Nijedan period života ne nosi toliko pitanja i preispitivanja kao onaj u kojem tek učimo ko smo. Zadatak pronalaska odgovora na to vječno pitanje, koje prati čovjeka još od početaka civilizacije, danas izazovniji nego ikada. Šta se dešava kada se nesigurni adolescentski um zbuni katalogom različitih privida identiteta koji mu se svakodnevno nude na internetu? Da li je danas uopšte moguće biti autentičan, a istovremeno osjećati sigurnost kroz online socijalizaciju? Šta je uzrok naše podložnosti stvaranju „fake“ slike o sebi?
Piše: Hana Memović
Online iluzije i pseudoidentitet
Istraživanje američkih psihologa Aiken i Twenge iz 2017. godine pokazalo je da je povećana upotreba društvenih mreža povezana sa rastućim brojem tinejdžera koji se bore sa niskim samopozdanjem. Paradoksalno, svakodnevna online „druženja“ rezultiraju većom usamljenošću i osjećajem alijenacije.
Jedan od slučajeva opisanih u istraživanju je dječak koji je imao idealizirani profil sa precizno biranim i uređenim fotografijama koje su imale „wow“ efekat. Međutim, stvarnost nije nikada takva, pa ni u njegovom slučaju. Kod dječaka je uslijedio jak osjećaj izolacije i nesnađenost u izražavanju emocija i identiteta. Šta se desilo?
On je kreirao iluziju svoje ličnosti koja nije bila u skladu sa njegovim pravim iskustvima i osjećajima. Taj nesklad između virtualnog i stvarnog još više je dirao rane nesigurnosti. Više se ne poredimo samo sa iluzijama tuđih ličnosti na mrežama, već i sa našim virtualnim „ja“ – svojevrsnim pseudoidentitetom koji ne pripada ni potpuno nama ni drugima.
Validacija koja ne zacjeljuje rane
Danas se i odrasle osobe, koje su davno prošle fazu oblikovanja identiteta u adolescenciji, često ponašaju kao da je prikazana slika njihovih života jedino što je važno. Validacija koja dolazi putem lajkova, komentara i pregleda hrani potrebu koja nikada u potpunosti nije bila zadovoljena još u djetinjstvu.
Radi se o potrebi da budeš prepoznat i priznat kao autentičan. Potrebi da te neko čuje, vidi i prihvati bez obzira na to da li neki aspekt tvog identiteta odgovara tuđim očekivanjima. Ta potreba se, u okovima strogog odgoja, rijetko zadovolji. Većina roditelja ima očekivanja koja su nastala zbog same njihove potrebe za validacijom, a koja kasnije projektuju na dijete i ne prihvataju odstupanja.
Dijete se, zbog manjka prepoznavanja i prihvatanja elemenata njegovog autentičnog identiteta, okreće u jednom od dva suprotna smjera. Ili srlja u buntovništvo i različite oblike društveno problematičnog ponašanja, ili potiskuje samo svoj identitet kako bi se prilagodilo očekivanjima. U oba slučaja, ostaje neizrečeno jedno osnovno pitanje: Šta se dešava sa tim dijelovima ličnosti koji nikad nisu dobili priliku biti viđeni i prepoznati?
Online buntovništvo: nova norma
Buntovništvo dobija novi online oblik koji je, čini se, još opasniji od onog tradicionalnog kršenja društvenih normi. Djeca i tinejdžeri imitiraju ponašanje online kreatora, bolje rečeno – ponašanje online pseudoidentiteta tog kreatora. To je identitet koji ne postoji u svojoj medijski neposredovanoj verziji, ali ima veliki utjecaj na druge.
Onda se dešava da djeca imaju rječnik i ponašanje nalik njima, za koje dobijaju validaciju od vršnjaka, jer i oni prate sadržaj istog ili sličnog tipa. Tako psovke i rizična ponašanja postaju poželjni, kako na društvenim mrežama, tako i uživo. Tako postaje sasvim cool i prihvatljivo snimati kako se nastavnici izmiče stolica ili kako grupa djevojčica vrijeđa i udara vršnjakinju. Sve što izaziva reakciju postaje poželjno, a vrijednosti prestaju biti definisane na osnovu bilo čega osim populariteta.
