Prizor vlastite sestre dok spava držeći svijetli ekran u ruci me potaknuo da propitam dublji medijski utjecaj na našu svakodnevicu. Da li smo zaista zreli homo sapiensi koji odgovorno pristupaju svom biću? Čuvamo li zdravlje ili o tome razmišljamo kad se razbolimo? Možda ovo nije analogija koja inače asocira na medije, ali s obzirom na to da medijski uređaji i medijski sadržaji kreiraju svakodnevicu homo sapiensa, ne bi bilo loše razmisliti o stvarnom utjecaju medija na zdravlje našeg bića.
Osnova zdravog organizma su više-manje četiri energije proizvedene hranjenjem, spavanjem, disanjem i radom. Ukoliko ovdje dodamo sveprisutne medijske uređaje, ta ravnoteža dobija nove dimenzije. Mobiteli emitiraju radiofrekventno zračenje (oblik neionizirajućeg zračenja) koje se apsorbuje u dijelove tijela u blizini. Da li nepuštanje mobitela iz ruku u momentima kad se u organizmu odvijaju ključni biofiziološki procesi (spavanje/buđenje) može dovesti do medijske diktature nad tim istim organizmom? Da li možemo slobodno kazati: To nisam ja – to je moj mobitel?!
Pedagoginja Maksida Agić-Skrobo navodi da, pedagoško-psihološki posmatrano, nema potrebe biti svima dostupan 24 sata. To bez sumnje dovodi do ovisnosti. Ovakve distrakcije uzrokuju poremećen san, fizički i psihički zamor, dok navika prvog informisanja, čekanje na obavijesti, dopisivanje, konstantna provjera i objavljivanje brišu granice između poslovnog i privatnog. Zbog svega ovoga, Agić-Skrobo ističe da medije treba konzumirati optimalno, svrhovito i produktivno, jer oni treba da služe poboljšanju kvalitete naših života, a ne da mi služimo njima.
Pitali smo mlade o tome, spomenuvši riječ na O (ovisnost), ali je specifično da neki ne smatraju da su ovisni, iako konstantno konzumiraju svoj medijski uređaj. Odgovor većine je: „Mogu ja bez njega, ali ne želim.“
Koliko znaš da znaš?
BA psihologije i prof. IB psihologije u srednjoj školi „Koledž ujedinjenog svijeta“ u Mostaru, Adela Ramović, objašnjava „mogu, ali neću“ fenomen aspekta kognitivne psihologije, opisujući to kao negiranje stvarnosti. „Ovdje je veoma bitna metakognicija, odnosno svjesnost o vlastitom znanju ili neznanju, vještinama i učenju. Trebali bismo koristiti ovakav pristup u obrazovnom sistemu na svim nivoima, upravo kako ne bismo imali mlade koji nisu svjesni koliko zapravo vremena provode uz telefone.“
Kao neko ko se neposredno susreće s adolescentima na nastavi, Ramović napominje da je ključno identificirati koliko i na koji način koristimo medijske resurse. U istraživanjima koja je proučavala, djeca koja su navečer koristila telefon su imala predispozicije za razvoj ADHD i poremećaja u ponašanju sutradan. S druge strane, kada su djeca, koja već imaju predispozicije za depresiju i anksioznost, u ograničenom, dnevnom periodu konzumirala određeni sadržaj, to je rezultiralo tendencijom ublažavanja istih poremećaja. Psihologinja Ramović iz ovoga izvodi ključno znanje, a to je „način korištenja medijskih uređaja i medijskog sadržaja“.
Tačno je da su medijski uređaji i prečesto uz nas, pa je postavljanje prioriteta ključno za zdravi balans, savjetuje magistrica biohemije i fiziologije, nutricionizma, te fitness trenerica, Tajna Klisura. „Odreći se navike besciljnog listanja feeda društvenih mreža kao i konzumiranja sadržaja koji nam ne pruža nikakvu vrijednost je jedan od načina kako možemo započeti s ovim prioritetima. Naše vrijeme je dragocjeno, tako da je termin ‘ubiti vrijeme’ naprosto krivično djelo“, kroz smijeh ističe Klisura.
