Ono kada želiš biti majka i novinarka – istovremeno

Danas u balkanskom društvu, namjerno ne želim reći modernom, jer moderno i progresivno društvo ne obitava u državama Zapadnog Balkana, žena se priznaje samo kao poslušna čistačica i kuharica koja sprema za svojim mužem/partnerom i djecom, uglavnom šuteći i klimajući glavom na sve. Čim ta (ne)poslušna žena započne da razmišlja svojom glavom i shvati da ima svoje JA i identitet neovisno od uloge majke, supruge i domaćice, postaje drska, bezobrazna i ona koja ne zna gdje joj je mjesto.

Biti drugačiji nije grijeh i nije pogrešno, ali je jako težak zadatak za nas djevojke i žene, koje se ne želimo uklapati u kalup koji nam je neko namijenio. Da biste imali moć da birate s kim želite provoditi svoje vrijeme i raditi stvari koje volite, imperativ je da ste ekonomski neovisne. Itekako su muškarci našeg podneblja svjesni svoje moći, ukoliko samo osjete da se nalaze u boljem položaju od vas, što im itekako diže ego. Stoga, svaka djevojka i žena koja skupi hrabrosti da izabere zanimanje koji smatra adekvatnim za svoju ličnost nailazi na niz svakodnevnih prepreka.

U mom slučaju, odabrala sam novinarstvo kao komunikativna osoba koja želi svojim pričama mijenjati društvo – zvuči utopijski, ali je istina. Prvo radno iskustvo u struci se dešava u gradskoj redakciji, samo kako biste razlučili da ni u urbanoj sredini nije toliko bolja situacija u odnosu na ruralnu ili manju sredinu u BiH. Posebno se osvrćem ovdje na manje sredine, jer se često smatra da su idealni uslovi u gradskoj sredini i da je biti žena mnogo lakše u urbanoj sredini. Nažalost, zahvaljujući ličnom iskustvu razbijam taj stereotip – ne, nije lakše biti žena ni u kojem dijelu Bosne i Hercegovine. Biti žena u našoj zemlji je ravno svakodnevnoj borbi dokazivanja svoje vrijednosti i profesionalizma i manje obrazovanima od vas, samo zato što su muškarci i u boljem položaju su od vas. Biti žena ovdje znači trpiti psihičko nasilje od strane poslodavca i to s osmijehom, samo zato što nemate izbora i jer su i sami svjesni da posljedica po njih i nema.

Prilikom razgovora za intervju, osim iskustva i kvalifikacija – poslodavac postavlja jasno pitanje – Da li si udata i imaš li dijete? Iako pomalo iznenađena pitanjem, odgovaram da imam dijete, na što poslodavac brže-bolje dodaje da ne prihvatam posao ako ne mogu garantovati da dijete neće biti problem prilikom obavljanja poslova. Zastanimo i opet pročitajmo da je u ovom kontekstu dijete problem, i to u zemlji gdje je natalitet odavno opao, gdje svako živ zaviruje u žensku maternicu i daje sebi za pravo da kao glavni smisao ženskog života nameće rađanje. Problem je, dakle, i kada rodiš. Onda je dijete prepreka u poslu, a dok ne rodiš, nisi se ostvarila kao žena. Treba li da istaknem da se muškarce, recimo, ovo pitanje uopće ne pita na razgovoru na poslu, a i ako se pita, pohvali se mogućnost njihove reprodukcije. Za žene, dakle, uvijek dvostruki standardi. Ti dvostruki standardi često su mi život zagorčali, toliko da poželite da ste muško – jer onda ste u boljem položaju. U tom trenutku, kada želite taj posao – ne samo iz ljubavi prema tom zanimanju, već iz potrebe – poželite da vrisnete na tu nepravdu koja vam se dešava, samo zato što ste žena.

