U trenutku kad sam se zarazila korona virusom, sve što sam znala o njemu postalo je nefunkcionalno. Prije zaraze, smatrala sam da ću se, ukoliko se to desi, samoizolovati i liječiti prirodnim lijekovima. No, kad mi je tijelo počelo slati signale iz sata u sat i postajati sve slabije, shvatila sam da ću se ipak obratiti zvaničnoj medicini. Otišla sam doktorima da bi mi korona potvrdila sve što sam već znala o našem zdravstvenom sistemu. Samo, jedno je kukati na njega kada si zdrav, ali kada si bolestan…
Bio je utorak, rođendan Hajrudina Šibe Krvavca. Cimerica i ja smo došle iz kina. Konstatovala je kako je vruće, a ja sam odgovorila da se smrzavam. Predložila mi je da izmjerim temperaturu. 37,6. Ne mora ništa da znači. Ujutro sam počela da gubim okus i miris. Dakle, korona. Budući da ju je ona prebolovala, predložila mi je da se nas dvije izolujemo u njenom stanu i da čekamo da prođe. Dopala mi se pomisao da neću svojima, eventualno zaražena. Tražim broj epidemiološke službe u Sarajevu, da ih obavijestim da imam simptome i da mi daju upute. Niko se ne javlja. Zovem hitnu pomoć, niko se ne javlja. Već počinjem sumnjati hoću li dobiti medicinsku zaštitu u Federaciji i zovem hitnu pomoć u Lukavici. Ni tamo se niko ne javlja. Srijeda je i 11 je sati. Pitam se gdje su svi ti ljudi. Pišem poruku poznaniku koji je ljekar u Sarajevu. Objašnjava mi da se mogu privatno testirati i da u javnim ustanovama ne mogu ništa. Uspijevam dobiti svoju porodičnu ljekarku iz Doboja, koja mi savjetuje da krenem za Doboj kako mi se stanje ne bi pogoršalo, a medicinska pomoć izostala.
Prijava u jednom entitetu, pomoć u drugom
Doboj i Sarajevo su udaljeni svega 150 kilometara. U istoj su državi. Gradovi su u kojima živim, ali u kojima ne mogu ostvariti svoja ljudska prava, jer moram izabrati u kojem ću, osim fizički, živjeti i formalno, na papirima. Bez obzira na to što mi Povelja o ljudskim pravima garantuje pravo jednakosti pred zakonom bez ikakve razlike i diskriminacije, ja sam diskriminisana jer sam prijavljena u Republici Srpskoj, a besplatnu zdravstvenu zaštitu, na koju imam pravo, pokušavam ostvariti u Federaciji BiH. Naša zemlja diskriminiše i obespravljuje svoje sugrađane i sugrađanke, ne zalažući se za one koji dolaze s druge strane entitetske granice. Rastužuje me to. A istovremeno me i ljuti.
Hladna metalna ploča
U petak se budim i s očuhom krećem u polikliniku. Porodično smo svi prijavljeni u privatnoj poliklinici, koja ima vrhunsku dijagnostiku, najbolje specijaliste i odličnu uslugu. Iz perspektive konzumentice zdravstvenih usluga to mi odgovara, jer sam primljena odmah, čisto je i svi su mi u potpunosti posvećeni. Iz perspektive građanke Bosne i Hercegovine, svjesna sam koliko sprega fonda i privatnog zdravstva urušava javno, jer fond snosi sve osnovne usluge koje mi je pružila privatna poliklinika. Iz tog razloga, većina građana i građanki koji žive u entitetu Republika Srpska, i u gradskim su i prigradskim naseljima, registrovani su u privatnim poliklinikama.
Onima koji žive u ruralnim sredinama, poput mojih bake i dede, te su poliklinike daleko i oni su prepušteni na milost i nemilost javnog zdravstva. Očekujem da će me testirati. Naravno da neće. Zašto bi trošili test na mene, kad i onako imam sve simptome. Vade mi krv. U šoku sam koliko mi ljekar i tehničar normalno prilaze, bez strašnih kombinezona, vizira, maski i odijela. Postaje mi loše i predlažu mi da skinem masku. Prvi put u životu se nisam onesvijestila pri vađenju krvi. Njihovu ljubaznost shvatam kao incident. Uprkos svom luksuzu i pristupačnosti poliklinike, nemaju svoj rendgen. Upućuju me u dom zdravlja.