Potisnuti identitet i njegov mračni utjecaj
Sada se vraćamo na onaj drugi scenario posljedica odgoja neodgovarajućeg za oblikovanje autentičnog identiteta – zatvaranje pa izgubljenost. Zbog tuđeg neprihvatanja tvoje autentičnosti, javlja se potisnuti identitet. To zapravo oslikava ona situacija kada želiš nešto reći pred grupom ljudi, a ne znaš da li bi smio ili trebao. Imaš sasvim korektnu misao, ali nešto ti ne da da je izneseš. Šta je to nešto što te koči?
Radi se o nesigurnosti u svoj autentični identitet. Previše si puta bio kritikovan zbog svega onoga što ti jesi i želiš biti, pa je sada sigurnije potisnuti te dijelove ličnosti i biti neutralan. Nisi više ni svoj a ni neko drugi. Samo je bitno da nema kritike. Sama pomisao na negativan osvrt i mišljenje drugog budi u tebi strah za gubitkom sigurnosti, jer nisi naučen da razmišljaš na način „sam protiv svih ako sam u pravu“.
Maska koju nosimo: Kako društvene mreže oblikuju nas
Sada dolazimo do suštine problema, a to je pitanje: kako društvene mreže utječu na potisnuti identitet? Nažalost, još više ga potiskuju i ukalupljuju sve dok ne postane samo pseudoidentitet – identitet koji postoji samo kao ideja u nečijoj percepciji. Nije i ne može biti stalan i definisan, nema formirane stavove i vrijednosti i jedino za šta zna je prilagođavanje u smjeru validacije.
Više nismo tek refleksija slike koju o nama imaju roditelji ili uža sredina. Sada smo refleksija trendova, hashtagova i tuđih filtera koja se stalno prilagođava nekom novom „zajedničkom ukusu“. Kao da konstantno nosimo masku koja se prilagođava svakom novom trendu, koja se mijenja iz platforme u platformu, iz videa u video. Tako gubimo priliku da izgradimo siguran, autentičan identitet koji bi mogao reći: „meni se ovo ne sviđa i ne zanima me što to sad svi vole“.
Potisnuti identitet naizgled djeluje bezopasno, no često je mnogo opasniji. Ostaje neprimijećen jer, za razliku od buntovničkog, ne izaziva direktne posljedice na okolinu. Ipak, nesigurnosti iz kojih nastaje ostavljaju dubok trag na mentalno zdravlje, posebno kod adolescenata. Štaviše, upravo je takav identitet najpodložniji kreiranju lažnog „ja“ na društvenim mrežama, jer je već naviknut da se prilagođava tuđim očekivanjima.
Od prihvatanja do promjene
Ono o čemu trebamo razmišljati je prihvatanje drugih čak i kada se ne slažemo sa njihovim izborima i prihvatanje sebe čak i kada se niko ne slaže sa našim izborima. U vremenu kada nas algoritmi pozivaju da biramo maske umjesto lica, autentičnost identiteta trebamo vježbati poput mišića.
Svaki put kada se odupremo nekom besmislenom trendu, korak smo bliže „izlječenju“ djeteta u sebi kojem nikada nije bilo dozvoljeno da se iskaže. Jer jedino tada postajemo slobodni, ne od tuđih pogleda, nego od vlastitog straha da nećemo biti dovoljno dobri bez njih.
Ko sam ja kad me niko ne gleda?
Iskoristi vrijeme u danu da napraviš pauzu od svih distrakcija i razgovaraš sa samim sobom. Razmisli o svojim emocijama, mislima, ponašanju, reakcijama i (ne)snađenosti. Zaviri u one najdublje dijelove sebe – tamo gdje se kriju potisnute želje, ali i stara bol.
Zapitaj se: da li ikad zaista razmišljaš o tome zašto si takav kakav jesi? Ili si stalno fokusiran samo na sliku o sebi koju pokazuješ svijetu? Analiziraj svoje izbore. Jesu li tvoji? Ili su prilagođeni tuđim očekivanjima? Možda je vrijeme da se na trenutak osamiš i smanjiš interakciju s drugima, posebno onu putem društvenih mreža. Tek tada ćeš možda početi da otkrivaš: ko si kad te niko ne gleda.
