prioritet
Kako zaraditi na internetu?
Nove nade banjalučke rep scene
Igra transformacije: Pravnica, vodena vila ili grčka boginja?
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Reci psihologu Karika šta te muči
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Život freelancera u BiH: Moguće je zaraditi i preko tri hiljade KM mjesečno
More Stories
ArtUp – Bosanski lonac meets berlinski lonac