Nacionalna diskriminacija ili ne?

Ako ukucate Bosna i Hercegovina na Google pretraživaču, dobit ćete circa 44 miliona rezultata u 0.53 sekundi, a svaki opisuje neki aspekt ove prelijepe države. Jedan opisuje demogeografsku strukturu, drugi političko uređenje, treći turizam i slično. Međutim, ni jedan od njih ne sadrži eksplicitno objašnjenje nepotizma, nacionalizma i generalne mržnje u ovoj državi.

Ne moram vas učiti o historiji naše države; mnogima od vas je poznatija od mene jer ste je proživjeli – ja sam još mlad i šta ja kao mlada osoba znam. Šta ćeš ti mene učiti, balavče jedan?

Bilo bi ovo jedno od glavnih pitanja starijih ljudi kada bih pokušao da iznesem svoje mišljenje potkrijepljeno činjenicama. Ja sam osoba od analitičkog razmišljanja, i sve vrijeme sam vođen opipljivim i realnim stvarima, no na koji način da ostanem koncizan i realan kada uza sve probleme koje nosi današnjica moram da se zapitam da li je sve to vrijedno mene i mog zdravlja?

Odrastao sam u poslijeratnom periodu kada su svi pokušavali da sastave kraj s krajem i pronađu način da se nose s ratnim posljedicama. Lagao bih kada bih rekao da sam posebno razmišljao o ratu kao dijete, čak i kao adoloscent. Za mene je taj pojam uvijek nekako bio tako daleko u historiji i nekako se nije odnosio na mene. Do momenta dok nisam vidio ožiljke od granata i gelera na majčinoj nozi i stomaku. U tom momentu se u meni budi realna slika, i opipljive posljedice koje niko, barem ne zdravog razuma, ne može negirati.

Transgeneracijska bol i trauma u svakodnevnom životu

Živio sam u nekoj formi zaštićenog kruga koji me čuvao zbog pozicije mojih roditelja i njihovog razmišljanja da nikoga ne trebam da mrzim. Nisu mnogo razgovarali o ratu, sem da se mama nikada nije mogla uslikati s blicom jer ju je podsjećao na momenat kada je ranjena. Godine su prolazile, proletjele su mi u otkrivanju samog sebe, u završavanju osnovne i srednje škole, te fakulteta. Prošao je period i mog polaganja vozačkog i postepenog učenja kako kvalitetno ne pokupiti nekoga na ulici i završiti na robiji. Ali ta transgeneracijska bol i ožiljak imaju poseban način da se provuku kroz svakodnevni život.

Palica na prvom road tripu

Jednog dana sam krenuo s prijateljicom na jezerce u srednjoj Bosni koje po Dejtonskom sporazumu pripada teritoriju Republike Srpske. Bili smo istinski uzbuđeni – moj prvi road trip i, kao u svim onim klasičnim američkim komedijama o dvoje prijatelja koji kreću na neki put koji će im promijeniti život, tako smo se i mi nadali da ćemo stvoriti nove uspomene, uz novi turbofolk hit neke lijeve šatorske pjevačice koja trešti u Ford Fiesti koju sam dobio od djeda na par krugova.

Krećemo spremni za nove pustolovine i dok se bezbrižno vozimo u našem mikrosvijetu, podiže se palica. Palica koja signalizira da zaustavim auto i tako bivam suočen s realnošću zvanom Bosna i Hercegovina. Policajac nakon pregleda svih mojih putnih isprava, aneksa da moram da nosim naočale tokom vožnje, svih dijelova auta, pa i dodatne opreme, odlučuje da nas pita da li smo prijateljica i ja u krvnom srodstvu. Naime, u tom periodu je jek pandemije COVID-19 i svi su dužni da se pridržavaju odredbi određenih od strane Križnog štaba. Moj odgovor na to pitanje je da nismo u krvnom srodstvu, što je i logično jer imamo različita prezimena koja nas klasificiraju u dvije različite nacionalne grupe. Ja imam muslimansko ime, a ona pravoslavno. Ona je iz Republike Srpske, ja sam iz Federacije Bosne i Hercegovine; razlikujemo se po mnogo toga, a jednako smrdimo na Balkanu.

