Imam 30 godina i ne planiram se udati, ali želim pružiti topli dom nekom prekrasnom djetetu s još dvojicom gej prijatelja.
Prije nego što s vama podijelim jednu životnu priču, moram vas pitati znate li šta je to „privilegija“? Privilegija je nezarađeno (odnosno stečeno) pravo pristupa društvenoj moći bazirano na pripadnosti dominantnoj društvenoj skupini.
Ukoliko kao i ja možete staviti x pored više od 3 kućice s ove slike, postoji mogućnost da nikada niste ni razmišljali kakve sve privilegije imate, te šta je to sve uskraćeno onima koji ne pripadaju dominantnoj društvenoj skupini. Ukoliko barem ponekad razmišljate o svemu onome što vi imate i što se za vas podrazumijeva, a za druge ne, onda ste na dobrom putu k razumijevanju ljudskih prava i sloboda, a ukoliko to nikad ne radite, možda vas moja priča podstakne na razmišljanje.
Srodna duša u tijelu gej muškarca
Putujući svijetom upoznala sam divnog dečka, pod imenom M. Zbog zaštite njegovog identiteta neću vam opisati kako on izgleda, ali ću vam reći da je jedan od najljepših i najzgodnijih muškaraca koje poznajem. Na njegov šarm niko ne ostaje imun, a odgovorno tvrdim da i grli najljepše na svijetu. Žao mi je što ću odmah morati razočarati ženski dio publike, ali moj prijatelj je gay. Moj M. je bio i zauvijek će biti moja srodna duša, osoba s kojom mogu podijeliti i lijepe i ružne stvari, partner u dobru i zlu, rame za plakanje, osoba s kojom uvijek imam o čemu razgovarati…
Nakon nekoliko godina upoznavanja i druženja, znajući moju želju za potomstvom, M. je velikodušno ponudio da mi donira spermu kako bih i ja mogla imati dijete. Kao individua bez partnera, nemam priliku usvojiti dijete. Meni je to pravo, kao i brojnim drugim osobama u ovoj zemlji, oduzeto! Prema Porodičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine, samac može nepotpuno usvojiti dijete samo ukoliko za to postoje NAROČITO OPRAVDANI RAZLOZI koji u ovom zakonu nisu objašnjeni, niti definirani (Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine, član 104). Prema Porodičnom zakonu Republike Srpske, dijete ne možete usvojiti ukoliko nemate bračnog druga (Porodični zakon Republike Srpske, član 150). Prema ranijim istraživanjima, posvojenje djeteta u Bosni i Hercegovini otežano je i za bračne drugove, koji ispunjavaju sve društveno nametnute norme i uslove, a gotovo nemoguće za nas ostale.
Dijete iz epruvete
Situacija u susjednoj Srbiji odakle dolazi moj prijatelj nije ništa znatno bolja. Prema Porodičnom zakonu Republike Srbije, M. bi mogao usvojiti dijete samo ukoliko nadležni organ vlasti odredi da za takav čin postoje NAROČITO OPRAVDANI RAZLOZI, koji ni u ovom zakonu nisu objašnjeni, niti definirani (Porodični zakon Republike Srbije, član 101). Prema zakonodavstvu naših država, želja, sposobnost, te financijska stabilnost nisu dovoljne kako biste mogli usvojiti dijete.
Ukoliko ikada budete imali priliku razgovarati s nekim ko je prošao kroz ovaj mukotrpni proces, biće vam jasno zašto se ljudi rijetko odlučuju na posvojenje. Zbog dugotrajnosti i neizvjesnosti procesa posvojenja, za nas je dijete iz epruvete predstavljalo rješenje svih problema. Oboje bismo imali priliku biti roditelji, bez obaveze da pronađemo bračnog partnera, u nekoj normalnoj državi, ali ne i kod nas. Naime, vantjelesna oplodnja prema zakonodavnom sistemu Bosne i Hercegovine nije dozvoljena za žene bez bračnog partnera! (Zakon o liječenju neplodnosti biomedicinski pomognutom oplodnjom, član 31).
Španija uključena u jednadžbu
Nekoliko mjeseci nakon što smo ugovorili sve detalje, moj dragi prijatelj M. je upoznao muškarca svojih snova, našeg J. Odmah nakon prvog sastanka M. je znao da će J. biti njegov suprug. Ubrzo nakon njihovog upoznavanja i ja sam upoznala divnog J. koji se u našu malu idiličnu družinu odmah i savršeno uklopio. J. je vremenom postao naša intelektualna vertikala, osoba koja nas uči o životu i sa znanjem priča o temama o kojima mi prije njegovog dolaska u naš život nismo ni znali. U našem mikrokozmosu nikada nije bilo prostora za tajne, te smo M. i ja ubrzo uputili J. u naše planove.
