Kako je propao rok, kako smo zavoljeli turbo-folk (II): Ne može nam niko ništa

 Slobodanu Miloševiću se može mnogo toga osporiti ali jedno ne – inteligencija. I, dodao bih, tehnologija ostanka na vlasti. Rođeni Požerevčanin diplomirao je među najboljima na Pravnom fakultetu u Beogradu, određeni period je proveo u Nju Jorku u poslovnici tadašnje Beobanke, zapadne diplomate devedesetih su odlazile sa pregovora zadivljeni njegovim poznavanjem engleskog jezika.

Vjetar demokratskih promjena 1989. pomeo je komunističke režime po Istočnoj evropi. Sloba je očigledno bio svjestan sudbine koja ga čeka na višestranačkim izborima, a onda kao iz vedra neba Titov pionir 1987. biva poslan na Kosovo. Ne znam za promjene preko noći, ali tv kamere su zabilježele njegovu promjenu tokom jednog popodneva. Po dolasku na Kosovo suočen sa pritužbama Srba o napadima od strane Albanaca, Sloba daje isprazne floskule tipične za još uvijek komunističkog apartčeka. Potom odlazi na pregovore, sluša ponovo pritužbe Srba, kamera ga hvataju kako ozbiljno razmišlja, dao bih se okladiti da mu je tada sinulo kako će ostati na vlasti. Po izlasku sa sastanka više nema ni traga starom komunističkom aparatčiku, okupljenim Srbima poručuje danas antologijsku “Ne sme niko da vas bije”.

Ko ne sluša pjesmu, slušaće oluju

Komunista je preko dana postao nacionalista. Okupljena hipnotizovana masa na Gazimestanu 1989. prije da je vidjela reinkarnaciju kneza Lazara, nego Miliševića. Mit o Slobi kao zaštitniku srpstva je stvoren. Njegovim primjerom će ubrzo krenuti i komunističke elite u Hrvatskoj, Sloveniji i Bosni.

Dobre stare devedesete karakteriše uspon nacionalizma. Iza floskule “oslobađanje vijekovnog životnog prostora i humanog preseljenja”, čijoj bi formulaciji sam Orvel pozavidio, krila se politika etničkog čišćenja sa genocidnim tendencijama uz koju je išla  pljačka epskih razmjera na sve tri strane. Devedesetih je selo ponovo došlo u grad, ali ovaj put sjelo je i u fotelje. Brega je bio u pravu sa “pjevaj Jugoslavijo, nek te čuju, ko ne sluša pjesmu slušaće oluju”. Oluja koja će devedesetih protjerati Srbe iz Hrvatske, Hrvate iz Posavine, Bošnjake iz istočne Bosne i pojedinih krajiških opština, te prvo Albance 98-99. a potom Srbe 2004. sa Kosova i Metohije. Naravno, ni ovom periodu neće izostati odgovarajući soundtrack.

Simbolika srpske majke

Devedesete su iznjedrile nove zvijezde, međutim nijedna se svojom popularnošću nije približula srpskoj majci Svetlani Ražnatović Ceci. Naravno njena popularnost nije slučajna. Ako su Bijelo dugme i Brena pronosili sa svojim pjesmama duh bratstva i jedinstva, Ceca je označila raskid sa starim i okretanje srpstvu. Bilo je potrebno da se razgradi jedan identitet da bi se uspostavio drugi. Upravo zbog toga njena veza sa komadantom srpske paravojne formacije Željkom Ražnatovićem Arkanom je bila toliko forsirana u medijima. U jeku sankcija, ratova, kolona izbjeglica iz Hrvatske i Bosne, bajka o djevojci sa sela zalutaloj u grad koja nalazi svoga princa, ovjekovječena svadbom vijeka, koju je prenosilo desetine tv stanica sve sa suzama radosnicama na kraju. Međutim, kao i u španskim serijama kad bogati plaču i ova je namjenjena siromašnima. Namjenjena je srpskom narodu koji grca u opštem siromaštvu i izolaciji.

Razvoj srpske tranzicione djevojke može se doslovno pratiti po naslovima njenih  albuma od “Cvetka zanovetka” do “Idealno loše” u deset godina.

Simbioza narodnjačke politike i narodnjačke muzike pokazala se dobitnom kombinacijom. Milošević nije okupio sve Srbe u jednu državu, ali ih je okupio pred jedan televizor. Devedesetih je rok definitivno protjeran u ilegalu. 1992. tokom festivala “Beogradski rok pobjednik”, Rambo Amadeus se penje na binu i kaže: “Dok mi sviramo padaju bombe na Dubrovnik i Tuzlu. Nećemo da zabavljamo biračko tijelo. Jebem vam mater svima.” Narodnjaci očigledno nisu imali tih problema, vlast je na njih i računala da bude analgetik za duboko bolestan narod. Za razliku od rokera, vlast se nije morala plašiti da će narodnjaci svoju moć nad masom koristiti u političke svrhe.

Turbo folk je kroz sebe provukao duh vremena

Upravo Rambo Amadeus je skovao termin turbo-folk, danas najrašireniji  idiom na ovim prostorima. Naravno turbo-folk je postojao i prije Ramba, kao nešto maglovito, nejasno, ali je tek Rambo imenovao stvarnost. Kako reče Platon, stvari ne postoje dok se ne imenuju.

Gotovo paralelno sa prepakivanjem Titovih pionira u zaštitnike naroda, narodnjaci su shvatili da stari sadržaj zahtjeva novo pakovanje.  Narodnjačkoj melodiji se dodaje brz ritam u dance ili techno varijanti uz orijentalne prizvuke. Danas je ova transformacija otišla toliko daleko da dok pjevačica ne počne da pjeva nemoguće je utvrditi koji muzički žanr je u pitanju. Pjevačice u spotovima pomalo ironično u jeku sankcija i izolacije prate zapadne trendove. Zavodljiva, količina pudera obrnuto proporcionalna pokrivenosti tijela odjećom, sa otvorenom erotičnošću. Njen posao više nije da pjeva, već, kako kaže Beogradski sindikat, da bude lepa. Slike raskomadanih tijela sa stratišta smjenjuju se sa slikama oskudno obučenih žena.

Turbo-folk je kroz sebe provukao duh vremena. Raniji stabilan i miran život u Jugoslaviji zamjenio je život Ivana Gavrilovića od “dvesta na sat”, provukao je on i “kralja kokaina” i modelsice, koktel kriminala i estrade, i Slobin lajtmotiv vanjske politke “ne može nam niko ništa” i mnogo toga drugog.

U zemljama sa dvocifrenom stopom nezaposlenosti, BDP-a koji još nije dostigao onaj iz 1989-te (izuzev u Sloveniji), omjeru radnik penzioner 1:1, zemalja u kojima narod skuplja novac za lječenje bolesne djece u inostranstvu po humanitarnim akcijama, posla izgleda ima jedino u estradi, jedinoj privrednoj grani u ekspanziji.

slika preuzeta sa https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Ceca2006.png


 Naslovna fotografija: Pinterest.com

Pročitajte i prvi dio serijala: Kako je propao rok, kako smo zavoljeli turbo-folk (I): Igra rokenrol cela Jugoslavija

aleksandar.krecar

aleksandar.krecar

Volimo pročitati vaše mišljenje...