Čudan neki zeman. Čudni ljudi. Čudno vrijeme. Čudna ja.
Ljetni dani, kao. August je, kao. Sve što vidim oko mene je iluzija. Nadam se. Ali koliko iluzija može da traje? Može li čovjek sebe da laže da će sve proći? Da će doći nešto bolje? Je li realno da čovjek živi u izobilju ničega? (Smijeh) Čuj, izobilje ničega. Kako dobro opisuju ono što jesmo kao društvo trenutno. Kako dobro objašnjava unutrašnje stanje prepuno ničega. A kako i da bude nešto čega nema? Pustit ću neku muziku, možda lakše podnesem to što mi nepune četiri i po godine prolazi dan za danom u ništa.
Ustajem i danas. Prisjećam se kako ove zime nije bilo snijega. Ljeto je kasnilo. I ovo sada ako je ljeto, tužno li je. Kiša svakodnevno pada. Je li ovo refleksija vremena na naše stanje uma i duše? Nismo mi kao društvo samo u socijalnoj i ekonomskoj krizi praćenoj pandemijom. Mi smo u krizi ljudstva i duševnosti. U krizi pripadanja. I ličnoj krizi… a ona je najgora.
Bacam pogled kroz prozor i vidim da će dan biti težak. Kao da je neki lagan ako moraš u koncentracioni logor. E da, tako ja zovem mjesto koje vi nazivate poslom. Komora. Gasna. Da bar, znali bismo da ulazimo jednom i tu završava sve. A ovako, iznova i iznova. Padala je kiša, a već se sunce nazire. Biće isparavanje danas. Težak dan. I dok se obuvam, u glavi ringišpil snova i zipline stvarnosti. Krećem.
O meni u kratkim crtama:
-
Uposlenica privatne firme
Iako sam sve svoje nade i snove položila u to da ću jednog dana raditi u struci. Baviti se naukom, politikom s one strane, biti možda politička analitičarka koja mom gradu nedostaje. Danonoćno sam učila. Radila na sebi i na svom znanju. Maštala o novim teorijama u političkoj filozofiji. I sve je ostalo tu. Na maštanju. Nisu mi dali priliku. A kucala sam na vrata. Vrištala zbog nepravde, ali… koga briga. Isplači se kad dođeš kući, progutaj sve to što ti dušu tišti i vjeruj. A vjeruješ dok ne izgubiš vjeru. Dok te ne samelje sistem koji te guta. Proždire ti dio po dio unutrašnjih organa. Spolja nevidljive rane. Unutra kao sitni mravi da se gozbe tvojim nervima. A onda prestaneš da plačeš. Ustaneš i kažeš da ćeš raditi za privatnika samo dok ne dođe bolje. Brzo će to. Školovat ćeš se neformalno, ono znaš, seminari, kursevi, radionice i tekstovi. Svugdje si najbolji, osim svom gradu. Jer nisi podoban niti vazelinaš. Ali se ne mijenjaš. Inat.
