Trauma s ljekarom pedofilom

Kada sam bila mala djevojčica, nisam se plašila nijednog čike ili tete u bijelom mantilu. Više sam počela da ih se plašim kasnije, i da mi njihovi bijeli mantili izazivaju nemir, strah i nepovjerenje. Trebalo mi je mnogo godina da shvatim kako postoje i dobri ljudi koji nose bijele mantile, ponosno poštuju Hipokratovu zakletvu, pomažu pacijentima i spašavaju živote. Kada na takve naiđem, zahvalna sam do neba. O onim drugim negativcima, samo i jedino gorčina ispunjena osjećajima proživljene traume.

Sve je počelo sa zubarom. Zvuči kao početak horor filma, jer su u njima ljekari često prikazivani kao zlikovci. Meni na kraju ni psihoterapija crtanjem ni dječiji filmovi o nekakvim zubić vilama nisu pomagali da ublažim pretrpljeni strah, godinama sam panično strepila od svih stomatologa, a i odlazak na rutinsku kontrolu je činio da se osjećam anksiozno.

Zašto sam išla samo ženskim stomatolozima?

U teškim vremenima u manjem mjestu nije se moglo mnogo birati, i bila sam prinuđena da kao dijete od nekih 13-14 godina odem jednom starijem „gospodinu“ zubaru. Tada Dom zdravlja gdje sam ranije išla nije mogao sve da nas primi, a niko se nije nikad žalio na njega, „privatnika“. Dok sam ja ostala da završim što imam, mama je otišla do obližnje trgovine i dogovor je bio da se vrati po mene. Pa, šta bi se moglo loše desiti, svako zna svakog u provinciji i gospodin je stari stručnjak?! Kako naivno razmišljanje!

Strah me preplavio zbog strašne zubobolje, a toliko mi je bilo odvratno kada je taj stomatolog počeo da uzima alate i počinje da popravlja moj zub bez rukavica s neopranim rukama i žutim prstima od cigareta, dok su mu stare novine služile za brisanje cipela na ulazu u ordinaciju. Bubnjalo mi je u glavi od silnog srkleta i gadosti, ali sam kao „lijepo vaspitano dijete“ pokušala da zanemarim sve to i fokusiram se na rješenje glavnog problema zbog kojeg sam došla.

Fotografija je preuzeta s www.unsplash.com

Da stvar bude gora, počeo je na lokalnom radiju šaltati stanice i tražiti neku muziku, raspitivati se volim li nježne balade ili nešto drugo, da li bismo mogli slušati muziku zajedno i lupetati kako lijepe djevojčice ne treba ničeg da se plaše. Ja sam ćutala, nisam mogla vjerovati svojim ušima šta me pita i šta govori. Nervozno sam stiskala stolicu i hladan znoj me oblivao. Potom je došao da popravi opremu, nastavio raditi zub unoseći mi se u facu i onda me pri završetku nonšalantno dirnuo za grudi. Bila sam u šoku, osjećala sam se grozno, prljavo i jeza me prošla od glave do pete. Iskoristila sam trenutak kad je otišao do omanje druge prostorije po nešto, pa sam samo lagano ispljunula svu aparaturu i tufere iz usta, te izletjela iz ordinacije kud me noge nose trčeći. Na moju veliku sreću, nije bilo zaključano. Da li je ikog bilo u čekaonici ispred, pojma nemam, od straha nisam ništa registrovala.

Pred mamom sam pokušala odglumiti da je sve u redu i da sam brzo završila te zato prije izašla, a bilo me neopisivo sram i osjećala sam se kao da sam ja kriva što je neko manijakalni pedofil. Svoje sam čudno ponašanje pripisala nervozi zbog zubobolje, navalila da idemo kući čim prije da odmorim, i ne znam kako je ona uopšte svarila tu priču. Međutim, drugi dan me toliko sve mučilo, želudac mi se prevrtao i jednostavno sam mami došla, sjela za sto i ispričala kroz suze šta sam pretrpjela, a ona me razumjela, grlila i tješila. Nikad više nisam otišla u tu paklenu ordinaciju. A da smo manijaka tada krivično gonili, ne znam da li bi uopšte imalo svrhu jer nije bilo nikakvih vidljivih tragova da se uopšte shvati zaozbiljno ili uzme u obzir kao nasilje. Vjerovatno bi takav postupak bio samo ismijan. Ipak, jasno je da je sve rezultiralo strahom i  užasnim psihološkim nasiljem s dubokom seksualnom konotacijom. Više nego mučno za jednu tinejdžericu u osjetljivom periodu života.

