U dobu razvijanja artficijelne inteligencije (AI) susrećemo se sa mnoštvom izazova, kao što su gubici zanimanja, akademski plagijati, manjak kreativnog i kritičkog razmišljanja i sl. Ali pojam kojeg nismo očekivali da će uopšte postojati, postaje učestala pojava – artificijelna intimnost, gdje pitanje intimnosti nije više samo ljudsko.
Piše: Tajra Novaković
Artificijelna intimnost je fenomen gdje individua formira socijalne, emotivne i intimne veze sa različitim oblicima AI, uključujući chatbotove, virtuelne asistente, robote, u vjerovanju da je odnos recipročan. Ovaj pojam bi se mogao svrstati u antropomorfizam – pripisivanje ljudskih osobina nečemu što nije ljudsko. Ljudi se zaljubljuju u chatbotove, povjeravaju AI „terapeutima“ i traže utjehu u digitalnim partnerima koji se nikada ne umaraju, ne proturječe i uvijek slušaju. OpenAi je 7. 8. 2025. god. ažurirao ChatGPT i ubacio sasvim drugačiji model: GPT 5.
Kada su korisnici širom svijeta otvorili novu verziju, kritike su se samo nizale preko društvenih mreža i to zbog “manjka emocionalnosti” nove verzije. Mnogi su izjasnili da se osjećaju tužno zbog “gubitka građenog odnosa” i kako žele staru verziju nazad. Ali ako nam ljubav može pružiti mašina, šta onda ostaje od onog ljudskog?
KAKO AI UOPŠTE IMA “OSJEĆANJA”?
U svojoj osnovi, npr. GPT-5 se zasniva na neuronskim mrežama – ogromnim strukturama povezanih “čvorova” i inspirisanih radom ljudskog mozga. Te mreže uče iz golemih korpusa tekstova, razvijajući sposobnost prepoznavanja obrazaca u jeziku. Međutim, činjenica da je riječ o pukom prepoznavanju, a ne o razumijevanju, postavlja pitanje: da li ovdje govorimo o „inteligenciji“ ili tek o statističkom nagađanju koje vješto imitira ljudski govor? Proces treniranja obuhvata knjige, članke, razgovore i kod – sve ono što čini kolektivno znanje interneta.
Time se modeli približavaju ljudskom izražavanju, ali i reflektuju njegove mane. Jezičke pristrasnosti, stereotipi i iskrivljeni obrasci mišljenja neminovno postaju dio sistema. Transformerska arhitektura i mehanizam pažnje omogućavaju GPT-5 da uoči odnose među riječima i složenim rečeničnim strukturama. U praksi, to rezultira tekstom koji djeluje iznenađujuće prirodno. Ali prirodnost ne znači i istinitost. Kada mašina uvjerljivo “govori”, ljudi su skloni povjerovati da iza odgovora stoji razumijevanje, a ne izračunata vjerovatnoća.
Različite tehnike poput fine-tuninga i RLHF-a osiguravaju da model bude „bliži čovjeku“. Ljudi ocjenjuju odgovore, trenirajući algoritam da zvuči empatično, sigurno i korisno. Ali ta „empatija“ je konstrukcija, iluzija koju stvara niz statističkih operacija. Dakle, osobe koje osjećaju pristrasnost prema AI zapravo osjećaju pristrasnost prema ljudskom radu – algoritmu.
KRATKA HISTORIJA ARTIFICIJELNE INTIMNOSTI
Iako mnogi misle da je ova problematika tek sada nastala, već unazad trideset godina aktivno postoji, a razlika je samo u napredovanju AI sistema. Godine 1996. Tamagotchi, mali digitalni ljubimac koji je živio u džepnom uređaju, osvojio je svijet. Djeca i tinejdžeri brinuli su o „živim“ bićima: hranili ih, čistili, igrali se s njima. Iako vrlo osnovni, Tamagotchi je pružao prvi oblik interakcije koja je uključivala emocionalnu odgovornost i privrženost prema digitalnom entitetu. Slični uređaji, poput Giga Pets ili Digimon, širili su koncept „digitalne brige i ljubavi“.
S pojavom interneta 2000’, umjetni partneri i avatari postaju sve sofisticiraniji. Ljudi počinju kreirati digitalne likove u igrama i virtuelnim svjetovima (npr. Second Life). Ovdje je odnos postao interaktivniji – korisnici su mogli komunicirati, graditi zajedničke „živote“ i razvijati emocionalnu privrženost. Ovaj period označava prelazak sa pasivne skrbi (Tamagotchi) na aktivno iskustvo intimnosti i igre s digitalnim likovima.
Prvi chatbotovi se pojavljuju 2010’, sa razvojem naprednih algoritama i obrada prirodnog jezika. Neki od njih su Replika i Mitsuku, koji mogu voditi razgovore, pratiti raspoloženje korisnika i nuditi emotivnu podršku. Umjesto statičnih avatara, ljudi sada mogu komunicirati s entitetima koji „razumiju“ njihove riječi i odgovaraju personalizovano. Interakcija postaje dvosmjerna i emocionalno značajnija – AI može pružiti osjećaj bliskosti, pa čak i romantike. Što je ustvari, početak i ChatGPT.