-
Administrativna radnica
(Smijeh) Smijem se, ali gorko. Cinično. Samoj sebi. Koliko je jadno kad ovo izgovorim. Kad kažete da ste administrativni radnik, niko ne pomisli da uprljate tene svaki dan na poslu. Okej… normalne su suze u očima. Ovo boli. Za šta sam se ja školovala?! Za šta sam devetke i desetke skupljala?! Čemu se radovala i za šta se borila? Da sam danas tu. Da mi neko drugi govori šta da radim i kako, iako nije ispravno. Iako je pogrešno, da baš tako pogrešno ja radim. Da su moji stavovi, uvjerenja i znanje nebitni. Kad zabaciš glavu nazad, suze teže teku. Knedla u grlu zastane i krene da guši. Onda se sabereš. Naučiš koliko će zauvijek biti 2 + 2. Za mene 4. Za šefove 5. Kršeći sva svoja pripadanja, boriš se, lapiš, mučiš, a nekako nastavljaš. Zamisli, uče te kako se živi na slobodi oni koju slobodu kroz prozor gledaju. Uče te istini oni koji su zadnji put istu izgovorili kada su ih pitali za ime i prezime. I dok blatnjavim čizmama gaziš sve svoje snove, zarad neke plate koja ne bi pokrila ni članarine svih biblioteka u koje si učlanjena, znaš da će se sve ovo jednog dana zvati juče. Nasmiješ se svom odrazu u ogledalu i kažeš: „Idemo dalje… Hrabri se ne predaju… Snovi nas čekaju.“
-
Opis posla
To ne postoji u privatnom sektoru. Radiš sve što ima da se završi. Koga briga možeš li ići na njivu na kojoj se skida pšenica, gdje je 40 stepeni i stojiš tu u prašini. U novim hlačama koje si štedeći teško kupio. Svrhe nemaš. Ali, zamisli da ostaneš u kancelariji i radiš svoj posao. Daleko od očiju šefa. Završavaš ono što si započeo već najmanje sedam puta i nisi završio. Nisi jer je neko došao i rekao idemo. Bez pitanja šta radiš, da li možeš prekinuti. Tako se razgovara s ljudima koji su iz svijeta biznisa. Koji mogu materijalno parirati, ali ne i s radnicima. Oni moraju biti dostupni bezgranično, dok su na poslu. Radnici nisu ljudska vrsta. Oni su poput trećih zemalja. Moraju biti spremni da kose, čupaju, voze, kreče, boje, popravljaju. U mom slučaju, ja sam prevodioc, knjigovođa, komercijalista, spremačica, čistačica, usposlenica domaćinstva, psihoterapeut i savjetnik. Ovo mi je za sada palo na pamet. Postoji li zanimanje „sakupljačica uvreda“? Da, još bih to da dodam. Trenutak kada ti nadređeni kaže da tvoja diploma ne vrijedi ništa, da su jadni svi oni koji misle da će ikada znanje biti cijenjeno i da je išta osim novca bitno. Ne svađa ti se, jer… hiljadu je jer. Jedan je da prešutiš, na tren zanijemiš, a onda se nasmiješ i potvrdiš. Koliko jadno. Koliko snishodljvo. Ja, ovako hrabra, čvrsta i svoja, da prešutim pljuvanje po mojim uvjerenjima. O mojim životnim opredjeljenjima. A šta drugo mogu? I ako želim, odgoj mi ne dozvoljava. Povrijedila bih svoju majku, koja je godinama radila na mom odgoju, ako ijedna ružna riječ izađe iz mene. Prokleta neka je i osjećajnost prema svima koju gajim. Empatija. Pojede mi jetru ova briga da druge ne povrijedim. Koliko narastu ljudi kada mi kažu da sve o čemu maštam neće biti nikada. Da su to iluzije, bajke. To su moji sitni patuljci koji se razmnožavaju. Kroz knjige ih oplodim, da niknu novi, narastu veliki i bore se za sebe i svoj život. Eto, to su moji snovi. Ne mogu ih imati oni kojima snove gradi novac. Novac gradi ime bogatog čovjeka, ali ne i ponos. I puštam da me vrijeđaju. Popijem čaj od kamilice. Da me umiri. Da stomak zagrijem za sljedeće uvrede mene, Bosanke, čistokrvne. Hrabre i one koja vjeruje da su moji snovi ostvarivi. Dao Bog i vi vidjeli.
-
Radno vrijeme?!
