U kandžama nježnijeg pola: Diskriminacija iz ugla muškarca

Svjedoci smo pokreta širom svijeta kojima se skreće pažnja na potlačen položaj žena u svim sferama – od posla, društva, porodice… Ovi slučajevi su rasprostranjeniji, ali ne i jedini. Postoji i druga strana priče.

Koliko smo puta gledali film ili čitali knjigu u kojoj glavna junakinja, kao antilopa koja je nesretno zalutala, ulazi u kancelariju punu muških kolega koji je posmatraju kao čopor lavova?

Moje iskustvo govori da i muškarac može da bude ta antilopa.

Radim s nekoliko žena, jedini sam predstavnik tzv. jačeg pola, iako mi se taj izraz nikada nije sviđao i zvučao je diskriminacijski.

U početku sam mislio da to ne bi trebalo da bude problem, štaviše, smatrao sam da će mi biti lakše obzirom da žene imaju razvijeniju empatiju i emocionalnu stranu ličnosti. Sve su starije od mene, neke bi mi mogle biti i majke, zbog čega sam se trudio da budem što pažljiviji u komunikaciji i ophođenju jer, složićete se, nije isto razgovarati s vršnjakinjom s kojom imate više zajedničkih tema, sličniji smisao za humor, upućenost u iste stvari i sa ženama koje su starije i po nekoliko decenija.

Znakove i alarme koje sam tada primjećivao sam ignorisao, objašnjavao ih na drugi način, misleći da su posljedica toga što sam novi i što je potrebno neko vrijeme da se adaptiram na okolinu, na posao, da dosegnem njihov nivo poznavanja materije i rada.

Od tada je prošlo nekoliko godina, a ja i dalje osjećam da nisam dio tima, da sam manje vrijedan, da manje znam, iako se bezbroj puta dokazalo da sam baš ja najbolje odradio određeni posao, da sam ga prvi završio, prvi prepoznao problem.

Nekad sam se osjećao diskriminisano u naizgled bezbolnoj, svakodnevnoj situaciji, na primjer kada nakon pauze i ispijanja kafe ustanem da operem suđe. Kako bih ustao, uslijedio bi komentar popraćen smijehom: „Zar ti to znaš? Pa ti si muškarac.“

Jedanput se desilo da sam upalio pogrešnu ringlu, kompliment koji sam tada dobio je: „Glupo muško.“

Fotografija preuzeta s www.slate.com

Kada je sezona praznika, smjene su se uvijek štimale tako da drugu smjenu ili taj dan radim ja. Na moje negodovanje i riječi da i ja imam život, odgovorile bi da ne moram praviti kolače kao one. Problem su i godišnji odmori jer im je glavni argument taj da sam mlad i da nemam djecu, i zašto bih se, pobogu, onda otimao za određeni termin.

Informatički sam najpismeniji, jedini poznajem strane jezike, pomogao sam koleginicama kao i nadređenoj više puta iz dobre volje, što se na kraju okarakterisalo kao moj pokušaj da otmem tuđu poziciju. Kada se birala jedna osoba za napredovanje i povišicu, nisu se vrednovale sposobnosti i iskustvo. Komentari koje sam tada mogao čuti su bili: „Ženska ruka je ženska ruka.“

I muškarci mogu biti meta seksističkih komentara.

Bezbroj puta sam se susreo s komentarisanjem svog izgleda na nimalo lijep i prigodan način. Kada bih se npr. sagnuo, koleginica bi posprdno znala reći: „Pazi da ti nešto ne ispadne, šta si se na*uzio, nadam se da nosiš gaće.“

Obuzela bi me enormna količina stida, osjećao bih se kao da sam kriv, kao da sam nešto uradio. U tom momentu bih se osjećao kao da stojim go nasred pune prostorije. Cirkuski medvjed u lancima izložen stotinama pogleda. Često sam osjećao i osjećam te lance koji mi stežu zglobove, utrobu, grudi – iako su nevidljivi. A ključ ne mogu da pronađem.

