Predstavljamo vam Merima Serdarevića, novu "Zlatnu Kariku": Najviše me potakla i motivisala želja za upoznavanjem i spoznavanjem naše domovine Bosne i Hercegovine. Želio sam upoznati ljude, predjele i sve što krasi našu domovinu kako bih imao bolju spoznaju o tome šta to mi sve imamo u našoj državi, ali i srušiti barijere, u svakom smislu te riječi.
Nezaposlenost i težak put do pronalaženja posla, nemogućnost rješenja stambenog pitanja, nedovoljni prihodi posebno se ističu među brojnim drugim otežavajućim okolnostima za život u BiH, pogotovo udvoje. Državi se spočitava da nedovoljno stimulira mlade u osnivanju porodice, stoga nas je zanimalo šta je država proteklih godina uradila kako bi promijenila ovaj negativan trend.
Roman s ovakvom trodijelnom strukturom omeđen je s jedne strane Me’medom, a s druge Sanjom. U sredini knjige nalazi se mladi Harunov život. Njemu otac ostavlja svoje bilješke da ga podsjećaju na jezik, kulturu, porijeklo i ljubav, te da ga tako udalje od samoće koju svaki čovjek svjesno ili nesvjesno u sebi čuva. Me’med, crvena bandana i pahuljica roman je koji nas vraća našoj unutrašnjosti da bismo otkrili šta to zaista imamo i da li iza nas išta na kraju ostane.
Meni je iz današnjeg dana jasna samo jedna činjenica – sloboda je mit. Naša sloboda je tako krhka, kao i mir. Slobodni smo do onog momenta dok neko ne odluči da više nismo, iako je naša država suverena.
— Svi smo mi u Božjoj ruci.
— Da li smo u Božjoj ili nečijoj drugoj, to je pitanje o kom ne moramo svi da mislimo isto, ali da neko zateže i trza koncem na kom smo svi vezani, to vidim.
(I. Andrić)
Ženski hokejaški klub „Lavice“ osnovan je 2016. godine i trenutno smo jedini ženski hokejaški klub u Bosni i Hercegovini, i ujedno okosnica ženske hokejaške reprezentacije Bosne i Hercegovine. U našem klubu igraju djevojčice, djevojke i žene svih uzrasta i različitih zanimanja, čime činimo jednu raznoliku ekipu. Djevojčice mlađih uzrasta igraju hokej u mješovitim ekipama s dječacima, a s napunjenih 15 godina se pridružuju Lavicama. S obzirom na to da činimo reprezentaciju Bosne i Hercegovine, jako smo ponosne na činjenicu da će u martu ove godine ženska hokejaška reprezentacija po prvi put u historiji nastupiti na Svjetskom prvenstvu koje će se održati u Beogradu, a boje naše zastave će braniti dvadesetak djevojaka i žena.
Po prvi put sam ušao u intiman odnos s više od jedne osobe kada sam bio na studentskoj razmjeni u drugoj zemlji. Naime, stupio sam u kontakt s oženjenim gej parom, koji je bio u otvorenom bračnom odnosu. Oni su bili na pragu tridesetih, a ja sam tek počeo da gazim dvadesetima. U mojim očima, predstavljali su savršenu koheziju. Jin i jang. Kod jednog sam najviše volio njegov stav, držanje i otvorenost. Odisao je energijom sigurnosti, odvažnosti i hrabrosti, ali u nekom odmjerenom, elegantnom, ne prenapuhanom načinu. Kod drugog sam prepoznavao ogromnu količinu empatije i razumijevanja, te sam stoga s njim i dan-danas u kontaktu. Najviše sam volio naše dugačke razgovore nakon seksa kada bismo s osjećajem sigurnosti stavili cijelu svoju dušu, prošlost i sve što nosimo sa sobom na stol i uživali gledajući kako se klupko naših života raspliće ispred nas dok smo goli, bez cenzure i bez pokrivača. Tu, na tom mjestu, sa svim našim nesigurnostima i nesavršenostima. Voljeli smo to jedni kod drugih. Mogli smo biti slobodni u načinu ekspresije, bez osjećaja da nas onaj drugi osuđuje, nego istinski sluša i razumije.
Ne namećući nikom ništa, bili su tako slobodni i svoji, a ta sloboda nije mogla biti osvojena jednom, nego se osvajala svakim danom. Nisam mogla da ne pomislim da meni kao strejt osobi je nametnut tabu na mnoge teme o kojima bih progovorila bila. Na temu seksualnih sloboda prvi put sam razgovarala s njima – sa svojim gej prijateljima.
