Dragi/e moji/e, rubrika „Pitaj psihologa“ slavi svoj prvi rođendan! Dakle, ona je još u periodu ranog razvoja! Zadovoljstvo je svjedočiti vašoj hrabrosti da dijelite svoje nedoumice, probleme i pitanja koja vam donose izazove i s kojima se tako hrabro, odgovorno i posvećeno suočavate. Pišite mi slobodno ako još uvijek imate neke nedoumice ili vam možda nisam do kraja najjasnije odgovorio. Ako trebam nešto da promijenim u svojim odgovorima, slobodno pišite šta. Ako vam moji odgovori u nečemu pomažu, napišite tačno u čemu da znam zbog svih drugih, onih manje stidnih možda koji još uvijek ne žele ili ne mogu da napišu svoje pitanje.
Hvala i vama koji samo čitate, posebno mi je zadovoljstvo ako vam odgovori nešto znače ili vam ukažu na neku novu perspektivu, pokažu neku moguću opciju, ili samo edukuju o svim onim stvarima koja nas čine ljudima, pomalo hrabrim, pomalo ranjivim, a ipak samo čovjekom!
Tu sam za vas, strpljivo čekam vaša pitanja i spremam nove odgovore!
Iskreno Vaš,
Ognjen Pjano, psiholog
Pravo roditeljstva nama je oduzeto samo zato što smo drugačiji, zato što se ne uklapamo u ono što je društveno prihvatljivo! Da li nas to što smo drugačiji čini nepodobnim roditeljima, ili su nepodobni roditelji svi oni koji su bili društveno prihvatljivi, ali su ipak napustili djecu? Da li mislite da ljudi otvorenog uma i srca, financijski i na svaki drugi način stabilni ne mogu biti dobri roditelji samo zbog toga što se ne uklapaju u društveno nametnute norme? Možete li zamisliti da smo mi u stanju pružiti više ljubavi nego neki društveno prihvaćeni parovi? Koliko ste puta pročitali zastrašujuće naslove u kojima „normalni“ biološki roditelji zlostavljaju i maltretiraju djecu?
U trenutku kad sam se zarazila korona virusom, sve što sam znala o njemu postalo je nefunkcionalno. Prije zaraze, smatrala sam da ću se, ukoliko se to desi, samoizolovati i liječiti prirodnim lijekovima. No, kad mi je tijelo počelo slati signale iz sata u sat i postajati sve slabije, shvatila sam da ću se ipak obratiti zvaničnoj medicini. Otišla sam doktorima da bi mi korona potvrdila sve što sam već znala o našem zdravstvenom sistemu. Samo, jedno je kukati na njega kada si zdrav, ali kada si bolestan...
Nadam se da će sva ova sjećanja prenijeta na ovaj papir vremenom skroz nestati iz moje glave, mog života. Bit će ih jako teško prenijeti na papir, a čitaoci će vjerovatno shvatiti koliko je teško sve to i PREŽIVJETI! Zovem se Adna, imam 24 godine i djevojka sam s kombinovanom cerebralnom paralizom. Otkako sam počela da saznajem o životu, vrlo dobro sam se upoznala s užasnim pojmom: nasilje u porodici! Kamo sreće da sam ga samo čula.
- Gospodine, molim Vas, ne može u apelaciji Ustavnom sudu da stoji „Kurčeva BiH“! – bio je izričit advokat, iako je otac insistirao na takvoj formulaciji.
- Kako ne može? Da li u mom rješenju o penzionisanju stoji Bivša BiH? I to Bivša s velikim B?
- Da.
- Da li je to službeni naziv?
- Nije, bivša je Jugoslavija, možda bi moglo da stoji bivša Socijalistička Republika BiH ili bivša Republika BiH…
- Ali, stoji Bivša BiH, je li tako?
- Da.
Prebacujući kanale na TV-u, naišla sam na emisiju u kojoj se govorilo o položaju žena u BiH prije nekih pedeset, šezdeset godina. Govorilo se kako su žene bile apsolutna svojina muževa i njihovih porodica – bez ikakvog prava na glas, izbor i mišljenje. Akteri emisije su prepričavali anegdotu iz nekog sela u BiH, gdje su samo i isključivo žene išle da donose vodu kilometrima udaljeno od sela. Na pitanje djeteta svome ocu zbog čega majka ide po vodu svaki dan tako daleko kad imaju volove, otac je odgovorio: „Žao mi volova.“
Spremila sam vrlo sličan tekst još prošli mjesec, nakon što sam pregledala seriju „The Morning Show“ koja govori o seksualnom nasilju i uznemiravanju u televizijskoj industriji. Serija jezikom komedije govori o bolnoj temi, žrtvama, nasilnicima i onima koji šute i tako čine jedan ozbiljni sistem noćne more iz kojeg žrtva izlazi puno teže nego seksualni prijestupnik iz zatvora.
Šokirana sopstvenim kukavičlukom i prihvatanjem stvari zdravo za gotovo, shvatih da odavno živimo taj TV šou svaki dan, da smo oglušili na takvu vrstu povrede dostojanstva i da je to tako – ne zato što smo slabi nego zato što živimo u kavezu iz kojeg nemamo skoro nikavih pravnih mogućnosti da bježimo.
Druga debata u sklopu projekta "Na mojoj koži" koju smo organizirali u sklopu IMEP-ovog programa osnaživanja nezavisnih medija. Podršku u snimanju debate smo imali od strane Programa za osnaživanje nezavisnih medija (IMEP), koji sprovodi Centar za promociju civilnog društva (CPCD) u saradnji sa Radio Otvorena mreža, a podržan je od strane Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID).
Godina na izmaku bila je za sve nas i više nego izazovna. Najblaže rečeno, ostali smo bez kontakta, druženja i razmjene, prinuđeni da većinu komunikacije vodimo online. Želeći se u što većoj mjeri zaštititi od do tada nepoznatog virusa, više nego ikada smo se digitalizirali. Ne želeći u potpunosti izgubiti kontakt sa sobom i drugima, sadržajem na Karikama u 2020. željeli smo vam svakodnevicu barem mrvicu učiniti zanimljivijom, kvalitetnijom, sigurnijom i kreativnijom. Pogledajte u nastavku šta smo vam sve to pripremili u 2020. i kako su mladi doživjeli ovu godinu.
Bila je ovo duga, turbulentna i nesvakidašnja godina. Sve što smo poznavali promijenilo se iz korijena, a na koncu svega veliko je pitanje i hoćemo li mi kao čovječanstvo, ali i kao individue, ikada biti isti. I hoće li to donijeti dobre ili loše promjene po nas same. 2020. godina nas je sve naučila nizu lekcija, koje su neki od nas morali naučiti preko opekotina na vlastitoj koži. Ali jedno je sigurno, ove godine je svako od nas sasvim sigurno naučio barem dvije stvari o sebi, životu, ali i smislu uopšte, a ja vam evo izdvajam simboličnih 20.
Pa da počnemo.
Dragi i drage,
već smo na kraju ove izazovne i, vjerujem, nimalo lake 2020. godine! Meni je veliko zadovoljstvo što se družimo već 11 mjeseci na portalu Karike.ba. Hvala vam na hrabrosti da podijelite svoje priče, hvala na povjerenju, motivaciji i inspiraciji da tragam za što boljim odgovorima.
O Bihaću, njegovoj svježoj energiji koju donose i uspostavljaju mladi i perspektivni kreativci, razgovarali smo i fotografisali mlade muzičare, Samira Jusića (Edžu) i Adiana (Mladog Adija).






















