Čemu me je naučila moja srednja škola?

Kada je riječ o stvarima koje sam naučila tokom svog srednjoškolskog obrazovanja u Gimnaziji „Mustafa Novalić“ u Gradačcu, uvijek se prije osvrnem na neke praktične stvari koje sam naučila, poput borbe za pravo glasa te uspješno nošenje sa zastrašivanjima i ucjenama.

Mnogi su me pitali čemu ovaj blog sada kada sam završila srednju školu, upisala fakultet i pobjegla od srednje škole, direktorice, direktora i profesora/ica. Smatram da ljudi nažalost misle da nepravda ne postoji ukoliko se o njoj ne priča, a mnogi ne pričaju jer ne smiju, i to je savršen trenutak da se zapitamo zašto kada imamo pravo na slobodu govora (ili… imamo li fakat?). Da krenemo od početka.

Šta je to pravo na slobodu izražavanja? Prema definiciji s Googlea, sloboda govora je „pravo izražavanja vlastitih stajališta i razmišljanja bez straha da će te netko u tom pokušati spriječiti ili zbog toga kazniti“. Upravo zbog postojanja ovog prava kojeg mi garantuje Ustav Bosne i Hercegovine ja pišem ovaj blog, a na osnovu njega sam se i nekolicinu puta uspjela izboriti za svoja prava tokom srednjoškolskog obrazovanja.

„Ukloni taj status, inače…!“

Prije dvije godine, kada sam bila drugi razred gimnazije, isfrustrirana načinom (ne)predavanja profesora koji predaju predmete za koje se uopće nisu školovali ili čije je školovanje upitno, odlučila sam da objavim Facebook status. Naravno, kada imaš 17 godina, nema boljeg mjesta za iznošenje svog mišljenja od društvenih mreža, pogotovo kada već to mišljenje ne smiješ iznijeti u školi. Aliiii… naši profesori i uposlenici škole, naravno, prate i naše privatne živote. Iako sam tada mislila da ću samo objaviti status i nastaviti normalno sa životom, to se nije desilo. Jednom novinaru iz Gradačca se posebno dopao moj tinejdžerski bunt te, usudila bih se reći, hrabrost da ovakvo nešto napišem javno kada se dobro zna da se o Gimnaziji „Mustafa Novalić“ smiju pisati samo riječi hvale. Objava koju je napisao novinar i moj status su izgledali ovako:

Nakon ovoga je naravno uslijedio veliki BUM s komentarima ostalih sugrađana.

Čak i tada sam bila svjesna da ću vjerovatno u školi snositi posljedice zbog cjelokupne situacije, iako ne postoji validan razlog za to, ali zašto je to tako?

Zašto nam je u glave usađen strah da ćemo biti kažnjeni svaki put kada iznesemo mišljenje ili kritiku nečega koja se nekome možda neće svidjeti? Mladi se još od malih nogu u školama uče da poštuju autoritete i to je, naravno, nešto što je ispravno. ALI, poštovati autoritet ne znači da se moram slagati sa svakim njegovim mišljenjem i da nemam pravo uputiti kritiku na njegov rad.

Nakon par dana, desilo se ono što sam i očekivala.

Odmah nakon završetka časa, razrednica mi je rekla da ostanem nasamo s njom, a onda mi je kazala: „Nemoj da se ono više ponavlja!“ Praveći se budalom, upitala sam je šta, jer nisam vidjela dovoljno dobar razlog zašto ne bih smjela da objavim Facebook status na svom privatnom profilu. „Znaš ti dobro! Onakve stvari se ne smiju pisati, direktorica je rekla da obrišeš status i neka se to ne ponavlja, inače ukor!“ Bila sam ljuta jer mi je odjednom ukinuto pravo i da na svom privatnom Facebook profilu pišem ono što želim. Šta je svrha življenja ako nikada neću smjeti reći ono što mislim i ako do kraja života moram paziti da ne narušim nečiju reputaciju samo jer sam iznijela ono što je istina i što svi znaju? Tada mi se sve više činilo kao da stvarno živimo Orwellovu knjigu „1984.“. Status nikada nisam obrisala, a od tada me kroz srednju školu pratilo ono da sam učenica „dugačkog jezika“.

Crniš našu školu!

Godinu dana poslije sam odlučila da napišem članak za „Karike“ koji se odnosio na obrazovni sistem u BiH: http://karike.ba/obrazovanje-u-bosni-i-hercegovini-vodi-jedino-do-njemacke/. Čak iako nigdje direktno ili indirektno nisam prozvala svoju srednju školu, nego sam se osvrnula na cjelokupni obrazovni sistem u BiH, izjave studenata i profesora (što li su izjave bile anonimne, hmm?), bila sam prozvana da „crnim školu“ i narušavam njenu reputaciju. I tada je uprava škole na sve načine nastojala da me zastraši i ušutka.