„U prirodi svakog čovjeka je da teži osnivanju svoje porodice, da kreira svoju sigurnu luku i 'mjesto' kojem se uvijek rado vraća.“
Tako to vidi Sumeja Huskić, apsolventica Farmaceutskog fakulteta u Sarajevu, koja je u protekloj godini stupila u bračne vode.
I baš zbog toga što je sasvim prirodno da čovjek ne želi život provesti sam, važno mjesto među temeljnim ljudskim pravima, u Općoj deklaraciji UN-a o pravima čovjeka iz 1949. godine i Povelji Evropske unije o temeljnim pravima iz 2000. godine, zauzima „Pravo na stupanje u brak i pravo na osnivanje porodice“.
Bez obzira na to što je prirodno i ljudskim pravima zagarantovano, u današnje vrijeme osnivanje porodice nije baš tako lako, smatra Sumeja.
Iako heteroseksualnim parovima nije zabranjeno vjenčati se i zasnovati porodicu, posljednjih godina u Bosni i Hercegovini i drugim zemljama regije sve manji broj mladih se odlučuje na ovaj korak. Zbog čega je to tako?
O načinu samog izbora knjige za određeni mjesec dogovaraju se međusobnim glasanjem. Aleksandra smatra da treba afirmisati još studenata da im se priključe jer njihov projekat ima višestruke koristi. Postoje brojna istraživanja koja pokazuju da čitanje knjiga ima mnogo benefita kao što su: bolje zaključivanje, ljepše izražavanje, oslobađanje od stresa itd. Ono što je posebno važno jeste da kroz razgovor s drugim članovima možemo sebe osloboditi treme i straha od javnog nastupa. „Voljela bih da i nakon završenog fakulteta posjećujem 'Razgovorušu', ali ne znam na koju će me stranu vjetar odnijeti. Svakako ću čitati knjige i ako ne budem mogla prisustvovati ovim okupljanjima“, ističe za magazin „Karike.ba“ Aleksandra Đukić.
Predajem flautu i klavir u muzičkoj školi „Mali Mozart“ i flautu na online svjetskoj platformi za učenje sviranja muzičkih instrumenata PlayWithAPro.com. Također, sviram honorarno u Sarajevskoj filharmoniji. Magistrirala flautu, diplomirala muzičku teoriju i pedagogiju na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, trenutno sam na master studiju na Odsjeku za muzičku teoriju i pedagogiju. Također, dobitnica sam dvije zlatne značke Univerziteta u Sarajevu i priznanja za najboljeg studenta dvije godine zaredom na Muzičkoj akademiji u Sarajevu.
Aktivizam mladih u lokalnim zajednicama, ali i generalno, nije prepoznata stvar. Mladi su sve više zaokupljeni društvenim mrežama a sve manje vremena posvećuju radu koji će doprinijeti ličnom razvoju, ali i zajednici u kojoj žive. Volontiranje se smatra „gubljenjem vremena“, a rijetki su oni koji, uprkos svim preprekama na koje nailaze, ipak odluče da se bave omladinskim radom. Mladi u Kalesiji se razlikuju po ovom pitanju. Aktivizam u ovoj općini jako je zastupljen a mladi aktivno rade na ostvarivanju svojih ciljeva, ali i doprinosu zajednici.
Često sam mislio da umišljam kada me ljudi krenu promatrati isključivo kroz prizmu moje seksualnosti, a ne više kroz prizmu studiranja, porodičnih ili prijateljskih odnosa. Međutim, prečesto se to dešavalo. Istrenirao sam se da znam što znači svaki pokret, osmijeh ili riječ. Valjda kada živite u konstantnoj nepredvidljivosti, steknete tu „super moć“ prepoznavanja. To je kao neki obrambeni mehanizam koji vam govori kako će neko reagovati na vašu egzistenciju. Čak i u porodici nakon što sam postao vidljiviji aktivista, te outovani gay muškarac, odjednom nisam bio pravnik, student, sin, brat ili rođak koji je uspješan, već samo „onaj Amar koji radi nastrane stvari“. Sve je palo u vodu, desetke na fakultetu, petice u srednjoj, svi certifikati o učešću na raznim konferencijama, potvrde o osvojenim mjestima na takmičenjima, komentari kako me čeka blistava budućnost i karijera… Sve je palo u vodu jer sam gay.






















