Odgovori psihologa 11: Prvi rođendan rubrike ,,Pitaj psihologa“!

Dragi/e moji/e,

rubrika „Pitaj psihologa“ slavi svoj prvi rođendan! Dakle, ona je još u periodu ranog razvoja! Zadovoljstvo je svjedočiti vašoj hrabrosti da dijelite svoje nedoumice, probleme i pitanja koja vam donose izazove i s kojima se tako hrabro, odgovorno i posvećeno suočavate. Pišite mi slobodno ako još uvijek imate neke nedoumice ili vam možda nisam do kraja najjasnije odgovorio. Ako trebam nešto da promijenim u svojim odgovorima, slobodno pišite šta. Ako vam moji odgovori u nečemu pomažu, napišite tačno u čemu da znam zbog svih drugih, onih manje stidnih možda koji još uvijek ne žele ili ne mogu da napišu svoje pitanje.

Hvala i vama koji samo čitate, posebno mi je zadovoljstvo ako vam odgovori nešto znače ili vam ukažu na neku novu perspektivu, pokažu neku moguću opciju, ili samo edukuju o svim onim stvarima koja nas čine ljudima, pomalo hrabrim, pomalo ranjivim, a ipak samo čovjekom!

Tu sam za vas, strpljivo čekam vaša pitanja i spremam nove odgovore!

Iskreno Vaš,

Ognjen Pjano, psiholog

Pitanje broj 36:  

„Poštovani Ognjene, imam 15 godina i teško mi je da prihvatim kod sebe tjelesne, ali i psihičke promjene. Visoka sam 172 cm i imam 55 kg. Mislim da sam debela, oblačim široke stvari i u zadnje vrijeme mi se ne izlazi s vršnjacima. Roditelji, a i vršnjaci mi kažu čak da sam mršava, međutim, meni to nije dovoljno. Imam česte promjene raspoloženja i postajem histerična i preosjetljiva u odnosu s drugima. Moje pitanje jeste da li je normalno da sam toliko opterećena kilažom, kao i moje česte promjene raspoloženja? Kako da prestanem da se opterećujem? Pozdrav“

Odgovor:

Draga moja, hvala na ovako iskrenom dijeljenju dijela sebe! U potpunosti razumijem tvoju brigu koju iznosiš. Slika o sebi – bilo da uključuje predstave o našim osobinama ličnosti, sposobnostima, idealima ili pak o sopstvenom tijelu – prolazi kroz određenu, normalnu i razvojem uslovljenu krizu koju donose naše mlade godine u adolescenciji. Tijelo se mijenja, sazrijeva, ponekad velikom brzinom, pa sve to treba prihvatiti, procesuirati i integrisati to novo iskustvo koje proživljavamo. I promjene raspoloženja mogu biti sastavni dio ove faze. Za to nam je potrebno sigurno okruženje, razgovori s prijateljima/cama, razgovori s roditeljima, školskim psihologom, edukativni tekstovi o mentalnom zdravlju, tijelu i tjelesnim promjenama, kao i prevenciji i zaštiti psihičkog i tjelesnog zdravlja. Možda riječ kriza ima prizvuk „strašnog“, ali psihologija već dugo razvojne i životne krize sagledava ne samo kao rizik, već  kao i šansu. Šta to znači? Mogućnost da prihvatimo promjene, da upoznamo kako svoj unutrašnji svijet tako i tijelo. Da razumijemo svoje emocije, zašto se javljaju, kako da ih prihvatimo a da nas ne uplaše, da sagledamo naše potencijale i sposobnosti koji nam omogućavaju da krizu uspješno riješimo i da iz nje izađemo „obogaćeniji“. Takođe, kriza nas uči o našim ranjivim mjestima kojih se ne trebamo stiditi i sramiti. Podrška psihologa, bilo školskog ili pri centru za mentalno zdravlje, kao i psihoterapeuta je dobrodošla! Ukoliko osjećaš da sve ovo što ti se dešava dovodi do „preplavljenosti“ emocijama i mislima, toplo ti preporučujem razgovor sa psihologom/psihoterapeutom. Sretno!

Pitanje broj 37:  

Da li je normalno da mlade ljude pogađa raskid poznatog, javnog para, npr. Breskvica i Voyage kada su raskinuli, plačem danima. Tješi me da nisam jedina, mnogo mojih drugarica prolazi isto, čak imamo veliku funpage.“

Odgovor:

Draga moja, hajde da promišljamo u malo drugačijem pogledu pored toga „normalno-patološko“. Mladi ljudi u periodu rane adolescencije hrabro koračaju u procesu odrastanja i individuacije, što znači da na red dolaze pitanja: „Ko sam ja sebi i drugima?“, „Šta želim?“, „Koja su moja interesovanja, vrijednosti, orijentacije prema životu?“. Takođe, taj period podrazumijeva i odvajanje, separaciju od roditelja u smislu da propitujemo autoritete, njihove standarde, norme, poglede na to kako bi život trebali da organizujemo i uredimo. Ipak, takav razvoj predstavlja određenu krizu koju nam donesu sva ova pitanja, te smo ranjivi, nesigurni, jednom nogom smo u svijetu odraslih a drugom još uvijek želimo biti djeca koja trebaju zaštitu, brigu, posvećenost od odraslih (roditelja, profesora i drugih značajnih odraslih osoba). Možda kao određena reakcija na sve to dolazi potraga za idealima, uzorima, modelima kojima se divimo, koji nas inspirišu, na koje se ugledamo a često i ponašamo poput njih. S njima se poistovjećujemo, s njima smo „stopljeni“, smatramo da oni razumiju naše emocije, misli, stanja, da su bliski našem unutrašnjem svijetu. Psihologija ovu fazu odrastanja i njoj svojstvene ideale veoma dobro razumije i smatra ih određenim „mostom“ na putu k punoj zrelosti. Šta nam je bitno da znamo još? Spomenuo sam ranjivost koja dolazi u ovom periodu, te je jako bitno da promislimo na koga želimo da se ugledamo, u čijem liku i djelu želimo da nađemo sopstvene odraze. Svijet odraslih nije uvijek tako idealan i dobronamjeran, tako da nije rijetko da su mladi ljudi upravo u ovom periodu podložni manipulaciji, iskorištavanju u neetičke svrhe, zloupotrebi, te u ekstremnoj formi i nasilju. Tako možeš da postaviš pitanja: Da li je ta osoba za koju smatram da mi je ideal dobronamjerna? Da li me podstiče na rast i razvoj, da li gaji pozitivnu orijentaciju prema životu? Da li u njenom ponašanju ima nešto što poziva na nasilje, predrasude, linč? Da li nekritično promoviše zloupotrebu opojnih sredstava? Da li govori u ime zdravih odnosa, ljubavi, empatije, povezivanja? Ono što psihologija i psihoterapija promovišu kada je u pitanju mentalno zdravlje jeste uvijek konstruktivnost izbora i odluka koje donosimo, tj. izbor ideala koji su nam privremena sigurna luka i utočište, ideala koji će nam pomoći da što bezbolnije nađemo one vlastite.

Pitanje broj 38:

Poštovani, imam 17 godina i imam dečka koji je stariji od mene dvije godine. Inače smo ‘na daljini’. S obzirom da je veza na daljinu, smatram da je komunikacija jako bitna da bi veza opstala. Međutim, dešava se da se on ne javi po 3-4 dana i izgovor mu je ‘pa ne dešava mi se ništa posebno’. U tom periodu dok se on ne javlja, ja postajem uznemirena, tužna, ljuta. Počeo je rjeđe da dolazi (živi u gradu gdje i ja, a studira u drugom). Prolazi mi kroz glavu da me vara, da mu nije stalo, ali kad smo pričali o tome on to poriče i kaže da pričam gluposti. Ne znam šta da radim. Takođe, strah me napuštanja, a s druge strane fali mi pažnja i jednom dnevno pitanje ‘kako si’. Kad posmatram situaciju, čini mi se da se javlja kad je njemu dosadno. Ne znam kako, ali uvijek mi se dešavaju slične stvari u vezama. Moje pitanje jeste, kako da se postavim i izborim s ovom situacijom i da li je jedina opcija da raskinem? Pozdrav.“

Odgovor:

Draga, hvala ti na tvom pitanju. Iako smo imali dosta sličnih u našim prethodnim tekstovima, potrudiću se da i tebi odgovorim. Svakako ti preporučujem ako imaš volje i želje da pročitaš i druga slična iskustva u prethodnim odgovorima psihologa, možda ti budu od koristi.

Svaka naša emocija koja se „pojavi“ i koju osjećamo je legitimna i trebamo joj dati značaj jer je s razlogom tu. Međutim, naše ponašanje i komunikacija je nešto što trebamo da iskomuniciramo, verbalizujemo s osobom prema kojoj se usmjerila emocija, ali na asertivan način bez verbalnog nasilja, uvreda, ponižavanja i slično. Razumijem tvoja osjećanja, brigu i nedoumicu koju iznosiš u ovoj situaciji. Sasvim je uredu da imaš potrebu i želju za pažnjom, bliskošću, intimnošću. Takođe, strah, nesigurnost i sumnja u odanost partnera su emocije koje se javljaju u partnerskom odnosu, posebno kada je komunikacija „prigušena“, neadekvatna ili kada su naše potrebe zanemarene od strane partnera/partnerke. Možda bi bila dobra opcija da sa svojim partnerom razgovaraš o svemu onome što narušava tvoj spokoj u tom odnosu, te da na slobodan način izraziš ono što osjećaš kao svoju potrebu i želju. Tada možeš da pitaš i partnera kako on vidi daljnji razvoj odnosa, da li želi da uloži svoje vrijeme i trud u partnerstvo, te da li on ima svoje potrebe i želje koje nije saopštio i iskomunicirao s tobom. Njegov odgovor i ponašanje nakon komunikacije ti mogu biti orijentir za daljnje sagledavanje tog odnosa.

Najčitaniji tekstovi

Željko Simeunić: Oštećenje vida kao kamen spoticanja na putu obrazovanja
Čiji je Andrić, a čija sam ja?
Kao sjekira u zaleđenom moru, tatino pitanje - Ko je tu muško, ko žensko? Ko tu koga?
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Odgovori psihologa 11: Prvi rođendan rubrike ,,Pitaj psihologa“!
Hajde da pričamo o zaradi: Koliko mjesečno?
Call centri: ZA ili PROTIV?
Studentski domovi u Sarajevu: Gdje su, kakvi su, kako se prijaviti?
More Stories
Uspon na Kablar, vidikovac Šumadije