Od kolijevke pa do groba najtraumatičnije je đačko doba

Često čujemo kako je od kolijevke pa do groba najljepše đačko doba, kako je djetinjstvo najbezbrižniji period čovjekovog života, a osnovna škola jedna od najljepših uspomena za cijeli život. Kad pročitam te citate ili ih čujem, dođe mi da povraćam, ponekad krenem da psujem, a ponekad samo lagano prevrnem očima – još malo pa ću sebi hipotalamus vidjeti.

Kada se prisjetim svojih đačkih dana, ne sjećam se ničeg posebnog, osim smrada crvenog luka kada bih prolazio pored kafeterije, mirisa cigare profesorice engleskog jezika i gorčine neumjesnih komentara dok bih ulazio u školu. Moja svakodnevica je bila ispunjena bujicom uvreda od kojih polovinu ni danas ne razumijem, dok se udaraca u muškom wc-u itekako dobro sjećam. E da, izvinjavam se, sjećam se i debljine pedagogicinih dlaka na nogama ispod polupoderanih čarapa dok je premještajući nogu s noge objašnjavala kako moram da se prilagodim školi i kako ne trebam da provociram ostale đake svojim ponašanjem.

Sada se vjerovatno pitate kako sam se to ja ponašao?

Pa, potpuno atipično… Nisam bio nešto posebno atletski tip, igranje fudbala ili skoro pa bilo kojeg sporta je za mene uvijek bila gnjavaža i žestoki smor. Obožavao sam slikanje, crtanje, pravljenje skulptura od gline, volio sam gledati crtane filmove i poistovjećivati se s tim herojima. A, iznad svega, volio sam društvo djevojaka, i dan-danas uživam u njihovom prisustvu; jednostavno mi je uvijek bilo lakše komunicirati s njima. One me još nisu ismijale ako obučem majicu „nježnijih“ tonova ili ako im zaista pokažem da se ne osjećam dobro i da sam emotivan taj dan. Dugo mi je trebalo da shvatim da su mi mnogi zavidjeli na toj poziciji, jer sam uvijek bio okružen najljepšim, najdivnijim i najsposobnijim djevojkama.

Bio sam dječak koji je volio da se igra žmire, da trči bos po poljima kroz maslačke i gradi kućicu na drvetu… No, sada da izađemo iz jednog tipičnog početka svake američke tinejdžerske komedije, i da se vratimo u srednju Bosnu početkom 2000-ih godina, kada sam još kao predadolescent ustajao u pola šest ujutro, spremao svoju svježe ispeglanu košulju za školu i pripremao sebi čaj dok sam pomišljao kako ponovo moram u školu – mrtvačnicu ideja i snova.

Sjećam se jednog krasnog proljetnog popodneva – golubovi su se gnijezdili u obližnjem drveću, priroda je poprimala krasnu svijetlozelenu boju, a moje čelo jarku crvenu boju lubenice. Idući na autobusku stanicu poslije škole, ugledao sam iza sebe petoricu meni poznatih lica. Jedan je držao letvu u ruci. Mislim da je rekao nešto poput: Drži ga.

Lica kojih ću se zauvijek sjećati, ne zbog njihove zlobe, njihovog bijesa niti nedostatka njihove samokontrole. Pamtit ću ih uvijek samo po bolu, mome, njihovom i međusobno isprepletenom kao neko klupko kojem nema početka niti kraja. Sjećam se svojih uzdaha dok su mi se pluća praznila kisikom i, nošena adrenalinom, zahtijevala od mog tijela veću dozu ATP-a (adenozintrifosfata) i veću količinu energije. Trčao sam koliko me noge nose. Možda da sam pojeo onaj Snikers imao bih dovoljno šećera za glikolizu, ali ovako sam jedva imao dovoljno snage da ne završim na ortopediji i generalnoj hirurgiji. Vika djece, strka i zvuk dva tupa udarca.

Volio bih da ovaj put također mogu reći da je ovo scena iz još jednog američkog filma ili neke španske serije čija je dramaturgija uveliko hiberbolizirana, ali ne mogu. Ne smijem da lažem. Ne mogu da lažem. Ležao sam par minuta nepomično, skupljajući hrabrost da kao gazela podignem glavu i pogledam da li je tu još uvijek onaj čopor hijena spremnih da me raščerupaju. Ustajem ushitreno, brišem krv s čela i sjedam u autubus. Još jedan od mnogih sjebanih dana moje mladosti.