Hajde da ne budemo smiješni. Radno vrijeme stoji kao stavka u ugovoru o radu. I tu završava sve. Ne smijemo zakasniti, da, tu se poštuje ugovor, ali ne možemo ni ranije otići kući. Kasniti s posla možemo i do čak četiri sata. To je neplaćeno, naravno. U ugovoru stoji da je subota slobodna. U stvarnosti je radni dan kao i svaki drugi. Doduše, usmenim dogovorom do 12 sati, u praksi, daj što duže ostani. Ako se i desi da ideš kući nakon 8 radnih sati, onda te oni obavijeste da možeš ići kući, obraćajući ti se kao da ti isplaćuju godišnju premiju. A i svaki drugi radni dan, iako se zna do koliko je radno vrijeme, oni ti aminuju i saopštavaju kad ideš kući, pokazujući svoju veličinu. Koliko su samo mali ljudi koji misle da su svi drugi mali, a oni veliki. Kako im voda uma dodiruje samo članke. Ali meni još jednu moždanu vijugu zavrne i suze mi krenu. Jer… zašto da mi neko da dopuštenje da idem kući, ako je moj radni dan gotov? Zašto da mi na kraju svakog radnog vremena uputi tri rečenice koje govore da oni meni čine uslugu što sam zaposlena tu. Jer, da ne radim tu, ne bih nigdje drugo mogla. Tako malo vrijedim. Tako malo mogu. Iako mi se ljudi dive. Iako mi je znanje toliko široko, toliko duboko, a srce toliko oglabano riječima koje te učine manjim od makovog zrna. A ko da me štiti? Zakon? Koji? Čiji? Napravili su ga za sebe, zbog sebe i u ime sebe. Ovi privatnici. Ovi koji sebe nazivaju privrednicima. (Ironičan smijeh praćen suzama u oku) Bože, da li se ovo zaista događa?
-
Godišnji odmor
Godišnji odmor podrazumijeva korištenje slobodnih dana u vrijeme kada posla u firmi nema. Što u mom slučaju znači u januaru ili februaru. Tada ti se saopšti kako ne moraš da dolaziš na posao jer je skupo zagrijavati prostorije u kojima boraviš. Pa, ostani kući. Zvat ćemo te. U slučaju da trebaš nešto završiti, pozovu te, uradiš to u roku nekoliko sati u hladnoj prostoriji. Obaviš sve i vratiš se kući. (Ovo se računa kao slobodan dan.) Nakon što istekne svih 20 radnih dana, pozivaju te da radiš od ponedjeljka. Na stolu te čeka rješenje o godišnjem odmoru koje trebaš potpisati, a koji nisi tražio. Uz objašnjenje kako je to pro forme radi. Pokušaš da se informišeš, da pitaš kako to da prijaviš, da staneš ukraj svemu tome. Tajac. Niko ne zna. To tako treba. Jer godišnji odmor je pravo poslodavca da razmisli o tome da li ćeš imati slobodne dane. Dok gledam poznanike kako objavljuju fotografije s egzotičnih destinacija, kuham se u prostoru koji su nazvali kancelarija, ulijepili ga svojim slikama i rekli: „Ovo je stvarno tvoj prostor.“ Emociju koja se pojavi nakon ovih riječi ne znam opisati. Ne znam tačno koji dio „nemozga“ koriste ljudi kada izgovaraju ovakve riječi. Onda nastavim da gledam augustovske fotografije ljudi koji su na čudan način stekli diplome i dobili posao u javnom sektoru, izgrizem donju usnu, udahnem i kažem: „A šta ćeš.“ A šta i možeš. Da jadiš? Plačeš? Ili nešto treće? Ustanem do prozora i udahnem svježeg zraka. Težak je. Kao i dani koji prolaze. Poput trke koju vode moj razum i srce. Boli… ovo ljudi boli. Sve si i sve trpiš, a protiv svega toga se negdje imaginarno boriš. Želiš da stane. Da ne staneš i da prestane. I hoće. Jednom.