Nerma Džaferović, privatna arhiva

„Neodgojena, bahata i bezobrazna!“

Svake godine, naša škola organizuje posjetu Sajmu knjige u Sarajevu. Godine 2019. i nije bilo naročito mnogo zainteresovanih, što zbog nedostatka novca, što zbog održavanja sportskih takmičenja na dan polaska u Sarajevo, zbog čega je jednodnevna ekskurzija morala da se otkaže. Ta odluka je naišla na negodovanje tadašnje direktorice gimnazije, zbog čega je odlučila da nam dođe na čas i uvjeri nas da trebamo ići na ekskurziju iako niko ne želi, ili ne može. Nakon nekoliko minuta nabrajanja, upitala sam je: „I šta sada?“, jer mi nije bilo jasno šta je mislila da će postići galamom na času i kako da napravimo kompromis kada su sva takmičenja na kojima učestvuje veliki broj učenika već zakazana za isti datum.

Moja replika je izgleda bila krajnje bezobrazna jer sam nakon toga dobila poziv pred svima da dođem u njenu kancelariju i da pozovem roditelje da dođu u školu. U kancelariji direktorice su me dočekali pridjevi da sam bezobrazna i neodgojena. Direktorica je očigledno željela da me zastraši i pokaže ko je glavni jer naredni dan nikako nije očekivala moju mamu koja kuca na vrata njene kancelarije. Iskreno, bilo mi je teško objasniti mami zašto je pozvana u školu.

Postavila sam direktorici pitanje koje se njoj nije svidjelo jer je za očekivati da uvijek samo šutimo i klimamo glavom na sve što nam se i kaže, i eto ispala sam bezobrazna i neodgojena što nisam šutila, izvini mama. Naravno, kada je moja mama došla u školu, priča je bila totalno druga. Ja sam uzorno dijete, uvijek imam podršku škole i ne trebam se nikada ustručavati da tražim pomoć, savjet… Samo tada mi je nekako ova priča bila čudna, nije zvučala istinito… JER NIJE. Tokom srednjoškolskog obrazovanja sam se bavila odbojkom, aktivizmom, volonterstvom i čime sve ne, ali niti jedan moj uspjeh nikada nije naišao na jedno bravo, na dijeljenje na društvenim mrežama škole i promociju (to se inače radi ako vam je tata u istoj stranci u kojoj je i škola ili vam je jedan od roditelja neko od koga škola može da izvuče neku vrstu koristi). Nakon ovog događaja, odlučila sam se pomiriti s tim da ću onoj glasini da sam učenica dugačkog jezika pridružiti i pridjeve bezobrazna i neodgojena.

Ti možeš sudjelovati, ti ne, eci, peci, pec…

Nešto što je posebno uvijek ljutilo mene, ali i druge učenike i učenice je nejednakost koja je postojala među učenicima. Prilikom razmjena učenika, odvijanja nekih projekata, priredbi, te jednodnevnih izleta (naprimjer „Noć u muzeju“ u Sarajevu); nije svako imao priliku da sudjeluje ukoliko je htio. Učenici koji su išli na takva dešavanja su bili isključivo učenici koje je odabrala direktorica, pri čemu ostali često nisu ni znali da se „negdje ide i nešto radi“ na čemu bi mogli učestvovati. Aha, znači nisam pretjerano draga direktorici… mogu se pomiriti s tim da nikada neću sudjelovati u nečemu u organizaciji škole?! Ovo je jedan od razloga zašto sam se uključila u neformalno obrazovanje i odlučila sama sebi stvoriti prilike za učešće na seminarima, edukacijama i projektima. Što bi se reklo, ako neće Muhamed brdu, onda će brdo Muhamedu!

Favoriziranje i biranje miljenika

Da napomenem, u svakoj generaciji u našoj školi se desi jedan poseban događaj za koji mali broj ljudi zna – Biranje miljenika/ca. Naime, „Biranje miljenika/ica“ je posebno drag događaj učenicima koji, kako sam već spomenula, imaju roditelje koji na neki način mogu da doprinesu školi. Na tom počasnom događaju, koji se desi tek tako kada se najmanje nadate, se odaberu učenici i učenice koji su potencijalni učenici generacije, predsjednici Vijeća učenika, ali također i oni koji će se čak naredne četiri godine gurati i promovirati, birati za učešće u prethodno spomenutim razmjenama, projektima i sl. Nemojte misliti da postoji neki zvanični spisak odabranih, ali tokom četiri godine školovanja ćete svakako i sami shvatiti ko su ti počasni učenici i učenice. Nije li naša škola odlično mjesto za razvijanje kompleksa niže vrijednosti? Ukoliko želite da i Vaše dijete odrasta uz kompleks misleći da nije dovoljno dobro da sudjeluje u aktivnostima škole i da se njegov uspjeh promoviše, upišite ga u Gimnaziju u Gradačcu!