Ja sam bio i ostao osoba koja je istinski cijenila autentičnost i individualnost, zato sam toliko puta najebao i bio ganjan kroz školu s letvama i dobivao razne komentare. I dok pišem ovaj blog ne želim da akcenat bude na tome da sam ja prošao kroz jednu od najgorih formi psihičke torture i nasilja, nego da akcenat bude na brkatim profesoricama koje listaju Avon, pretilim profesorima koji puše sedmu kutiju cigara i edukuju nas o zdravlju i fizičkom vaspitanju, na pedagozima i direktorima svih škola u Bosni i Hercegovini koji biraju novo odijelo za maturalnu večer, a na vršnjačko nasilje gledaju kao na bezazlene dječije šale.

Za sve vas imam jedno pitanje: „Je li vaša pedagogija srazmjerno proporcionalna vašem stepenu obrazovanja ili visine plate i regresa?“ Da li je zaista takvo ponašanje nedopustivo samo u privatnim ustanovama, gdje su profesori i svi uposlenici škola masno plaćeni da budu dodatno empatični i pravični ili to s vama nema ništa?

Na moj upit bilo kojeg prosvjetnog radnika da li smatraju vršnjačko nasilje odgovornošću škole ili samog pojedinca, u ovom slučaju roditelja, svi politički odgovaraju da je to odgovornost obrazovnog sistema cijele države ili entiteta ili kojeg već nivoa naše države. Nakon sedmog nivoa vlasti, već mi padne krvni pritisak i moram malo prileći.

Većina bi sada mogla reći da pretjerujem, da sam previše senzibilan, da izmišljam…

Zaista bih volio da imam način da vam pokažem osjećaj višegodišnjeg nasilja, ali kada se okrenem oko sebe i pogledam sebe istinski, otvorenim očima u ogledalo, svjestan sam da to pokazujem na razne načine. Od moje potrebe da u društvu uvijek udovoljim svima, da budem što je moguće senzibilniji, da „ne provociram“ svojom odjećom i ponašanjem, do svih onih razloga s kojima svakodnevno sa svojim psihologom pričam.

Istinski, želim da znate da je ovaj blog moj način da vas upozorim da kada vam dijete dolazi kući uplakano i pocijepane odjeće, da vaša reakcija ne bude: Što im nisi vratio? Što se nisi branio?

Kada vam dijete dođe i kaže da ga neko uznemirava i tuče, da vaša reakcija ne bude: Nemoj biti tužibaba pa sve učiteljici pričat. Smatram da je najveća odgovornost na svim odraslim ljudima koji su u tom periodu zakazali, no bojim se da se slabo koji profesor i sjeća mene, a kamoli šta sam ja doživio.

Dakle, šta smo naučili danas?

Vrištanje na svoje dijete jer ste lično nestabilniji od ekonomije Zanzibara? Ne, ne.

Negiranje postojanja problema kod djeteta, kao da negirate da ste pušač na sistematskom pregledu? Ne, ne.

Ignorisanje masnica i poderane odjeće, kao što ignorišete drugaricu Mersihu s kojom ste do jučer pili makijato i raspravljali o novim torbicama iz SCC-a dok vam nije ćapila turpiju za nokte? Ne, ne.

Roditelji obično zaboravljaju da je djeci potrebno mnogo više od pitanja kako je bilo u školi, ima li novih ocjena… Potreban im je razgovor, suosjećanje, empatija, podrška, sve ono što ustvari svima nama jednako treba. Nemojte biti šupci koji su nezainteresovani za život svojih potomaka kao lezihljebović za biro rada.

Popričajte sa svojim djetetom, možda nešto i naučite.

Viva la education!

Komentar Azre Koldžo, pravne savjetnice: Obzirom da je obrazovanje regulisano na nivou kantona, ovdje ću komparirati zakonodavstvo Kantona Sarajevo i Srednjobosanskog kantona (obzirom da se nasilje u prvom slučaju dešavalo na ovoj teritoriji).

