Kada sam bila mala djevojčica, nisam se plašila nijednog čike ili tete u bijelom mantilu. Više sam počela da ih se plašim kasnije, i da mi njihovi bijeli mantili izazivaju nemir, strah i nepovjerenje. Trebalo mi je mnogo godina da shvatim kako postoje i dobri ljudi koji nose bijele mantile, ponosno poštuju Hipokratovu zakletvu, pomažu pacijentima i spašavaju živote. Kada na takve naiđem, zahvalna sam do neba. O onim drugim negativcima, samo i jedino gorčina ispunjena osjećajima proživljene traume.
Sve je počelo sa zubarom. Zvuči kao početak horor filma, jer su u njima ljekari često prikazivani kao zlikovci. Meni na kraju ni psihoterapija crtanjem ni dječiji filmovi o nekakvim zubić vilama nisu pomagali da ublažim pretrpljeni strah, godinama sam panično strepila od svih stomatologa, a i odlazak na rutinsku kontrolu je činio da se osjećam anksiozno.
Zašto sam išla samo ženskim stomatolozima?
U teškim vremenima u manjem mjestu nije se moglo mnogo birati, i bila sam prinuđena da kao dijete od nekih 13-14 godina odem jednom starijem „gospodinu“ zubaru. Tada Dom zdravlja gdje sam ranije išla nije mogao sve da nas primi, a niko se nije nikad žalio na njega, „privatnika“. Dok sam ja ostala da završim što imam, mama je otišla do obližnje trgovine i dogovor je bio da se vrati po mene. Pa, šta bi se moglo loše desiti, svako zna svakog u provinciji i gospodin je stari stručnjak?! Kako naivno razmišljanje!
Strah me preplavio zbog strašne zubobolje, a toliko mi je bilo odvratno kada je taj stomatolog počeo da uzima alate i počinje da popravlja moj zub bez rukavica s neopranim rukama i žutim prstima od cigareta, dok su mu stare novine služile za brisanje cipela na ulazu u ordinaciju. Bubnjalo mi je u glavi od silnog srkleta i gadosti, ali sam kao „lijepo vaspitano dijete“ pokušala da zanemarim sve to i fokusiram se na rješenje glavnog problema zbog kojeg sam došla.
Da stvar bude gora, počeo je na lokalnom radiju šaltati stanice i tražiti neku muziku, raspitivati se volim li nježne balade ili nešto drugo, da li bismo mogli slušati muziku zajedno i lupetati kako lijepe djevojčice ne treba ničeg da se plaše. Ja sam ćutala, nisam mogla vjerovati svojim ušima šta me pita i šta govori. Nervozno sam stiskala stolicu i hladan znoj me oblivao. Potom je došao da popravi opremu, nastavio raditi zub unoseći mi se u facu i onda me pri završetku nonšalantno dirnuo za grudi. Bila sam u šoku, osjećala sam se grozno, prljavo i jeza me prošla od glave do pete. Iskoristila sam trenutak kad je otišao do omanje druge prostorije po nešto, pa sam samo lagano ispljunula svu aparaturu i tufere iz usta, te izletjela iz ordinacije kud me noge nose trčeći. Na moju veliku sreću, nije bilo zaključano. Da li je ikog bilo u čekaonici ispred, pojma nemam, od straha nisam ništa registrovala.
