Nadam se da će sva ova sjećanja prenijeta na ovaj papir vremenom skroz nestati iz moje glave, mog života. Bit će ih jako teško prenijeti na papir, a čitaoci će vjerovatno shvatiti koliko je teško sve to i PREŽIVJETI! Zovem se Adna, imam 24 godine i djevojka sam s kombinovanom cerebralnom paralizom. Otkako sam počela da saznajem o životu, vrlo dobro sam se upoznala s užasnim pojmom: nasilje u porodici! Kamo sreće da sam ga samo čula.
Moja majka i ja smo ga doživjele na vlastitoj koži, ne znam više ni koliko puta. Mama najviše… Godinama je žrtva i psihičkog a najprije fizičkog nasilja! Od strane svoga muža (a, na moju ogromnu žalost, mog oca). Ne zaslužuje on ni da ima ulogu oca, a kamoli da ga tako oslovljavam. Dok sam bila dijete, nisam shvatala koliko on zapravo vlada nama, svojim žrtvama dugogodišnjeg nasilja u porodici.
A, svega se sjećam, svih nasilničkih scena nad mojom majkom, ali i nada mnom.
Ne, on ne pije! On je čisti nasilnik koji je godinama imao kontrolu nad svojim žrtvama. Jer nam je ulio strah u kosti. I sestra i ja smo gledale godinama te krvničke scene nasilja, a nismo mogle a niti smjele da reagujemo. Samo zamislite mene, osobu s cerebralnom, kako bespomoćna, u plaču, gledam kako mamu udara, a ja vrištim jer joj kreće pjena na usta. To je samo jedna u nizu scena, ali tu scenu nikada neću moći da izbacim iz glave. Sada dok ovo pišem i sjećam se, jeza me hvata, a možete zamisliti kako je bilo užasno u tom trenutku biti prisutna. Ljubomora, bezobrazluk i ono tipično bosansko: muško! To se svaki put „smiri“ i nakon izvjesnog vremena ponovo počne. Nikada nismo SMJELE da prijavimo nasilje iz dva prosta razloga: nenormalni strah te što je sistem u našoj državi takav kakav jeste.
Nemate sigurnosti, i sve je korumpirano, a sada ćete čuti i kako.
Prije mjesec dana, mama je u 23 sata nazvala sestru da siđe do puta do joj kao nešto da, a nama je to odmah bilo sumnjivo. Inače, već pet godina sestra i ja živimo same jer je mama s ocem otišla da živi na vikendicu (jer je on odlučio da uzgaja stoku, pošto mu nijedan drugi posao nije odgovarao). I, iskreno, mama se nadala da će se otac smiriti. Međutim, ni na taj način agonija nije prestala! Pola toga mi nismo ni znale do te kobne noći.
Tu noć je mama kod nas došla (po ne znam koji put) izudarana. S modricama na koljenima; kako nam je ispričala (vjerujte da me sada guši dok pišem ovo), udarao ju je nogama u bubrege, flašom u koljena, i kaže da je samo rukama sakrila lice da je ne izudara po njemu. Šok! U tom momentu sam htjela sebi da čupam kosu s glave. Meni je tada stvarno bilo dosta! Mama je odlučila da će ostati kod nas. Tad se opet javlja strah: da slučajno ne dođe u pola noći, kao što se znalo desiti, i da ne počne galamiti.
Ja sam ga od te noći definitivno prekrižila iz svog života! Odlučile smo da hoćemo da idemo iz te kuće.