Kanton Sarajevo ima moderan Zakon o osnovnom odgoju i obrazovanju („Službene novine Kantona Sarajevo“, broj 23/17, 33/17 i 30/19), čijim su članom 4. taksativno pobrojani ciljevi i načela osnovnog odgoja i obrazovanja, između ostalog, „razvijati kod učenika osjećaj i empatiju prema drugima“, „voditi brigu o mentalnom radu učenika“ i „uočiti, prevenirati i poduzimati interventne mjere u slučaju neprihvatljivih oblika ponašanja kod učenika i zaštititi učenike od svih oblika nasilja/zlostavljanja u i oko škole“. Nadalje, u skladu s odredbama člana 63. stav (2) i stav (6) istog zakona, svi učesnici odgojno-obrazovnog procesa dužni su preduzimati mjere zaštite prava učenika, te o svakom kršenju tih prava, posebno o oblicima tjelesnog ili duševnog nasilja, spolne zloupotrebe, zanemarivanja ili nemarnog postupanja, zlostavljanja ili izrabljivanja učenika, odmah obavijestiti direktora koji je dužan postupiti u skladu sa Zakonom, a škola je dužna postupati u skladu sa Smjernicama za postupanje u slučajevima nasilja nad djecom u Bosni i Hercegovini. Problematika je slično regulisana i Zakonom o srednjem obrazovanju („Službene novine Kantona Sarajevo“, broj 23/17 i 30/19).

Zakon o osnovnom školstvu („Službene novine Kantona Središnja Bosna“, broj 11/01 i 17/04) prilično je arhaičan normativni akt koji se čak ni posredno ne bavi pitanjem vršnjačkog nasilja (ili nasilja u porodici). Kada je riječ o Zakonu o srednjem školstvu („Službene novine Županije Središnja Bosna“, broj 11/01, 17/04 i 15/12), isti je kroz izmjene i dopune uvrstio odredbu kojom je normirana obaveza srednje škole da svoju ulogu i obaveze ostvaruje u okruženju u kojem, između ostalog, ne postoji bilo kakav oblik zastrašivanja, zlostavljanja, fizičkog kažnjavanja, vrijeđanja, ponižavanja ili degradiranja.

Postupanje u slučaju vršnjačkog nasilja je u svim kantonima najdetaljnije regulisano Smjernicama za postupanje u slučajevima nasilja nad djecom u Bosni i Hercegovini. Ovim aktom opisane su različite vrste nasilja i postupanje škole i nastavnog osoblja u slučaju da dođe do istog. Mjere se pretežno ogledaju u obavljanju razgovora s učenicima – učesnicima nasilja (počiniocem i žrtvom) i roditeljima, te eventualnom naknadom štete. Na nivou Kantona Sarajevo donesen je i Pravilnik o vođenju evidencije o neprihvatljivim oblicima ponašanja i zaštiti učenika („Službene novine Kantona Sarajevo“, broj 29/19) kojim je utvrđena obaveza osnovnih škola da vode evidenciju o neprihvatljivim oblicima ponašanja učenika i zaštiti učenika kao što su nasilje prema vršnjacima, ugrožavanje vršnjaka u digitalnom okruženju i pasivno svjedočenje i snimanje nasilja.

U praksi, vršnjačko nasilje, obzirom da su počinioci prevashodno maloljetna lica, kažnjava se tek kada poprimi ozbiljne oblike s teškim posljedicama u vidu smrti ili teških tjelesnih povreda, dakle, kada postane krivično djelo.

*Naslovna fotografija preuzeta sa Unsplash.com

Disclaimer ENG: „This blog is made possible by the generous support of the American people through the US Agency for International Development (USAID). The contents are the responsibility of Youth magazine „Karike“ and do not necessarily reflect the views of USAID or the United States Government.“
Disclaimer BHS: „Ovaj blog je omogućen zahvaljujući velikodušnoj podršci američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj je odgovornost Omladinskog magazina „Karike“ i kao takav ne odražava nužno stavove USAID-a niti Vlade SAD-a.“

Najčitaniji tekstovi

Vi koji šetate okolo znajući da ste pozitivni na koronu, mislite li o tome što će vaša neodgovornost i bezobzirnost oduzeti drugom ljudskom biću?
Ne daj da te sistem slomi
Odgovori psihologa 8: Anksioznost i depresija
Pandemija COVID – 19 i mladi u BiH
Koliko koštaju glumački snovi: Kampanja Lee Sekulić za nastavak studija u Estoniji
Alanfordovski futurizam
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Koliko fleksibilnost mladih doprinosi razvoju zajednica?
Virtualni svijet i online upoznavanje: prednosti i mane
Život freelancera u BiH: Moguće je zaraditi i preko tri hiljade KM mjesečno
More Stories
David Lynch uzvraća udarac