Svako nasilje je ozbiljno krivično djelo

I sad mi je jezivo uopšte pomisliti šta se gore od ovoga moglo desiti. Nasilje bez vidljivog traga je jednako teško kao i ono vidljivo; ljudi treba da shvate da je svako nasilje ozbiljno krivično djelo i da svako ko se nađe u ulozi žrtve osjeća posljedice dalekosežno. Moja trauma s pedofilom je ostala urezana u sjećanju godinama kasnije i teško sam se nosila s tim. Tješila sam sebe uvijek da nisu svi ljudi isti, ali džaba, to je bilo kratkog daha na svjesnom nivou – podsvjesno je postojao samo potisnuti strah.

Nije slučajno što sam godinama nakon toga išla samo ženskim stomatolozima, a muške doktore zaobilazila u širokom luku plašeći se da su svi manijaci i da mogu doživjeti neugodnosti. Tek kad je jedan moj prijatelj diplomirao i zvanično postao stomatolog, prebrodila sam nelagodu i otišla mu s povjerenjem kao da idem vlastitom bratu. Bio je to dan kad sam se suočila s nevidljivim strahovima i osjetila neviđeno psihičko olakšanje kao da je neki dugo nošen teret sišao s mojih leđa. Mada, i danas imam naviku ako idem nekom „novom“ ljekaru da se dobro raspitam o kome je riječ i kakve su njegove kompetencije. Uvijek će doza opreznosti biti u meni, jer živim s nevidljivim ožiljcima ispod kože o kojima ni nakon toliko vremena nije lako misliti, pisati, a kamoli govoriti.

Komentar Azre Koldžo, pravne savjetnice: Bilo koji stepen ili vrsta seksualnog uznemiravanja djeteta krivično je djelo koje je neophodno prijaviti nadležnim policijskim organima. U smislu odredbi člana 208. Krivičnog zakona FBiH („Službene novine FBiH“, broj 36/03, 18/05 i 42/10), krivičnim djelom smatraju se i bludne radnje. Izvršenje bludnih radnji nad djetetom ili maloljetnikom je kvalificirani oblik ovog krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci do pet godina.

Kada je riječ o krivičnim djelima seksualne prirode, često je jedini dokaz izjava i svjedočenje žrtve, što ne znači da se ova djela ne mogu procesuirati. Žrtve često osjećaju sram i smatraju da su doprinijele vlastitom zlostavljanju, „izazvale ga svojim ponašanjem“, a uslijed čega se veliki broj ovih djela ne prijavljuje. Obzirom da se izvršioci odnosnih krivičnih djela rijetko zaustavljaju na jednoj žrtvi, nužno je širiti svijest o važnosti prijavljivanja bilo koje vrste seksualnog uznemiravanja, naročito nad djecom.

Pored navedenog, bilo koje neprimjereno ponašanje ljekara ili zdravstvenog radnika može se prijaviti i ustanovi u kojoj je lice zaposleno. Već sam jednom govorila o komisijama za prigovore pacijenata, ali postupanje ljekara kakvo je opisano u tekstu može se prijaviti i direktno nadređenim licima kako bi se poduzele adekvatne mjere iz okvira njihovih nadležnosti.

*Naslovna fotografija je preuzeta s www.unsplash.com

Disclaimer ENG: „This blog is made possible by the generous support of the American people through the US Agency for International Development (USAID). The contents are the responsibility of Youth magazine „Karike“ and do not necessarily reflect the views of USAID or the United States Government.“
Disclaimer BHS: „Ovaj blog je omogućen zahvaljujući velikodušnoj podršci američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj je odgovornost Omladinskog magazina „Karike“ i kao takav ne odražava nužno stavove USAID-a niti Vlade SAD-a.“

Najčitaniji tekstovi

Zaviri „Iza duge“, vidjećeš da smiješ
Uzroci izraelsko-palestinskog sukoba – razvoj događaja od kreiranja Države Izrael do  Jomkipurskog rata 1973. godine
Ljubav u vrijeme ratnog ludila
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Zlatna Karika Lejla Selimović: Hidžama je više relaksirajući tretman
Koji fakultet upisati – državni ili privatni?
Kataloška prodaja kao prilika za zaradu i radno iskustvo
Ko će pobijediti čovjeka?
Call centri: ZA ili PROTIV?
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
More Stories
Gdje ste vi „nakičeni“ kulturom