Napustile smo kuću, te sve stvari prenijele u stan maminih roditelja. Otac nije znao do sutradan, kada je došao kući gdje smo živjele sestra i ja, s njegovim roditeljima. Od tog trenutka slijedi horor film part 2! Oko 9 sati tog jutra zvoni moj mobitel; iz sna skočim i vidim da on zove. Znala sam da je skontao da smo otišle. Same u stanu, mama na poslu. Strah, počinjem se tresti, ne smijem da se javim. Drugi put kada je nazvao (to je bilo u razmaku od 3-4 minute od prvog poziva), brzo sam zovnula sestru da snimi razgovor. Ni sanjala nisam da od tog poziva kreće nova životna agonija! Tada on pita: „Adna, gdje ste to?“, i to pitanje postavlja više puta. Samo sam govorila da nije bitno, da mu neću reći, jer znam da bi odmah došao sam mu tada rekla, a to nismo željele ni sestra ni ja. Počeo je da psuje, galami (tipično njegovo ponašanje), govorio mi je kako sam na maminoj strani, kako će nas ona upropastiti. Ja sam samo ponavljala da sam na strani pravde, te da niko nikoga NE TREBA udarati. Onda me je pitao je l’ to ne želim više da ga vidim. Rekla sam glasno: „NE.“ Rekao mi je: „Hvala ti Adna“, na šta sam odgovorila: „Hvala i tebi na ovako lijepom životu.“ Tu je prekinuo i nazvao mamu na posao, da joj psuje, prijeti…
I konačno je mama tada, sva u strahu, otišla u policiju da sve prijavi.
Kada je završila, došla je s inspektorom po sestru i mene da i mi idemo dati izjave. Prvi put idem u policiju, isprepadana od svega. Osjećala sam se bukvalno kao u filmu (kako se osjećam i danas dok ovo još uvijek traje)! Kada sam davala izjavu inspektor me pitao zašto ga ja kao osoba s invaliditetom nikada nisam prijavila s obzirom da je i mene udarao. Što se inspektora tiče, vidi se da je ČOVJEK – saslušao nas je, pokušao da nam da neke savjete… ali, po našim zaključcima, njegova riječ u ovom slučaju nije „pila puno vode“. Jedino što nam je on savjetovao i rekao da uradimo bilo je to da ne izlazimo iz kuće neko vrijeme, i nakon onih prijetećih i uznemiravajućih poziva savjetovao nam je da promijenimo brojeve telefona. Nismo imale nikakvu zaštitu! Kada god smo zvale policijsku stanicu da prijavimo da nas uznemirava ili da pitamo bilo šta u vezi našeg slučaja, izuzev kada bi se javio naš inspektor, bile smo odbijene; ti dežurni policajci su nam govorili da to nije da se prijavi, da oni Samiru (nažalost mom ocu) ne mogu ništa, te da je najbolje da nazovemo kada je naš inspektor u smjeni.
Rekla sam da se sve tri bojimo, jer znamo da nemamo adekvatnu zaštitu policije (što se ispostavilo da je i tačno), i što znamo da će otac sada postati još gori. Nakon naših izjava pozvali su i njega u policiju gdje je on sve negirao, a meni isti dan dolazi od njega poruka koja glasi: „Hvala ti za policiju.“ Još je par poruka poslao mami i sestri, nakon čega nam je inspektor rekao da ga blokiramo i da nemamo više kontakta s njim. Ali, i nakon toga on nas je preko svog oca i svoje sestre psihički maltretirao. Sve to vrijeme smo čekale da on dobije zabranu prilaska, jer nam je rečeno u policiji da je mora dobiti, te da će je dobiti. Pored toga, inspektor nam govori da ne smijemo izlaziti iz kuće dok on ne dobije zabranu prilaska. Po zakonu, kako sam upućena, smije najviše proći 48 sati da zabrana stupi na snagu te nam je tužilac uruči.
Foto – privatna arhiva.
Međutim, dešava se sljedeće:
Dani i dani prolaze, zabrane ni na vidiku, a u tom periodu dešavaju se još uvijek užasne stvari, od strane očeve porodice. Prave nam spletke, napadaju nas, prijete… Svaki dan šok za šokom. Koliko god da ste jaki, jednostavno se snaga gubi. Dani su i dalje prolazili, a nas tri nismo smjele izlaziti iz stana zbog svoje sigurnosti, jer nam je inspektor rekao da budemo kući dok on ne dobije zabranu prilaska. Prijavile smo ga, konačno, ali slijedilo je ono najgore čega smo se najviše ovolike godine plašile: njegova reakcija!
