Od rođenja osuđen da pamtim sitnice

Kao osoba s invaliditetom, vrlo rano osjetite da ste drugačiji, da u pristupu drugih prema vama postoji neka „kočnica“ i da mnogi oko vas jednostavno izbjegavaju da se ponašaju prema vama potpuno prirodno, onako kako bi se ponašali da niste drugačiji. Nešto slično se dešavalo i meni.

Odgojen sam u domu u kojem je, osim mene, živjela i moja starija sestra. Moja majka, znajući šta to nosi sa sobom, nikada nije dozvoljavala da se unutar svoje porodice osjećam drugačijim. Nisam imao privilegije ni u jednom segmentu tog ranog života, i ono što je važilo za moju sestru, potpuno zdravu djevojčicu, važilo je i za mene. I u pogledu nagrada, ali i kada je trebalo biti kažnjen. U tom našem „balonu“, nisam osjećao nikakvu, pa čak ni onu nenamjernu diskriminaciju kada bi mi iz ljubavi ili straha prilagođavali sebe i situaciju. To nisam imao ni danas. Kao čovjeku od svojih 27 godina, jako mi je drago zbog toga i vječno ću im biti zahvalan.

Služben odnos sa školskim drugarima

Međutim, izvan kuće, izvan našeg malog svijeta, nije me mogla zaštititi. U takvoj situaciji, u seoskoj školi koju sam pohađao, bilo je mnogo neprijatnosti. Istini za volju, sva ta djeca su, nakon nekog vremena i navikavanja, prihvatala mene u svoj krug i brzo su zaboravili da se po nečemu razlikujem od njih. Igra, uživanje, opuštena komunikacija, ali i svađa onda kada se ne slažu sa mnom, bez iznimke. Tada, kao djetetu, te stvari su mi smetale, ali vrlo brzo sam shvatio da su takvi prijatelji blagoslov, jer po prelasku u srednju školu, iako u gradskoj sredini, nisam naišao na takve vršnjake.

Naš odnos bio je dobar, ali cijelo vrijeme nekako služben. Nisam više bio jedan od prijatelja. Postao sam neko koga se mora čuvati, neko s kim se službeno i naglašeno razgovara, a ti razgovori obično su se završavali na „kako si, treba li šta pomoći?“. Ona „jaranska“ nit iz prošlih godina bila je zauvijek izgubljena. Bilo me je sramota da im išta zamjerim, jer duboko u sebi smatraš da si ti jedini krivac, iz razloga što si mnogo lošije nego u nekom ranom djetinjstvu. Noge ne slušaju, ruke su sporije, ravnoteža pri hodanju ne postoji. Takav nisam ni smio tražiti da se prema meni ophode normalno. To je, u najkraćem, bio moj „mindset“ tih godina.

On nije normalan, invalid je.

Jedna od situacija koje se ističu između svih ostalih je ona iz 2009. godine. Krenuli smo u prvi razred srednje škole, prva upoznavanja i „opipavanja pulsa“ bili su iza nas i situacija je postala malo opuštenija. U jednom trenutku sam se zbog neke gluposti posvađao s drugaricom u klupi iza moje.

U jeku te prepirke, njena drugarica iz klupe pogledala je iznenađeno u nju pa u mene, a onda joj glasno, potpuno začuđeno rekla: „Nemoj se s njim svađati, šta ti je, pa on nije normalan, invalid je.“

U tom trenutku jesam bio povrijeđen. Razlog svađe s drugaricom je isčeznuo iz moje glave i u ušima je zvonila samo ta rečenica: „Nemoj se s njim svađati, pa šta ti je, on je invalid.“ Naredna dva dana nisam došao u školu, pod izgovorom da imam glavobolju i ne mogu pratiti nastavu. Osjećao sam se poraženim i odbačenim, ali to što sam tada osjećao bio je, ispostaviće se, minimum. U godinama koje su uslijedile, djevojka koja mi je uputila te riječi već davno je bila promijenila školu i gotovo svi su zaboravili da su je ikada i poznavali. Svi, osim mene, od rođenja osuđenog da pamtim sitnice. Dar i prokletstvo.

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

Stari događaji, osjećaji i greške

Ta njena rečenica ponovo je dobila na snazi u mom umu tek nakon završetka srednje škole. Život mi se preko noći sveo na kuću, bez velikih i redovnih obaveza. Internet i spavanje su godinama činili jedine aktivnosti tokom jednog mog dana. Bez novih lica i poznanstava, um je počeo da radi ono što inače radi onda kada mu ponestane sadržaja o kojem će razmišljati – vratio se u prošlost i iz naftalina izvukao neke stare događaje, osjećaje i greške. Sa svim tim stvarima vratile su se i njene riječi, ali u potpuno drugačijem, opasnijem tonu.