Sama svoj medij

Svakog puta kada je neko moje pravo bilo narušeno, kada sam od strane pedagoga bila prozvana zbog iznošenja mišljenja koje se razlikovalo od njihovog, jedan dio mene je sve više želio da napusti Bosnu i Hercegovinu. Kao tinejdžerica, koja je u početku školovanja u srednjoj školi bila i u pubertetu, ne mogu reći da sve ovo nije utjecalo i na moje samopouzdanje i općenito mentalno zdravlje i zdrav, ispravan način razmišljanja. Da sam ovu pamet imala u svim tim trenucima, vjerovatno to sve i ne bi izazvalo pretjeran stres i brigu kod mene, ali svejedno sam ponosna što se ni u jednom trenutku nisam ustručavala da kažem ono što mislim, makar se to nekome ne sviđalo, i što sam sama pronalazila načine da nadoknadim ono što mi je možda moja srednja škola trebala da pruži. Kada sam željela edukacije, seminare, razmjene, otkrila sam nevladine organizacije, Erasmus i sama sebi otvarala nove prilike i vrata. Kada sam željela da neko moj uspjeh pohvali i promoviše, bila sam sama svoj medij.

Neuspješni pokušaji zastrašivanja

Nerma Džaferović, privatna arhiva

Naravno, da sam u bilo kojem trenutku osjetila ozbiljnu prijetnju, bez imalo razmišljanja bih kontaktirala Ministarstvo obrazovanja i nauke TK, ili redakciju Omladinskog magazina „Karike“ u slučaju ozbiljne prijetnje da neki svoj članak moram da uklonim samo jer se nekome ne sviđa, no uglavnom sve prijetnje ukorima, smanjenim vladanjem i sl. su bile sredstvo zastrašivanja, ali neuspješno ako se mene pita.

Uvijek sam bila spremna da se na sve načine izborim za ono što mi je garantovano i na što imam potpuno pravo bez obzira ko sam i čije sam dijete.

Ljudi koji prate moj rad i djelovanje u lokalnoj zajednici vrlo dobro znaju ko sam i kakva sam, te šta sam sve uradila za dobrobit mladih u Gradačcu, a ako sam dobila gore spomenute pridjeve jer Vas se ne bojim, jer ne klimam glavom na sve što kažete, jer se borim za sebe, onda to rado prihvatam i ponosim se time.

Izgleda da nikada nije bilo bolje biti „bezobrazan“ i „nevaspitan“.

 

 

Komentar Azre Koldžo, pravne savjetnice: Sloboda govora predstavlja jedno od temeljnih ljudskih prava i kao takvo može se naći u odredbama Ustava Bosne i Hercegovine, Evropske konvencije o ljudskim pravima, Opće deklaracije o pravima čovjeka, Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i mnogim drugim. Odnosnim aktima (koji su sastavni dio našeg pravnog sistema) utvrđeno je da sloboda izražavanja pripada svima, a da obuhvata slobodu da se traže, dobijaju i šire informacije i misli svake vrste, bilo usmeno, pismeno, štampom ili u umjetničkoj formi, ili bilo kojim drugim sredstvima po svom izboru.

Sloboda izražavanja suprotstavljena je govoru mržnje i kleveti, te su vječite polemike u pravnoj sferi, ali i javnosti, o tome gdje prestaje sloboda izražavanja a gdje počinje govor mržnje. U konkretnom slučaju očito nije riječ o kleveti ili govoru mržnje već konstruktivnoj kritici škole i bosanskohercegovačkog sistema obrazovanja uopće.

U situaciji gdje je došlo do kršenja prava zajamčenih Ustavom i međunarodnim konvencijama, građanin/građanka se može obratiti Instituciji ombudsmena za ljudska prava Bosne i Hercegovine. Žalba se izjavljuje pismeno i u roku od 12 mjeseci nakon pojave događaja, činjenica ili odluka na koje se lice žali, putem pošte, faxa, e-maila ili ličnim dostavljanjem. U žalbi se iznosi kraći opis događaja, činjenica ili odluka koji su doveli do podnošenja žalbe.  

Da je opisana situacija eskalirala na način da je djevojka dobila ukor ili npr. izbačena iz škole, u žalbi/prigovoru na odluku i kasnije, u eventualnom parničnom postupku / upravnom sporu, mogla se pozvati na neosnovanost iste uslijed kršenja prava na slobodu izražavanja.

*Naslovna fotografija preuzeta sa unsplash.com

Disclaimer ENG: „This blog is made possible by the generous support of the American people through the US Agency for International Development (USAID). The contents are the responsibility of Youth magazine „Karike“ and do not necessarily reflect the views of USAID or the United States Government.“
Disclaimer BHS: „Ovaj blog je omogućen zahvaljujući velikodušnoj podršci američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj je odgovornost Omladinskog magazina „Karike“ i kao takav ne odražava nužno stavove USAID-a niti Vlade SAD-a.“

Najčitaniji tekstovi

Druži se s vršnjacima, debatiraj i zaradi džeparac
Kako zaraditi na internetu?
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Call centri: ZA ili PROTIV?
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Na maminoj koži
Riješi kviz i provjeri svoje znanje o pravima mladih
Život freelancera u BiH: Moguće je zaraditi i preko tri hiljade KM mjesečno
Studentski domovi u Sarajevu: Gdje su, kakvi su, kako se prijaviti?
More Stories
Alexandria Ocasio-Cortez: Zašto se Amerika ne treba brinuti