Njega je neko uspio savladati, i to ne neko, već tri žene kojima je ulio strah u kosti. Možete zamisliti koja je to bila hrabrost, a, s druge strane, koliki je tek tada strah počeo da vlada u nama! Koja „logika“ vlada u ovoj državi… Prijavite nasilje u porodici – vi kao žrtve ne smijete izlaziti, a nasilnik slobodno hoda vani.
Već nam je sve postalo sumnjivo.
Da samo kažem da smo svaki dan zvale policijsku stanicu da pitamo da li mu je zabrana uručena. Samo su nam govorili da će nam javiti i da ne zovemo stalno! Nakon desetak dana, mami je pukao film i otišla je lično do policijske stanice da vidi šta se dešava. Rekli su joj da nije odobrena zabrana, da se papir negdje zaturio. Tu kreće moja panika jer sam se prepala da će otac sada biti još gori. Mama takva isfrustrirana ode do tužioca da vidi u čemu je problem, te joj tužilac kaže da nema osnove za izručenje zabrane i zovne dvojicu sudskih policajaca da ju izbace. Srećom, dvojica tih policajaca mami pomognu da napiše žalbu, te da traži drugog tužioca. Kad pravda hoće na vidjelo; igrom slučaja mi saznajemo da je tužilac bio nešto dužan nekome iz naše porodice, te da su tako napravili kompromis – da se napravi da nasilja nije ni bilo. Sreća da smo na vrijeme sve otkrili!
Sada čekamo da se postupak ponovo pokrene. Da budem iskrena, prema Samiru više ne osjećam ništa osim gađenja i prezira. Ovo je sve najiskrenije napisano! Isfrustrirana sam od čitavog života, a pogotovo od ove sada čitave situacije. Iskreno, samo mi je žao nas tri a i svih osoba koje su prošle ili koje prolaze kroz bilo kakav vid nasilja! Niko ne može biti svjestan koliko osoba mora biti jaka, koliko mora imati jaku okolinu kao potporu oko sebe da ne bi poklekla i vratila se u kandže nasilnika.
Težak je ovo put koji nas baš crpi jer, nažalost, živimo u korumpiranoj državi, ali se samo nadam da će pravda izaći na vidjelo, i da ćemo nas tri ostatak života proživjeti u rahatluku, bez straha!
Komentar Azre Koldžo, pravne savjetnice: Nanošenje teških tjelesnih ozljeda i lakih tjelesnih ozljeda krivična su djela protiv života i tijela za koje je propisana kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina, odnosno novčana kazna i kazna zatvora do jedne godine. Nažalost, činjenica je da, kako u našem tako i u drugim pravnim sistemima, propisane kazne i kazne koje se izriču za fizičko i seksualno nasilje nad ženama nisu adekvatne niti dovoljne. Kada je riječ o pritužbama na rad tužioca, iste se mogu uložiti kako Federalnom tužilaštvu, koje vrši nadzor nad radom kantonalnih tužilaštava, tako i Uredu disciplinskog tužioca koje djeluje pri Visokom sudskom i tužilačkom vijeću.
Mogla bih navoditi pozitivne pravne propise koji se bave sprečavanjem nasilja nad ženama, kao što su Konvencija Vijeća Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici ili Zakon o ravnopravnosti spolova u BiH, ali mislim da je najbitnije znati da je neophodno pozvati policiju koja će nasilnu osobu privesti, udaljiti i dalje procesuirati, kao i da postoje SOS telefoni na koje se ovakvo i slično nasilje može prijaviti (broj za FBiH je 1265, a za RS 1264).