On je bio vrlo razuman i bez previše oklijevanja pristao je na to da M. donira spermu kako bismo napravili dijete. No, sada ovo dijete ne bi bilo njihovo nego samo moje jer, bez obzira na to koliko se volimo i poštujemo, ne planiramo živjeti zajedno. Situacija je bila nešto jednostavnija jer M. i ja živimo u susjednim državama, te nam ta udaljenost ne bi predstavljala problem za zajednički odgoj djeteta, ali kada smo u ovu jednadžbu uključili i Španiju, ona je postala nemoguća.
Frustracija i nemoć
Postoji mogućnost da se već sada nervirate i pitate kako se u ovo uklapa priča o ljudskim pravima, ali za koji tren smo tu. M. i J., kao što već znate, dolaze iz različitih država. Srbija iz koje dolazi M. ne odobrava ni homoseksualne brakove, a kamoli da jedan takav par usvoji dijete. Španija iz koje dolazi J. odobrava homoseksualne brakove, ali ne i posvojenje. Nakon iscrpnih analiza, došli smo do zaključka da bi jedino rješenje bilo da ja budem surogat majka njihovog djeteta, no ovo nije mjesto gdje priča sretno završava, nego mjesto na kojem počinje frustracija i nemoć.
Frustrirana sam činjenicom da je biti surogat majka postao biznis. U zemljama poput Indije, Rusije, Ukrajine postoje tzv. „farme žena“ koje koriste žene (pripadnice nižih ekonomskih klasa) za rađanje i prodavanje beba bogatim parovima. Ove „farme“ su zakonski zabranjene (tek 2018.), ali one nažalost još uvijek postoje. Više o ovome možete pronaći u knjizi „The Farm“ autorice Joanne Ramos.
Frustrirana sam činjenicom da je altruistični oblik surogata (kada žena odluči nositi bebu za roditelje koji ne mogu imati bebu, bez ikakve materijalne ili bilo kakve druge koristi) za homoseksualne parove dozvoljen tek u nekoliko država svijeta, i to: Kanada, Danska, Novi Zeland, Velika Britanija i pojedine savezne države u Americi.
Frustrirana sam činjenicom da ukoliko to želimo zaista napraviti u državi iz koje dolazi J., možemo to napraviti samo pod uvjetom da i M. i ja postanemo državljani iste te pristanemo na sudski postupak u kojem me moji najbolji prijatelji tuže kako bi mogli dobiti starateljstvo nad djetetom. Ovaj proces je dugotrajan, iscrpljujući i vraški skup.
Sve u svemu…
Želim biti majka, moji prijatelji M. i J. žele biti roditelji. Želimo usvojiti napuštenu djecu koju su društveno prihvatljivi roditelji napustili, ali nam svijet i društvo u kojem živimo to ne dozvoljavaju.
Pravo roditeljstva nama je oduzeto samo zato što smo drugačiji, zato što se ne uklapamo u ono što je društveno prihvatljivo! Da li nas to što smo drugačiji čini nepodobnim roditeljima, ili su nepodobni roditelji svi oni koji su bili društveno prihvatljivi, ali su ipak napustili djecu? Da li mislite da ljudi otvorenog uma i srca, financijski i na svaki drugi način stabilni ne mogu biti dobri roditelji samo zbog toga što se ne uklapaju u društveno nametnute norme? Možete li zamisliti da smo mi u stanju pružiti više ljubavi nego neki društveno prihvaćeni parovi? Koliko ste puta pročitali zastrašujuće naslove u kojima „normalni“ biološki roditelji zlostavljaju i maltretiraju djecu?
Mi djecu želimo i planiramo, za razliku od mnogih koji djecu rađaju bez ikakvog plana, praveći od njih socijalne slučajeve koji će sjediti na uglu i prositi, ali ipak mi smo oni kojima je pravo na roditeljstvo oduzeto. Kažnjeni smo jer smo drugačiji i jer pojedini od vas još misle da nije uredu na ovaj način biti roditelj jer bi to dijete bilo zlostavljano. Ko treba da se mijenja? Mi i naše potencijalno dijete ili oni koji stalno mrze, osuđuju, ismijavaju, odbacuju?
Najpametnije za uraditi
Možda bi najpametnije bilo da društvo napravi niz testova koji bi pomogli odrediti da li su ljudi emotivno i psihički (uz sve druge kriterije) spremni i sposobni da odgajaju djecu bez obzira na njihov identitet i zajednice u kojima bi dijete bilo odgajano. Možda je to jedino fer… Ne treba dječiji život dati svakome u ruke tek tako i olako. Ali mi trenutno nismo ni opcija za razmatranje, dok su brojna djeca i dalje sama i napuštena.
Pufnica