Svi čekamo da snimimo pluća. U uskom hodniku. Oko mene je 20 ljudi, većinom starijih, koji me podsjećaju na baku i dedu. Neki od njih su pozitivni, a neki nisu. Strah me da ću proširiti zarazu. Nastojim se odmaknuti od svih njih. Srećom, sve ide brzo. Kao na traci. Bez obzira što je većina pacijenata pozitivna, ništa se ne dezinfikuje i svi se prislanjamo uz hladnu metalnu ploču, koja ledi krv u žilama i snima pluća.
Dedo se danima osjećao loše, ali nisu smatrali da je dovoljno alarmantno da bi ga primili
Očuh me vraća kući i kupuje mi spisak lijekova. Puna kesa i veliki račun. Za to vrijeme je majka s dedom koji je, budući da u selu ne postoji poliklinika, uskraćen za ovaj benefit. Čekaju nekoliko sati na kiši. Majka je metrima udaljena od njega, jer sam ja pozitivna. Međutim, iako se nismo vidjeli sedmicama, i deda saznaje da ima koronu. U prethodnim sedmicama, njegova ruta je bila hitna pomoć, ljekar koji treba da mu produži ljekarski za vozačku dozvolu i prodavnica, jednom sedmično. Danima se osjećao loše, ali nisu smatrali da je dovoljno alarmantno da bi ga primili. Nekoliko puta je završio na hitnoj pomoći i vraćen je kući. I njemu vade krv.
Tehničarka vrišti, jer njemu, dedi od 70 i više godina, pucaju vene. Majka nazire suze u njegovim očima. Hospitalizuju ga. Plućni je bolesnik i znamo šta sve to može da znači. Izjeda me malodušje pri pomisli da se tješim time što ih ja nisam zarazila i to mi je na listi važnosti, odmah ispod želje da su dobro. Pretužna sam zbog toga. Pretužna sam jer sam odrasla i odgojena u društvu u kojem si stalno kriv. Kriv si zbog toga što živiš ovdje ili ondje, kriv si što se zoveš tako i kriv si kad se razboliš.
Bez mita ne pomišljamo da pričamo s ljekarima
U subotu pokušavamo ostvariti kontakt s dedom. Može se samo do kapije. Hranu i većinu lijekova mu kupujemo i ostavljamo na kapiji, a onda mu nose na odjeljenje gdje je hospitalizovan. Uprkos preporukama da s pacijentima pozitivnim na koronu treba ostvarivati kontakt, uz epidemiološke mjere, mi nemamo pravo na to. Ne znamo kako izgleda. Tjeskoban je. Tokom poziva glas mu drhti. Pokraj njega je možda neko umro. Ko zna šta misli i kako se osjeća, zbog atmosfere na odjeljenju. I dalje ne možemo do dede, ali možemo do ljekara. Uspostavili smo dobre odnose s kompletnim lancem, od portira, preko tehničara, do ljekara koji ga vode, kako bi dobio svu moguću zdravstvenu njegu. Jer, u našem mentumu tako treba. Stalno se žalimo kako su loši i gori, ali bez mita ni ne pomišljamo da govorimo s njima. Njega vodi kardiolog, jer je previše bolesnih od korone, a premalo pulmologa. Gubi krv. Ne znamo hoće li mu trebati transfuzija. Saznajemo da je u bolnici nedovoljno njegove krvne grupe na stanju. Majka samoinicijativno mobilizuje sve naše poznanike i Crveni krst. Zlu ne trebalo.