„Kada je večernja rutina u pitanju, najbitnija promjena je eliminacija tehnologije u večernjim satima. Telefoni, laptopi i drugi vidovi elektronskih uređaja emituju plavo svjetlo sa svojih ekrana. Plavo svjetlo šalje signal našem mozgu da je dan, što u konačnici usporava produkciju melatonina, ključnog hormona koji reguliše san. Dolazi do disregulacije cirkadijalnog ritma kao našeg unutrašnjeg biološkog sata i počinje domino efekat negativnih posljedica. Jedna od tih posljedica je i utjecaj lošeg sna na naš apetit i prehrambene izbore.“
Ovdje posebno ističe „jednog od osnovnih signalizatora energetskog stanja našeg organizma – hormon sitosti (LEPTIN), a koji je pod velikim utjecajem kvalitete i dužine našeg sna. Disrupcija i fragmentisanje sna mogu imati velike posljedice na naše zdravlje, a primarno mogu uveliko utjecati i na naše životne / prehrambene / fitness ciljeve. Leptin obavještava regulatorne centre u mozgu o energetskom stanju našeg organizma. Koncentracija cirkulirajućeg leptina zavisi od našeg kalorijskog unosa u odnosu na naše dnevne energetske potrebe (uslovljava osjećaj sitosti), ali i od kvalitete našeg sna.“
Kao primjer, Klisura navodi istraživanje rađeno u Švedskoj na ženskim ispitanicima, kojima je san redukovan na tri sata tokom noći dokazao utjecaj kvalitete i dužine sna na nivoe leptina kao i prehrambene izbore.
„Koncentracije leptina su pokazale mnogo niže vrijednosti (čitaj – manji osjećaj sitosti), posebno u večernjim satima, u odnosu na kontrolnu skupinu ispitanica. Također je uočen šablonski primjer prehrambenih izbora, s povećanim kalorijskim unosom u večernjim satima. Ispitanice kojima je san redukovan imale su mnogo veću potrebu za jelom, posebno manje nutritivno bogatim izborima (brza hrana i slatkiši) u kasnovečernjim satima.“
Prioritet ljubavi prema sebi
Ljubav prema sebi je istinski način odgovornog korištenja medija, kada je riječ o čuvanju vlastitog zdravlja. Sastojke za ovaj recept ne posjeduje psihologinja Ramović jer, kako kaže, „staviti sebe na prvo mjesto je recept. S obzirom na to da smo svi drugačiji, svako će pronaći svoje sastojke za tu ljubav. Ali šta znači staviti sebe na prvo mjesto? Svima je drugačiji odgovor, ali je jako važno da (na)učimo šta je to ljubav prema sebi. Šta je to što nam je zaista potrebno, šta nas hrani i čini radosnim?!“, ističe Ramović, pojašnjavajući da je „isti način skidanja aplikacije za Instagram i aplikacije za meditaciju ili vježbanje“. Pitanje je samo šta nam je u trenutku instalacije prioritet – trenutna želja ili ono što nam je dugoročno korisno?
Amra Softić (22), diplomantica Fakulteta zdravstvenih studija u Sarajevu, već izvjestan period koristi edukativnu stranu medijskih uređaja, u vidu aplikacije Dualingo, u tačno određenom dnevnom periodu.
„Inače ne učim duže od 30 minuta na dan. Zbog očiju i vlastitog mozga. Prvo sam učila ruski, a trenutno učim korejski jezik. Tokom učenja slušam pjesme ili gledam seriju, što mi pomogne u savladavanju jezika. U tom slučaju preskočim lekciju, jer bi to značilo prekoračenje ispred mobitela/laptopa“, kaže Amra te dodaje da upravo učenje stranih jezika koristi kao sredstvo borbe protiv anksioznosti.
„To mi je kao ispušni ventil. Sve emocije prođem dok ga učim, ali bolje to nego anksioznost. Iskreno, što se tiče pozitivnog učinka, ja ga osjetim samo ako čitam/gledam nešto meni korisno i pozitivno, naprimjer učenje jezika. I kad imam vremensko ograničenje, a trudim se da imam.“
Kako doći do pozitivnog klika?!
Ono što razlikuje naše mobilne instalacije je s(a)vijest. Mnogi ljudi misle da nemaju više izbora, pa je upravo odgovornost „s(a)vjesnih“ i medija i ljudi da šire informacije o izborima, napominje Adela Ramović.
„Ukoliko kažemo da mladi trebaju reducirati negativan medijski sadržaj, onda moramo biti spremni da im ponudimo kompenzaciju. Definitivno trebamo da se razvijamo u digitalnom smjeru, ali ju možemo iskoristiti za razvoj, a ne suzbijanje kreativnog uma“, dodajući tu besplatne i djelimično besplatne aplikacije poput sljedećih: Kindle, edX, Coursera, Khan Academy, Duolingo, Calm itd.