Ali ne možete. Iako sam u tom trenutku bila bespomoćna i u bezizlaznoj situaciji, jedini razlog zbog kojeg nisam odreagovala, kako bih danas, jeste slika sunca mog života na displeju telefona. I tada, a posebno sada se pitam kojim zakonom o radu, kojim pravilnikom, s kojim pravom ovaj poslodavac pita ovo pitanje, a da pri samom zapošljavanju ne nudi uslove ni približno zadovoljavajućeg standarda. Ko je dao slobodu tom muškarcu da me postidi toliko da poželim da sam muško i ne trpim ta ponižavajuća pitanja, samo zato što želim da radim? Ne bismo spominjali njegovu obavezu kao poslodavca da ne podržava „crno tržište“, s obzirom da je isplata plaće – koja ovisi o klikovima i nekakvim njegovim kriterijima – čitaj njegova slobodna procjena moje plaće – u kešu. I svjesni ste vi svega toga, ali vam trebao posao ne da preživite samo vi, nego i vaše dijete koje vas čeka kući. Uslovi rada su 40 do 48 sati sedmično, slobodnog vikenda ni u najavi, a radi se od jutra do mraka – ovisno o smjeni. A gdje se tu onda uklapa dijete – njegov odgoj i njegovo vrijeme s majkom? Kratko rečeno, nigdje. Niti imate vrijeme za sebe i svoje želje, niti za dijete, a ni za partnera/muža. Prosto rečeno, vaš privatni život ovisi od dobre volje i raspoloženja poslodavca.

Prije pet-šest godina, ugledna urednica jednog portala mi je rekla: „Slušaj, ne možeš biti i majka i novinarka. Prije ili kasnije moraš postaviti prioritet, ili dijete ili novinarstvo, jer oboje ne može. Biti novinar nije samo pisati, već stalni kontakti i sastančenje s ljudima mimo radnog vremena i po kafanama. Zato, ako nisi spremna da žrtvuješ dijete, mani se novinarstva.“ Ove riječi mi često odzvanjaju u glavi i često poželim reći mojoj kolegici da nije u pravu, ali je činjenica da biti novinarka u našem društvu znači žrtvovanje porodice i privatnog života. Nisam je poslušala da odustanem od novinarstva, ali isto tako nisam trenutno zaposlena kao novinarka.

Naravno da posao novinara u toj redakciji nije potrajao. Plaća nije bila ni približno zadovoljavajućoj, a osnovna obaveza poslodavca prema zaposleniku – prijava radnog odnosa – nije bila ispunjena ni nakon godinu dana. Spremna da mijenjam i poslodavca i da tražim manje diskriminatorsko i seksističko radno okruženje – kako godine odmiču – polako uviđam da što se više trudite da napredujete, sve ste više interesantni ajkulama od muškaraca. Znate kako ajkula „nanjuši“ krv, e upravo tako muškarac osjeti kada je žena ranjiva. Nakon skoro deset godina iskustva rada s muškarcima iz različitih branši, smatram da su u 90 posto slučajeva potpuno isti. Onih 10 posto su muškarci koji ne preferiraju žene i koji su odgojeni da ženu ne posmatraju kao objekt. U velikom broju slučajeva mi se dešavalo da upravo oni muškarci kojima su puna usta tradicionalne porodice i savršenih brakova – šalju poruke u sitne noćne sate o poslu, ponudama, samo kako bi se kakva-takva komunikacija održala i ostavio prostor za daljnji razgovor.

Dobijate poruku tipa: „Mačko, mogli bismo se na večeri naći da porazgovaramo više o našoj saradnji“ i obavezni emotikon koji namiguje, i u nevjerici razmišljate da li On upravo misli da jednom večerom može da kupi Vaše vrijeme? Potom se pitate da li ste Vi krivi za to što On šalje Vama poruku? Možda ste se previše nasmijali, možda ste svojom pristojnošću i pristupačnošću tog muškarca naveli da on pomisli kako ima slobode da vas kontaktira mimo radnog vremena?! U prvih pet minuta vas spopada stotinu pitanja, i u svakom tom pitanju koje sebi postavljate pomišljate da li je problem u Vama, a ne u njemu! I u tom trenutku, najteži zadatak je odgovoriti na tu poruku – pristojno ga odbiti, a opet ne zatvoriti vrata, jer želite raditi. Danas bih vam mogla napisati čitav priručnik o tome kako muškarca pristojno odbiti, a da ipak opstanete u muškom svijetu. To je nešto što žena mora naučiti ako želi preživjeti, sačuvati svoje dostojanstvo i da se sama sebe ne stidi kada se pogleda u ogledalo.