Udah do kraja, iscrpljenost i prolongirani rokovi
Nakon uključenih antibiotika, moje stanje se iz dana u dan popravlja. Mogu da udahnem do kraja. Bez obzira na to, osjećam se rasijano i nemam snage da radim. Spavam 18 sati dnevno. Rokovi da isporučim tekstove mi ističu i počinjem da razmišljam o svojoj egzistenciji. Šta ako ovo stanje bude trajalo mjesecima i budem nefunkcionalna za posao… U trenutku kad veliki broj mojih kolega ostaju bez posla, urednici redakcija čija sam saradnica mi izlaze u susret. Prolongiraju mi rokove do trenutka dok se ne počnem osjećati bolje. Isplaćuju mi honorare i više od toga, u trenutku kad nije vrijeme za to. Pri svakom sklopljenom honorarnom ugovoru, 4 % iznosa mog honorara ide Fondu zdravstvenog osiguranja Republike Srpske, ali na osnovu toga i dalje nemam pravo na osiguranje. Potpuno je nejasno zašto se taj novac izdvaja i gdje na kraju ide, kada ne ide meni za koju poslodavci izdvajaju tih 4 % od novca kojeg mi isplaćuju.
Bez očekivanja, samo bez očekivanja
Uoči Nove godine je. Deda je u bolnici. Sam. Nikome nije do slavlja. U stanu nisu ni dočekali ponoć. Vani počinje paljba. Grad je obukao crveni plašt. Istovremeno je tako raskošan i zastrašujući. Želim da idem u šetnju, ali znam da je to nemoguće. Izlazim na balkon. Udišem miris baruta. Čujem zvukove detonacija. Nova godina je. Još jedna. Ulazim i zavlačim se pod jorgan. Miris omekšivača me umiruje. Znam. Bez očekivanja. Samo bez očekivanja. Prvi januar nije ništa promijenio. Ni drugi. Trećeg mi je istekla izolacija. Odlučila sam da izađem van. Našminkala sam se kao rijetko kada. Željela sam da si budem lijepa, i važna. I deda je bolje. Svi su mirniji i sretni.
Dio statistike, ali koje?
Četvrtog januara odlazim na kontrolu. Očuh je uz mene. Očekujemo da će mi vaditi krv i da bih se mogla onesvijestiti. Porodična ljekarka me pregledala, konstatovala da je sve u redu i dala mi termin za nalaze u petak.
Pitam je zašto nigdje na mojim dosadašnjim nalazima ne piše da sam prebolovala koronu i zašto nikada nisam dobila rješenje o izolaciji. Objašnjava mi da je to zato što nisam zaposlena. Dakle, samo zato što nemam ugovor o radu, mogla sam slobodno da se krećem i zarazim desetine ljudi. Vjerovatno sam dio neke statistike kojom se uveliko manipuliše ili, budući da nisam testirana, uopšte nisam dio statistike. Iz perspektive zdrave žene, sve mi ponovo postaje besmisleno.
Deda je bolje. Predstoji mu izlazak iz bolnice. Kad se oporavi do kraja, zakazan mu je hirurški zahvat.
Korona i ruglo zdravstvenog sistema
Svi smo dobro, jer je prošlo. Ali, nakon svega, nismo nimalo pametniji. Sve što smo znali o virusu, palo je u vodu. Sve što smo nagađali o zdravstvenom sistemu, ogolilo se kao nekoliko puta gore. Bez obzira što ste državljanin ove zemlje, zdravstveno osiguranje možete ostvariti samo u entitetu u kojem ste prijavljeni, za razliku od korona virusa, koji bez problema prelazi granice i vrlo uspješno i brzo se adaptira. Ukoliko ste registrovani u privatnoj poliklinici, primarnu zdravstvenu njegu ćete dobiti besplatno, u jako dobrim uslovima i sve to će snositi fond koji grca u dugovima, no ukoliko trebate specijalistički pregled, njega ćete vrlo skupo platiti.
Ukoliko ste registrovani u javnoj zdravstvenoj ustanovi, čekat ćete na primarnu zdravstvenu njegu u jako lošim uslovima, a termin za specijalistički pregled ćete dobiti tek naredni mjesec, uz preporuku da ne bi bilo loše da tog ljekara potražite u nekoj od privatnih poliklinika, jer tamo ordinira, nakon radnog vremena. No, ukoliko ljekaru koji vas vodi suptilno uz dokumentaciju dodate i novčanicu, možda vam se posreći, pa se nađe termin, koji je u zadnji čas neko otkazao.