Komentarisalo bi se da li su mi i koliko hlače uske, da li sam se utegao, onako, usput. Jedna bi koleginica to rekla, a druge bi potrčale da pogledaju, kao kada jedno dijete na prozoru u učionici vikne da se nešto dešava napolju, pa i ostatak odjeljenja pojuri da vidi.

Sebi sam govorio da me nije briga šta govore, ali sam ipak prestao da nosim te hlače. U mojoj psihi i memoriji se sve to urezivalo i ostavljalo trag, moje strpljenje i raspoloženje je počelo da se tupi kao nož.

U momentu kad sam imao zdravstvenih problema – na kraju sam čak završio na operativnom stolu – nisam osjetio ni najmanji nagovještaj kolegijalnosti. Komentari koje sam čuo bi mi stvarali osjećaj kao da pretjerujem, kao da se prenemažem, da zaista nisam bolestan. Kada sam ležao u bolnici, niko mi se nije javio. Dan uoči operacije sam pozvan da potpišem neke dokumente. Niko me nije pitao kako sam, da li se plašim, da li me i dalje boli.

Sutradan se budim iz anestezije, ne znam gdje sam, krvarim, osjećam mučninu i vrtoglavicu, bolove, sestra me razbuđuje. U svom tom haotičnom stanju čujem telefon koji vibrira, na ekranu broj s posla. Odbijam poziv, nabadam po tastaturi dok mi se muti vid, objašnjavam da sam upravo operisan. Telefon ponovo zvoni, ponovo odbijam poziv jer ne mogu da govorim. Zatim dobijam poruku u kojoj se navodi da su mi dale pogrešan dokument i da moram doći da potpišem novi.

Prvobitni šok i pitanje u glavi „Ko mene ovdje zeza, je li ovo skrivena kamera?“ se nakon par minuta pretvara u bijes, ljutnju, čak i brigu. Da li je moguće da je neko ovako bezobziran? Da li je moguće da ne zovu da pitaju kako sam, da li je sve dobro prošlo, već mi naređuju da dođem i ispravim njihovu grešku? Objašnjavao sam da nema šanse da dođem, da sam prije nekoliko sati ležao na operacijskom stolu, da ću u bolnici boraviti još nekoliko dana… Međutim, odgovor je i dalje ostao nepromijenjen.

Nadređena koleginica se nije čak ni udostojila reći: Dobro, izvini na smetnji, naša je greška, evo, doći ću do bolnice da mi to potpišeš. Ne, ja sam dizao prijatelje i porodicu, kucao poruke u pauzama pljujući krv, tražio nekoga da ode do mog radnog mjesta, donese mi dokumente, a zatim ih vrati. Na kraju me samo zanimalo da li je iko pitao kako sam. Nije niko.

Osoba koja je otišla tamo ih je pitala da li su svjesne šta traže od mene, da li su svjesne svog ponašanja i moje situacije. Rekle su samo da se to moralo danas odraditi.

Povratak na posao nije protekao mnogo bolje. Kad sam ušao, zatekao sam poglede i facijalne ekspresije pune želje za tračanjem, komentarisanjem, prekorom, a ne ispunjene radošću što sam se vratio, živ, zdrav, spreman da nastavim tamo gdje sam stao.

Fotografija preuzeta s www.irishtimes.com

Sve vrijeme sam imao i imam osjećaj krivnje što sam bio na bolovanju, što sam dozvolio taj luksuz da se razbolim i da svoje zdravlje po prvi put nakon nekoliko godina stavim kao prioritet. Inače, imam hroničnu bolest štitne žlijezde zbog koje nikada nisam uzeo dan bolovanja, a imao sam dane kada jedva stojim. Ako bih se kojim slučajem požalio, koleginica bi mi rekla da ne zna kako je meni tako loše kad njena sestra „isto pije tablete za štitnu i dobro joj je“. Upakovano mi je rekla da se prenemažem, lažem i dramim.

Bilo je situacija kada bih se požalio da se ne osjećam dobro i kad bi mi se zadalo duplo više posla baš tog dana, umjesto da bude obratno i da mi olakšaju, jer sam ja za njih to radio. Govorio, idi, odmori, popij nešto, odradiću to za tebe.