Najžalosnije od svega toga jeste da kada bih i danas posjedovala te poruke i audio snimke te podijelila ih s javnošću, ispalo bi da sam ja ta koja je njih zavodila ili „treptala“ za njima. Po muškoj logici – tražila je to jer uvijek je do žena, nikada do toga da oni određenu stvar trebaju da drže u gaćama, ako me razumijete. Također, iz muške perspektive, ako se djevojka/žena i kroz poslovni dress kod obuče atraktivno, ona traži njihovu pažnju. Kako smo došli do tog razmišljanja – da se žena ne može obući da izgleda atraktivno radi sebe, već želi nečiju (uglavnom mušku) pažnju?! Trenutno, kroz rad s muškarcima – posebno tim uglednim u svojim sredinama – imam problem da moram svaku riječ da izvagam, odmjerim svaki pokret, a kamoli način stajanja, osmijeha i oblačenja. Jednom prilikom mi se desilo da je muškarac s kojim sam sarađivala pokušao da nasrne na mene, jer je tvrdio da sam svojim osmijehom odobravala to.

U divljini kada životinja koja lovi gleda svoju lovinu onim pogledom gladi, žudnje i agresije – upravo taj pogled sam osjetila na svojoj koži – pogled kojim iščekujete napad i istovremeno smišljate izlaz iz te situacije. Pomišljala sam kako bi mi supermoći nevidljivosti i nadljudske snage sada dobro došle, ako se budem morala boriti s očigledno snažnijim muškarcem. Kada vas strah obuhvata, desetine potencijalnih scenarija vam prolazi kroz glavu u sekundama, dok u konačnici vas proganja misao – a ko će mi povjerovati da nisam ja kriva?! Kada je pokušao da se nasloni na mene i uhvati za ruku, uspjela sam da se izmaknem i napustim to mjesto glavom bez obzira. I dan danas, srećem tog uglednog i uspješnog muškarca, koji uživa poštovanje našeg društva, i bez imalo stida često me i danas pozdravi – i to s osmijehom. Druga slika, još uvijek jako urezana u mojoj glavi jeste, sada već bivši ministar i stranački funkcioner, skoro dvostruko mojih godina, prilikom razgovora za posao sjedi preko puta mene raširenih nogu. Nosio je preuske hlače, očito pripremljena poza kako bi pokazao muškost i možda me uhvatio da gledam. Vjerovatno bi to njemu bio neki signal, ali, naravno, gledala sam ga pravo u oči i koncentrisala se na razgovor, što ga je i obeshrabrilo.

Sada samo pokušajte zamisliti pod kojim pritiskom morate raditi, kada osim odličnog obavljanja svog posla – profesionalno i posvećeno – morate razmišljati o svakom svom pokretu unaprijed deset koraka, kako muškarac s kojim sarađujete ne bi to pogrešno protumačio?! Iz ličnog iskustva, to je jako frustrirajuće i nepravedno, i često vas dovodi do plača i očaja do te mjere da od svega dignete ruke. Sve vrijeme prolazite kroz svakodnevni pakao samo zato što želite raditi svoj posao i biti ekonomski neovisna.

Nama ženama koje želimo da uspijemo na osnovu svog rada i ljubavi prema novinarstvu preostaje da pišemo sebi za dušu i da se bavimo drugim poslom – i bolje plaćenim i s manje seksizma. A ima li branše i posla oslobođene ovoga? Druga opcija jeste da odustanemo od mijenjanja ovog društva i odemo u uređenu državu, gdje poslodavac makar kroz uređen sistem i zakone mora poštovati ženu podjednako kao i muškarca, ne pomišljati da zloupotrijebi svoj položaj, postavlja lična pitanja i gleda dijete kao potencijalni problem u obavljanju posla. A vama muškarcima, koji čitate ovo i svjesni ste svog nedoličnog ponašanja, poručujem samo da se stavite u poziciju oca, muža, partnera te žene, koja je žrtva svjesnog zlostavljanja i zloupotrebe položaja. Sutra, ili već danas, upravo i vaše kćerke, žene i partnerice su potencijalne žrtve nepoštivanja naših temeljnih prava i seksualnog uznemiravanja, kao i degutantnih direktnih i indirektnih poziva, samo zato što želimo raditi svoj posao i biti ekonomski neovisne.

A.M.