Pred mamom sam pokušala odglumiti da je sve u redu i da sam brzo završila te zato prije izašla, a bilo me neopisivo sram i osjećala sam se kao da sam ja kriva što je neko manijakalni pedofil. Svoje sam čudno ponašanje pripisala nervozi zbog zubobolje, navalila da idemo kući čim prije da odmorim, i ne znam kako je ona uopšte svarila tu priču. Međutim, drugi dan me toliko sve mučilo, želudac mi se prevrtao i jednostavno sam mami došla, sjela za sto i ispričala kroz suze šta sam pretrpjela, a ona me razumjela, grlila i tješila. Nikad više nisam otišla u tu paklenu ordinaciju. A da smo manijaka tada krivično gonili, ne znam da li bi uopšte imalo svrhu jer nije bilo nikakvih vidljivih tragova da se uopšte shvati zaozbiljno ili uzme u obzir kao nasilje. Vjerovatno bi takav postupak bio samo ismijan. Ipak, jasno je da je sve rezultiralo strahom i užasnim psihološkim nasiljem s dubokom seksualnom konotacijom. Više nego mučno za jednu tinejdžericu u osjetljivom periodu života.
Svako nasilje je ozbiljno krivično djelo
I sad mi je jezivo uopšte pomisliti šta se gore od ovoga moglo desiti. Nasilje bez vidljivog traga je jednako teško kao i ono vidljivo; ljudi treba da shvate da je svako nasilje ozbiljno krivično djelo i da svako ko se nađe u ulozi žrtve osjeća posljedice dalekosežno. Moja trauma s pedofilom je ostala urezana u sjećanju godinama kasnije i teško sam se nosila s tim. Tješila sam sebe uvijek da nisu svi ljudi isti, ali džaba, to je bilo kratkog daha na svjesnom nivou – podsvjesno je postojao samo potisnuti strah.
Nije slučajno što sam godinama nakon toga išla samo ženskim stomatolozima, a muške doktore zaobilazila u širokom luku plašeći se da su svi manijaci i da mogu doživjeti neugodnosti. Tek kad je jedan moj prijatelj diplomirao i zvanično postao stomatolog, prebrodila sam nelagodu i otišla mu s povjerenjem kao da idem vlastitom bratu. Bio je to dan kad sam se suočila s nevidljivim strahovima i osjetila neviđeno psihičko olakšanje kao da je neki dugo nošen teret sišao s mojih leđa. Mada, i danas imam naviku ako idem nekom „novom“ ljekaru da se dobro raspitam o kome je riječ i kakve su njegove kompetencije. Uvijek će doza opreznosti biti u meni, jer živim s nevidljivim ožiljcima ispod kože o kojima ni nakon toliko vremena nije lako misliti, pisati, a kamoli govoriti.
Komentar Azre Koldžo, pravne savjetnice: Bilo koji stepen ili vrsta seksualnog uznemiravanja djeteta krivično je djelo koje je neophodno prijaviti nadležnim policijskim organima. U smislu odredbi člana 208. Krivičnog zakona FBiH („Službene novine FBiH“, broj 36/03, 18/05 i 42/10), krivičnim djelom smatraju se i bludne radnje. Izvršenje bludnih radnji nad djetetom ili maloljetnikom je kvalificirani oblik ovog krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci do pet godina.
Kada je riječ o krivičnim djelima seksualne prirode, često je jedini dokaz izjava i svjedočenje žrtve, što ne znači da se ova djela ne mogu procesuirati. Žrtve često osjećaju sram i smatraju da su doprinijele vlastitom zlostavljanju, „izazvale ga svojim ponašanjem“, a uslijed čega se veliki broj ovih djela ne prijavljuje. Obzirom da se izvršioci odnosnih krivičnih djela rijetko zaustavljaju na jednoj žrtvi, nužno je širiti svijest o važnosti prijavljivanja bilo koje vrste seksualnog uznemiravanja, naročito nad djecom.
Pored navedenog, bilo koje neprimjereno ponašanje ljekara ili zdravstvenog radnika može se prijaviti i ustanovi u kojoj je lice zaposleno. Već sam jednom govorila o komisijama za prigovore pacijenata, ali postupanje ljekara kakvo je opisano u tekstu može se prijaviti i direktno nadređenim licima kako bi se poduzele adekvatne mjere iz okvira njihovih nadležnosti.
*Naslovna fotografija je preuzeta s www.unsplash.com