Tada, godinama ranije, bio sam ljut na nju jer je to što je izgovorila bilo grubo, nepristojno i netačno. Ali, godinama nakon, u situaciji kakva je bila, mali dio mog uma govorio mi je da je ona imala pravo. Da sam to što jesam, da vrijedim manje i da zaslužujem potpuno nesadržajan i promašen život. Nekima patetično i nevažno, nekima možda i smiješno, ali jednoj atipičnoj, mladoj i uz to još zvanično hipersenzitivnoj osobi poput mene bilo je to nešto što sam morao rješavati napornim i intenzivnim radom sa psihologom. I te psihoterapije, koje su mi donijele mnogo dobrog i podigle me iz ponora, sam uspio da pokvarim i okrenem protiv sebe, ali to je priča za neke druge okolnosti… O njima ću da pišem u sljedećem blogu.

 

Komentar Azre Koldžo, pravne savjetnice: Ne bih rekla da ovdje ima elemenata vršnjačkog nasilja. Kako mladić piše, ubrzo je u osnovnoj školi prihvaćen kao dio „raje“, a u srednjoj školi ga kolege nisu maltretirale, ali je uvijek osjećao da su ophođenju prema njemu hladni i službeni. U tom pravcu, neophodno je kroz radionice, kampanje, razgovore podizati svijest o osobama s invaliditetom, njihovim životima, razmišljanjima, željama. I školska drugarica, čije su ga riječi povrijedile, u suštini nije imala zle namjere, samo je vrlo otvoreno pokazala nerazumijevanje i hladan odnos koji društvo često ima prema ovakvim osobama (i ipak govorimo o djeci od 15 godina, moguće da se djevojka sada osjeća grozno što je rekla nešto takvo).

Kada je riječ o pravnom aspektu, ukratko bih se osvrnula da je položaj osoba s invaliditetom regulisan brojnim domaćim i međunarodnim propisima, od kojih je najznačajnija UN konvencija o pravima osoba s invaliditetom koju je BiH ratificirala 2010. godine. Konvencija se temelji na načelima poštivanja urođenog dostojanstva, individualne autonomije, nediskriminacije, inkluzije, pristupačnosti i jednakosti osoba s invaliditetom u svim sferama društvenog života.

Iako je pravna regulativa u ovoj oblasti obimna i prilično kvalitetna, u stvarnosti se osobe s invaliditetom susreću s brojnim poteškoćama i preprekama, bilo da je riječ o zaposlenju i zdravstvenom osiguranju ili čak znatno banalnijim stvarima kao što je slobodno kretanje (neprilagođenost saobraćajnica, prevoznih sredstava, ulaza u objekte/institucije).  

Kako je osnovni problem – kada je riječ o položaju osoba s invaliditetom – neprovođenje postojećih propisa, isti se može rješavati kroz lobiranje, kampanje i eventualno tužbe prema nadležnima koji ne provode međunarodne i zakonske propise. Kao što sam i ranije navodila, kad je riječ o povredi prava zajamčenih ustavom i međunarodnim propisima, građanin/građanka može se obratiti žalbom prema Instituciji ombudsmena za ljudska prava Bosne i Hercegovine.

*Naslovna fotografija – Alija Ljevo, privatna arhiva

Disclaimer ENG: „This blog is made possible by the generous support of the American people through the US Agency for International Development (USAID). The contents are the responsibility of Youth magazine „Karike“ and do not necessarily reflect the views of USAID or the United States Government.“
Disclaimer BHS: „Ovaj blog je omogućen zahvaljujući velikodušnoj podršci američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj je odgovornost Omladinskog magazina „Karike“ i kao takav ne odražava nužno stavove USAID-a niti Vlade SAD-a.“

Najčitaniji tekstovi

Druži se s vršnjacima, debatiraj i zaradi džeparac
Kako zaraditi na internetu?
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Call centri: ZA ili PROTIV?
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Na maminoj koži
Riješi kviz i provjeri svoje znanje o pravima mladih
Život freelancera u BiH: Moguće je zaraditi i preko tri hiljade KM mjesečno
Studentski domovi u Sarajevu: Gdje su, kakvi su, kako se prijaviti?
More Stories
3 tipa prosječnih sarajevskih “strejt” muškaraca