O Bihaću, njegovoj svježoj energiji koju donose i uspostavljaju mladi i perspektivni kreativci, razgovarali smo i fotografisali mlade muzičare, Samira Jusića (Edžu) i Adiana (Mladog Adija).
Možete li nam se predstaviti u nekoliko riječi?
Samir: Edža. Muzičar. Treper.
Adi: Adi. Umjetnik. Muzičar.
Kada ste shvatili da je muzika vaš najvažniji pokretački ritam i ekspresija?
Samir: U osamnaestoj godini. Baš da je lično stvaram. Do tada sam se bavio plesom i tako je zapravo sve započelo. Ali, da baš ja stvaram muziku i da ona bude moj potpuni pokretač životne energije i stvaralaštva – onda ću da potvrdim ovo gore i kažem – sa osamnaest godina.
Adi: Od djetinjstva sam dio muzičkog svijeta. Pohađao sam muzičku školu. Mama mi je pjevačica. Valjda je to genetski. Život mi se prepliće kroz muziku. Teško da će me negdje neko vidjeti bez slušalica.
Kako je došlo do vaše saradnje?
Samir: Adi je čuo jednu pjesmu koju sam radio i javio se kako bismo započeli nešto novo, zajedno i iz zezancije. Htjeli smo da uradimo jednu pjesmu, ali nakon free style-ova i razmjene tekstova, shvatili smo da idemo dalje. Zajedno. Naše su energije kliknule u potpunosti. To je bilo u septembru ove godine. Bilo je baš ekspresno.
Adi: Samir je sve rekao.
Gdje biste voljeli da imate prvi nastup?
Samir: Zagreb. Zagreb je trep Meka na Balkanu.
Adi: Da. Zagreb. Energija i otvorenost su nevjerovatne.
Šta mislite o trenutnom obliku bihaćke muzičke scene?
Samir: Imali smo baš velike talente. Desio se prebrz pad svega. Svi su odjednom stali. A sada… Trebalo bi da više radimo. Da budemo uporniji. Kako? Nekako kao naš Haris Rahmanović Priki. Kroz taj njegov slijed upornosti i vjere koji održava i proširuje već godinama.
Adi: Zamrla je. Negdje prije devet-deset godina. Imali smo puno talentovanih ljudi koji su negdje nestali. Ali, polako se sve to oživljava.
Kada zamišljate sebe sutra, šta vidite?
Samir: U glavi se zamišljam kao osoba koja želi scenu u ovom gradu preoblikovati i, kao što bismo rekli mimo ovog intervjua, dovesti ga na jedan drugačiji nivo. Ne želim da radim sve ovo samo zbog sebe.
Adi: Vidim se u istoj situaciji kao i danas. Da dajem sve za ono što volim i da to mogu raditi uz pomaganje drugima. Volio bih da i drugi rade ono što vole.
Šta vas čini sretnima?
Samir: Kad znam da sam napravio dobru stvar, čak i kada je ne podijelim. Čak i kada ne dobije podršku. Volim kad me vozi unutra mene. Kad je to pjesma koju mogu da slušam u svojoj kući i da mi bude dobro. Kad je mogu podijeliti meni bliskim ljudima i učiniti nešto po pitanju njihove unutrašnjosti.
Adi: Sve me čini sretnim. Volim energiju svog okruženja.
Prije negoli će doći do trenutka postavljanja svih ovih pitanja, bio sam na planini s meni dva bliska i važna druga, koju i vas dvojica poznajete. Jedan od njih je rekao da vas pitam sljedeće: O čemu u budućnosti želite kroz tematiku pjesama govoriti i zašto?
Samir: Meni je muzika lijek. Hoću da opišem kako se u svemu ovome osjećam iznutra. Sve što stavim na papir, svi ti tekstovi, sve sam to ja. Dio mene.
Adi: Nastaviti govoriti o onome što vidim, o čemu mislim, šta radim. Životne situacije, odrastanje, život u ovom gradu, društvu, o interakcijama. To je vodič.
*Fotografije: Mehmed Mahmutović