Fotografija preuzeta sa www.unsplash.com

Zahtjev da izađem iz auta sam prihvatio s nelagodom, znajući da nisam ni jedan saobraćajni zakon prekršio – vozio sam po propisu, dao žmigavac, vozio desnom stranom (nismo u Velikoj Britaniji). Policajac, čovjek srednjih godina, odlučuje da uzima moje isprave i kreće da mi piše kaznu. Na moj upit zbog čega bivam kažnjen, njegov odgovor je da nisam nosio masku tokom vožnje u autu. S obzirom da moja prijateljica i ja nismo u krvnom srodstvu, oboje smo dužni da nosimo maske tokom vožnje. Iako posjedujemo iste i imamo ih u autu, nismo ih nosili. Na moj pokušaj da izgladim situaciju rekavši da smo cimeri i da dijelimo životni prostor, policajac mi daje značajan pogled i govori da njega to ne interesuje, da je zakon vrlo jasan. Ipak, ističe da nju, moju prijateljicu, neće kazniti da ne bude da su policajci katastrofa. Samo ćemo tebi napisati kaznu za masku. I moja prijateljica i ja smo učinili istu grešku i ja sam kažnjen, a ona nije.

Jedan zakon za sve

U tom momentu mi biva jasna cijela priča koja se krije iza sistema demokratije u ovoj državi. Jedini legitimni razlog mog kažnjavanja jeste što nosim muslimansko ime i imam prebivalište u Sarajevu. No, da ne kazni i moju prijateljicu, šutim. Šutim i razmišljam: da je ovo uređena država, imao bih puno pravo da ga tužim za diskriminaciju na osnovu nacionalne pripadnosti. Također se prisjećam da je zakon na njegovoj strani i da sve što pokušam će rezultirati dodatnim stresom, dodatnom diskriminacijom i dodatnim ponižavanjem. Pa se zapitam da li bi spuštanje na nivo psovanja i uvreda funkcionisao, pa se onda prisjetim da sve što bi uradio jeste uhapsio me zbog napada na službeno lice plus kaznio i moju prijateljicu. Uzimam prekršajni nalog, iznerviran palim auto i okrećem se. Vraćam se u federalni teritorij i, umjesto odlaska na road trip, odlazimo na planinu koja pripada teritoriju na kojem sam ja siguran. Pitanje je: da je obratna situacija, da li bi samo ona bila kažnjena na teritoriju kojem ja pripadam, ili bi zaista zakon bio jednak za oboje?

Fotografija preuzeta sa www.unsplash.com

Ponovna nada i vjera u sistem

Nadajući se da bismo oboje jednako bili kažnjeni za isti prijestup, odlazimo i uživamo u danu koji je preostao, noseći sa sobom kazneni prekršaj koji, iako je ispunjen nekim pseudo činjenicama, ima veliki naziv: DISKRIMINACIJA. Dolazim kući i prepričavam situaciju svojim roditeljima koji mi, nimalo iznenađeni, govore da uplatim kaznu i idem dalje, ali meni je jako teško da pustim neke stvari, da se povučem i ušutim. Zbog toga danas ukucavam Bosna i Hercegovina na Google pretraživaču nadajući se da ću vidjeti pozitivne aspekte ove države, da barem nađem neki razlog, ma koliko sitan on bio, kako bih opet dobio nadu i vjeru u ovaj sistem. Ali onaj kazneni prekršaj mi i dalje stoji na radnom stolu, kao nijemi podsjetnik da sam dobrodošao u 51 % ove države, ove države koju nazivam svojom. Da li zaista bilo koji čovjek zaslužuje polovičnu zaštitu svoje države? Ili je to samo jedna forma hladnog rata koji traje 25 godina? Ima li istom kraja, ili me sutra čeka novi prekršajni nalog zbog mog imena?

Viva la democratia!

*Naslovna fotografija je preuzeta s www.unsplah.com

Disclaimer ENG: „This blog is made possible by the generous support of the American people through the US Agency for International Development (USAID). The contents are the responsibility of Youth magazine „Karike“ and do not necessarily reflect the views of USAID or the United States Government.“
Disclaimer BHS: „Ovaj blog je omogućen zahvaljujući velikodušnoj podršci američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj je odgovornost Omladinskog magazina „Karike“ i kao takav ne odražava nužno stavove USAID-a niti Vlade SAD-a.“

Najčitaniji tekstovi

Vi koji šetate okolo znajući da ste pozitivni na koronu, mislite li o tome što će vaša neodgovornost i bezobzirnost oduzeti drugom ljudskom biću?
Ne daj da te sistem slomi
Odgovori psihologa 8: Anksioznost i depresija
Alanfordovski futurizam
Pandemija COVID – 19 i mladi u BiH
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Život freelancera u BiH: Moguće je zaraditi i preko tri hiljade KM mjesečno
Koliko koštaju glumački snovi: Kampanja Lee Sekulić za nastavak studija u Estoniji
Koliko fleksibilnost mladih doprinosi razvoju zajednica?
Call centri: ZA ili PROTIV?
More Stories
Dr. Panović za „Karike“ – Droga traži drogu, ali uz podršku, dobrotu i strpljenje zavisnost je izlječiva!