-
Plata
Redovna. Do 28. u mjesecu. Manja od potrošačke korpe. Za vlasnika firme, više nego što zaslužuješ. Niko ti veću neće dati, kažu. Klasika, dio dobiješ na račun banke, dio u koverti. I svaki put te podsjete na njihov pogled na tvoju platu. Jadan moj poslodavac. Svaki put mi kaže kako se on slomio da bih ja na kraju mjeseca imala tu „nezasluženu“ platu. Kako je svaku noć razmišljao da li će ju moći isplatiti. I kako je previsoka. Posao loše ide. Nameti su previsoki. U meni tornado. Priča meni to. Meni koja vodim račune, uplate i isplate, dobitak i gubitak (kojeg nema). Vidim sve. Na moje oči mi prodaješ socijalnu priču. Bog neka mi je na pomoći svaki put kad moram uzeti svoju zarađenu platu. Ponos koji tada gubim, bez razloga, jer ništa ukrala nisam. Ništa otuđila nisam. Zaradila sam. Ali tako snishodljivom me to čini, da mi grudi dobiju svake godine 12 uboda.
-
Doprinosi
Doprinosi se redovno uplaćuju. Ali na pola radnog vremena. Na minimalac. (Suze) Stidim se nekome to reći. Zamisli, magistrica nauka radi na minimalac. Na pola radnog vremena. Za cca 395 KM. I državi je to normalno. I inspektorima ništa sumnjivo nije. Iako firma okrene minimalno 700.000,00 KM godišnje. Iako se bavi ratarstvom, a od 6 uposlenih 4 su žene. I to tako prolazi. Jer državu „zabole uvo“ za radnike i prava radnika. Za mene. Za sve radnike.
Bez teksta. Decibeli bola, neizmjerivi. Tajac u duši, u glavi, u srcu, u ponosu i prkosu. Mišić svaki napet kao da će prsnuti svaki momenat. Progutaš. Pogneš glavu. I šutiš.
Ulaziš na vrata koja ne bi mogao zavoljeti, sve i da ih u ružičasto oboje. Ne želiš da vjeruješ da će ti još jedan dan biti izgubljen. U vrtlogu kišne augustovske ljetne srijede, pokrećeš mašinu snova. Zamišljaš da kao magistrica nauka posljednji radni dan odrađuješ tu gdje si plaćena minimalno, tu gdje te vide kao mašinu za odrađivanje poslova koji su zahtjevni i iziskuju vrijeme i smirenost. Oprez. Koncentraciju. Predanost. Maštaš da će se tvoj prosjek jednog dana uvažavati. Biti cijenjen. Da će državni fakultet s kojeg si pokupila znanje postati ogledalo mogućnosti.
Provjeravam mailove. Zamišljam da ne gledam stanje na računima. Da ne gledam kako vlade i država pune račune privatnicima putem podsticaja i olakšica, bez da su ijednom poslali inspekciju da utvrde činjenično stanje. Da se uvjere da je moguće raditi toliki obim posla s radnicima koji „rade pola radnog vremena“. Nikad ne idu na more. Nikad nisu bolesni. I nikad ne uzimaju slobodne dane za svoje aktivnosti.
Pustim neku laganu muziku, otvorim prozor, pomolim se Bogu. Zahvalim Mu na svemu. Ulijem sebi nadu i maštam da će brzo proći i ovaj mjesec. Kakva ironija. Kakvo nezadovoljstvo. Tješimo se da će proći. Kao da mi nećemo proći.
Proći će još jedan radni dan. I još jedna radna sedmica. I mjesec, radni. Nažalost.
Ostat će ljubav prema filozofiji. Prema politici u kojoj nema mjesta jer sam konkurent, veliki. Ostat će snovi da će se sve jednom složiti. Vjerujem da hoće. Mora.
Radnica i radnika će biti. Svaka priča o njihovim neostvarenim snovima je još jedna tužna priča.
Kakav augustovski dan. Izgleda kao oktobar. Kiša baš pada i hladno je. Proći će. Biće još ljeta!
*Naslovna fotografija preuzeta s unsplash.com