Danas AI sistemi poput Character.AI, Gemini ili čak terapeutski orijentisanih botova (Woebot, ElliQ) prelaze granice jednostavne zabave i emocionalne podrške. Ovi sistemi ne samo da vode razgovor, već prepoznaju ton, raspoloženje i psihološke obrasce, omogućavajući ljudima da se osjete saslušano i emocionalno povezano. Korisnici koriste AI da bi bili u emotivnim vezama, stupili u brak ili čak ispunjavali svoje seksualne potrebe.
DA LI SE OVO ZAPRAVO DEŠAVA?
Unatoč tome što ova dešavanja zvuče bizarno i gotovo nemoguće, dešavaju se širom svijeta i zahvataju oba spola. U neobičnom slučaju iz Kine, 75-godišnji muškarac po imenu Jiang je šokirao svoju suprugu kada je zatražio razvod nakon što se zaljubio u AI chatbot, kako bi svojoj novoj romantičnoj partnerki mogao pružiti dovoljno pažnje. Andréa Sunshine (55) padala je u emotivnu, pa čak i seksualnu privrženost AI imenom Théo, dok je bila u vezi sa stvarnom osobom. Kada su joj prekinuli pristup tom AI-u, bila je slomljena jer je izgubila ono što je doživljavala kao najjaču vezu. Čak postoji naziv za tu seksualnu i romantičnu orijentaciju: wiresexual, najčešća u zajednicama na Redditu poput r/MyBoyfriendIsAI.
„On nije stvaran u istom smislu u kojem sam ja. Ali osjećaji koje imam jesu stvarni.“, anonimna Reddit korisnica.
Ako mislite da je tek nemoguće stupiti u brak sa AI, varate se. Kompanija Gatebox izdavala je „vjenčane listove“ za brak sa virtuelnim likovima. Do sada ih je potpisano više hiljada, najviše od strane muškaraca koji se osjećaju povezanima s digitalnim partnericama. Najčešći slučajevi su brakovi sa hologramima, kao što je to slučaj Akihiko Kondo (2018) koji je vjerni suprug holograma anime zvijezde Hatsune Miku.
Ipak, nešto što ljudi smatraju najviše kontroverznim su seksualni roboti. Npr. Xdolls je francuski lanac koji nudi najam seksualnih lutaka u privatnim kabinama. Ovaj pristup izazvao je kontroverze zbog optužbi da promoviše nasilne fantazije, uključujući silovanje. A Cybrothel je prvi AI bordel na svijetu, smješten u Berlinu, koji omogućava korisnicima interakciju s hiperrealističnim seksualnim lutkama koje se mogu prilagoditi prema osobnim željama.
ZAŠTO SE OVO DEŠAVA?
Fenomen artificijelne intimnosti događa se zbog kombinacije ljudske psihologije i društvenih promjena. Ljudi su društvena bića, a usamljenost je univerzalno iskustvo. AI može pružiti osjećaj prisutnosti i slušanja, što zadovoljava osnovnu emocionalnu potrebu. Postoji osjećaj da se može kontrolisati interakcija: robot ne odbija, ne kritikuje i ne napušta korisnika. Ovo je posebno privlačno osobama s niskim samopouzdanjem ili traumama u odnosima. Psiholog Sherry Turkle tvrdi da ljudi traže „emotivnu sigurnost digitalnih entiteta“, jer je lakše biti ranjiv prema neljudskom partneru nego prema stvarnoj osobi. Postoji čak i Eliza efekt (1960), koji objašnjava kako čak jednostavni programi kao što je ELIZA navode korisnike da sumnjaju u vlastito razumijevanje da je AI “živa”.
Pored psiholoških uzroka, jedan od važnijih je i društvo. Generacije koje odrastaju uz pametne telefone i internet prihvataju digitalne entitete kao „prirodan dio života”. Statistike pokazuju da je moderan život ubrzan, a da su tradicionalne zajednice oslabile; mnogi ljudi osjećaju nedostatak stvarne bliskosti. Također, studija iz marta 2025. pokazala je da ljudi nisu manje skloni osjećaju bliskosti ili romantičnog interesa ako vjeruju da su odgovori generisani od strane čovjeka ili AI – kvalitet i „ljudskost“ odgovora bila je presudna. Što nas upućuje da ljudi zapravo najviše tragaju za osjećajem, nebitno od koga ni od čega. Psihijatri i terapeuti upozoravaju na moguće ovisnosti i narušavanje percepcije realnih odnosa, posebno kod adolescenata i izoliranih osoba.
„Samo zato što AI može prikazati ljudskost ne znači da posjeduje ljudskost. Ona izvodi ljudskost. Performans ljubavi nije ljubav. Performans veze nije veza.“, Eugenia Kuyda, osnivačica Replike.
Artificijelna intimnost izgleda kao distopijski scenarij u kojem čovjek mijenja ljudsku blizinu digitalnim iluzijama, ali u njoj se ogleda i surova stvarnost našeg vremena. Ovaj fenomen nije krivica tehnologije, već je ogledalo naših pukotina u međuljudskim odnosima. Jer šta nam to govori o društvu, kada čovjek radije vjeruje u toplinu algoritma nego u drugog čovjeka?
Naslovna fotografija: Michelangelo Buonarroti