Još jedan primjer toga da sam izopšten i jedinka prepuštena sama sebi su Viber i WhatsApp grupe. Nadređena koleginica ih je napravila da bismo imali lakši pristup informacijama. Naravno, tu se vode i neformalni razgovori. Pitaćete sad, pa dobro, šta je tu problem?

Problem je što sam saznao da mimo te grupe postoji još jedna, u kojoj nisam poželjan. Sve koleginice su članice, osim mene. Zašto je to tako, šta se tamo piše, tačnije o kome? Odgovor se nameće sam.

Reći će neko da je moje izlaganje neopravdana jadikovka, da pretjerujem. Ali samo zamislite da ste u mojoj koži, da redovno osjećate nepravdu, nepripadnost, kompleks niže vrijednosti, da slušate govorkanja, a s druge strane imate koleginice koje lošije rade, koje su manje kolegijalne, sklonije su sukobima, ali opet se sve na kraju stiša jer su, možda će grubo zazvučati, dio klana.

Ružno je svakoga dana ići i boraviti u okruženju u kojem se ne osjećate ugodno, u kojem osjetite poglede na leđima. Najprije ste povrijeđeni, ne shvatate zašto vam se to dešava, pogotovo što niste dali povoda za to. Kasnije vam unište sigurnost u sebe, počinjete sumnjati u svoj kvalitet, polako preuzimate njihovo mišljenje. Na kraju se, zbog akumuliranosti svih nabrojanih emocija, javlja i stres, anksioznost, nervoza kada vas probudi alarm i kada shvatite da ćete i danas provesti sate u tom polju negativne energije.

Polako istrošite volju, ponekad se čak prestanete i truditi jer, trudio se ili ne, ishod je isti: vaš rad je nevidljiv.

Moje nezadovoljstvo je vremenom postalo toliko da ga nisam mogao sakriti. Koliko sam puta došao nikakav kući, tužan, neraspoložen, nervozan. Koliko sam puta prasnuo na svoje ni krive ni dužne ukućane jer sam jednostavno morao da izbacim iz sebe ono što sam držao tog dana na poslu. Nisam jedanput dobio savjet prijatelja da dam otkaz jer su uvidjeli koliko sam se promijenio.

Ponekad se u takvom okruženju osjećam kao dijete kojeg je majka tog jutra po prvi put ostavila u vrtiću.

Diskriminacija je diskriminacija, ona nema rod, vrijeme, ni mjesto. Dešava se svuda. Nekada baš tamo gdje biste najmanje očekivali pusti svoje korijenje duboko u tlo. I teško se otklanja. Zato se svi moramo potruditi da u nečijem životu ne budemo to sjeme.

*Naslovna fotografija preuzeta s www.nspm.rs 

Disclaimer ENG: „This blog is made possible by the generous support of the American people through the US Agency for International Development (USAID). The contents are the responsibility of Youth magazine „Karike“ and do not necessarily reflect the views of USAID or the United States Government.“
Disclaimer BHS: „Ovaj blog je omogućen zahvaljujući velikodušnoj podršci američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj je odgovornost Omladinskog magazina „Karike“ i kao takav ne odražava nužno stavove USAID-a niti Vlade SAD-a.“

Najčitaniji tekstovi

Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Premotaj: Žene u BiH - od Kraljevine Bosne do danas
Call centri: ZA ili PROTIV?
Patrijarhat na mojoj koži
Bruno Jelović: Želja mi je osnovati azil za napuštene životinje
Intervju s Jovanom Gajović, psihologinjom i psihoterapeutkinjom u edukaciji: „Bez zakona o psihoterapiji, važno je da klijenti budu informisani da li radimo u skladu s etikom naše profesije“
Kako s ovjerenom kopijom aplicirati na više fakulteta u BiH?
Efikasne metode učenja koje će vas spremiti za svaki ispit!
Na braniku tradicionalnih vrijednosti
Neka razmišljanja o ulozi nauke u bosanskohercegovačkim uvjetima
More Stories
Skidamo maske: Ermil Horozović (video)