 

Komentar Azre Koldžo, pravne savjetnice: 

Članom 8., u vezi sa članom 10. Zakona o radu FBiH (Službene novine FBiH, broj 26/16, 89/18 i 23/20) izričito je normirana zabrana diskriminacije lica koje traži zaposlenje, između ostalog i obzirom na spol, bračno stanje, porodične obaveze i trudnoću, a u odnosu na uslove za zapošljavanje i izbor kandidata za obavljanje određenog posla, uslove rada i sva prava iz radnog odnosa, napredovanje u poslu i otkazivanje ugovora o radu. Nadalje, odredbama člana 9. ovog zakona, zabranjeno je (poslodavcu i drugim licima zaposlenim kod poslodavca) uznemiravanje ili seksualno uznemiravanje, nasilje po osnovu spola, kao i sistematsko uznemiravanje na radu ili u vezi s radom (mobing) radnika i lica koja traže zaposlenje kod poslodavca. Zakonom je propisana i zaštita u slučajevima diskriminacije, i to na način da radnik, kao i lice koje traži zaposlenje, može u roku od 15 dana (od dana saznanja za diskriminaciju) od poslodavca zahtijevati zaštitu. Ukoliko poslodavac ne udovolji zahtjevu u roku od 15 dana (od dana podnošenja zahtjeva), u daljnjem roku od 30 dana može se podnijeti tužba nadležnom sudu.

Nadalje, u skladu s odredbama Krivičnog zakona FBiH, „povreda ravnopravnosti u zapošljavanju“ (član 279.) i „povreda prava iz radnog odnosa“ (član 280.) krivična su djela za koja se može izreći novčana kazna ili kazna zatvora do tri, odnosno jedne godine.

Naprijed navedeno pozitivno zakonodavstvo usklađeno je s odredbama međunarodnih konvencija koje su sastavni dio našeg pravnog sistema, prevashodno Međunarodnim paktom o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i Konvencijom o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena. Generalno, kada je riječ o ravnopravnosti spolova i diskriminaciji žena pri zapošljavanju i na radnom mjestu, zakonodavstvo Bosne i Hercegovine je prilično kvalitetno i u skladu je s modernim zakonodavstvima nekih od najprogresivnijih demokratskih država. Nažalost, kada je riječ o provedbi ovih propisa, ona je na prilično nezavidnom nivou, posebno od strane samih poslodavaca.

Pravilno postupanje u slučajevima sličnim naprijed opisanom je, prije svega, obraćanje poslodavcu – neposredno ili posredstvom nadređenog lica, ili, ukoliko postoji, odjela/službe za ljudske resurse, obzirom da je to najefikasniji i najbrži način (ukoliko postoji spremnost poslodavca) da se riješi ovaj problem. Kako je, nažalost, mali broj poslodavaca u Bosni i Hercegovini koji ovaj problem žele riješiti ili ga smatraju ozbiljnim, to je češći način pokretanje sudskog postupka. Obzirom da je, kao što sam već navela, zakonodavstvo kvalitetno, ovi predmeti se nerijetko rješavaju u korist žrtve, ali su sami postupci dugotrajni i iscrpljujući.

*Naslovna fotografija preuzeta sa Unsplash.com 

Disclaimer ENG: „This blog is made possible by the generous support of the American people through the US Agency for International Development (USAID). The contents are the responsibility of Youth magazine „Karike“ and do not necessarily reflect the views of USAID or the United States Government.“
Disclaimer BHS: „Ovaj blog je omogućen zahvaljujući velikodušnoj podršci američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj je odgovornost Omladinskog magazina „Karike“ i kao takav ne odražava nužno stavove USAID-a niti Vlade SAD-a.“

Najčitaniji tekstovi

Druži se s vršnjacima, debatiraj i zaradi džeparac
Kako zaraditi na internetu?
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Call centri: ZA ili PROTIV?
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Na maminoj koži
Riješi kviz i provjeri svoje znanje o pravima mladih
Život freelancera u BiH: Moguće je zaraditi i preko tri hiljade KM mjesečno
Studentski domovi u Sarajevu: Gdje su, kakvi su, kako se prijaviti?
More Stories
Život u oblacima: Kako zaista izgleda biti stjuardesa iz Bosne i Hercegovine?