Kod kompenzacije večernjeg i jutarnjeg scrollanja, podijelit ćemo iskustva sagovornica koje su, opet napominjemo, individualni odabiri.
„Važno je obavezati se na promjenu, pa početak može biti kreiranje neke nama odgovarajuće večernje rutine. Neke od stavki koje moja rutina sadrži a koje zaista prave ogromnu razliku su sljedeće: završim posljednji obrok dva sata prije odlaska na spavanje, pokušam se distancirati od svih oblika konzumiranja medija barem jedan sat prije spavanja, pišem dnevne refleksije, hladan tuš pred spavanje je obavezan, aromaterapija (najviše volim eterično ulje lavande), duboko disanje i meditacija“, zaključuje Klisura, dodajući da balansirati između neodgodivih obaveza koje nam život nosi i brige o sebi kroz praksu nije nemoguće.
„Jutro nam može biti test – da li ćemo dati prioritet higijeni, pa ćemo prvo osvježiti tijelo i um, vodom, vježbama, doručkom, ili ćemo prioritet dati potrebi provjere notifikacija na društvenim mrežama?! Ukoliko se smatramo higijenski osviještenim osobama, onda se testirajmo jutarnjim ritualima.“
Pedagoginja Agić-Skrobo ističe da je „znanost konstatovala da kada čujemo, pročitamo, percipiramo lošu vijest, potrebno je da čujemo osam dobrih, radosnih da bismo se emocionalno vratili na početnu osnovu. Dakle, nauka je dokazala da je percipiranje (našim čulima) teških, tegobnih vijesti zapravo atak na naš organizam. Sigurna sam da nije teško zamisliti kakve reperkusije svakodnevno tegobne vijesti proizvode na psiho-fizičko zdravlje ljudi danas! Činjenica da pojedinac ne može zapamtiti jednostavan podatak, da je neobično zaboravan (atipično za njegove godine ili zdravstveno stanje) govori u prilog tome da se dešava sistemska distrakcija oko nas. Ona je dijelom mainstreama.“
Socijalna radnica Aida Dželepčić (35) otkriva da njeno jutro započinje izgovaranjem jedne pozitivne rečenice koja se odnosi na nju ili na planove u toku tog dana. „Ispočetka je teško, ali se vremenom navikneš. Postane jednostavna rutina, a život mnogo ljepši.“
Čistoća je pola zdravlja što je, osim psihologinje Adele Ramović, potvrdila i pedagoginja Agić-Skrobo, kada govori o važnosti mentalne higijene. „Ljepota vremena u kojem živimo je, između ostalog, i u dostupnosti informacija. Nije tajna da je pri buđenju zjenica ljudskoga oka sužena i da joj je potrebno nekoliko minuta da se prilagodi svjetlosti. To i mnoštvo drugih dokaza (lahko izgugljivih) govori u prilog činjenici da je našemu tijelu za produktivno funkcioniranje potrebna priroda. Kao što je Oprah svojevremeno rekla: ‘It’s all about decision!’ (Sve je stvar odluke!) U svoju memoriju svakodnevno pohranjujemo podatke koji će nam ili koristiti ili biti u svrhu onečišćenja naše mentalne higijene. Doista, sve je stvar odluke.“
Prizor vlastite sestre dok spava držeći svijetli ekran u ruci me potaknuo da dublje propitam naš pristup medijima i da se zapitam vidim li samo svoju sestru ili gledam u sebe, u tebe, u sve nas. Plavo svjetlo je nužno prisutno, ali ne mora da bude i sveprisutno. Da li je moguće probuditi se i zaspati bez plavog svjetla ekrana, svako sebi može postaviti za pitanje dok posmatra prizor „vlastite sestre“. Nećemo se praviti slijepi na ekraničko osvjetljenje oko nas, ali možda je vrijeme da pronađemo samo svoj način kako da se budimo i snivamo, a da za početak to budemo mi, a ne naš mobitel.
U svojim istraživanjima, produkt kojih su njeni odgovori ovdje, psihologinja Adela Ramović se referirala na sljedeće reference: George et al. (2018), Ybarra et al. (2005), Chassiakos et al. (2016), Lewis & Artbuthnott (2012), Meier & Gray (2014).
*Naslovna fotografija Unsplash.com
