Psihičko zlostavljanje u školi – moja borba s tikovima

Već mi je tada bilo jasno koliko sam drugačija od ostale djece i koliko se ne uklapam u taj razred. Uvijek sam se smatrala podređenom i drugačijom.

Moja priča počinje od moje šeste godine, tj. odonda kad sam krenula u prvi razred osnovne škole. I dan-danas pamtim pitanje učiteljice: „Aldina, zašto konstantno odmahuješ glavom? Postoji li neki problem?“ Nakon učiteljičinog, uslijedila su i brojna pitanja učenika u razredu – Zašto? Kako? Otkad to radiš? Osim pitanja, tu je bilo i podsmijavanja. Na sva ta pitanja i podsmijavanja nisam imala odgovor ni reakciju. Jedino čega se sjećam da je u tom momentu postojalo jeste osjećaj usamljenosti, stida, različitosti.

Odnekud su se pojavili tikovi

Kada sam imala samo šest godina, počela sam voditi važnu životnu bitku. Odnekud su se pojavili tikovi. S njima sam zakoračila prvi put u školu. Nisam ih u početku ni bila svjesna. Mislila sam da to nije ništa ozbiljno i da će proći. Ali, ta je bitka trajala punih 14 godina. 

Molila sam roditelje da ne idem u školu

Sjećam se kada sam došla prvi put u učionicu i učiteljica me pitala: „Aldina, zašto konstantno odmahuješ glavom? Postoji li neki problem?“ Šutjela sam ne znajući odgovor. Nakon toga su počela i pitanja ostalih učenika, ali i ismijavanje. Još uvijek se sjećam trenutaka kada bih se posvađala s nekim od učenika zbog neke sitnice (kao što je mjesto sjedenja i slično), a on, da bi me uvrijedio, počeo bi me imitirati. U tim sam trenucima jedino željela otići kući i isplakati se.

Danima me je bilo strah otići u školu. Molila sam roditelje da ne idem u školu kako bih izbjegla podrugivanje i svađe.

Međutim, išla sam. Roditelji nisu znali za to, mogu slobodno reći, psihičko zlostavljanje u školi. Mislili su da mi se ne ide jer nisam naučila. Kada bi me pitali zašto mi se ne ide, ne bih im dala pravi razlog. Bilo je teško ikome reći, pa čak i njima. Prihvatili su to kao nešto s čim moram živjeti i voljeli su me takvu kakva sam. Svi su me pitali zašto to radim, ali kao djevojčica od šest godina nisam ni sama znala razlog stalnog odmahivanja glavom, slijeganja ramena i povremenom podrhtavanju ruke.

Autorica, privatna arhiva

Mislila sam da je učiteljica osoba koja tuče neposlušnu djecu

Jednog sam dana odlučila otići psihologu i, znate šta? Rekao mi je da sam anksiozna i da za moju „bolest“ nema lijeka, da su tikovi trajni. To su rekle i ostale stručne osobe koje sam posjetila. Međutim, nikakva bolest nije bila u pitanju, moji su tikovi nastali zbog nervoze i svakodnevnih problema u okolini. Bila sam preplašena školom i učiteljicom mislivši da je ona osoba koja tuče neposlušnu djecu. Svaki se strah manifestirao kroz tikove koji su trajali, trajali i trajali.

Roditelji i ja bili smo beznadežni po pitanju izlječenja s obzirom na to da je svaka stručna osoba kod koje smo bili rekla da za tikove nema lijeka, da su trajni. Dok su moji vršnjaci i vršnjakinje razmišljali o momcima i djevojkama, o tome gdje će i koji će fakultet upisati, šta će u životu postati i gdje će provesti ljetni raspust, ja sam razmišljala jedino o tome kada će napokon proći ono što me muči – tikovi – i hoću li ikada biti normalna djevojka koja se ne stidi izaći na ulicu.

Konačno ću se moći opustiti i predstaviti ljudima kao normalna osoba!

Nakon osnovne, upisala sam srednju školu misleći da će barem nešto biti drugačije. Počela sam uvjeravati sebe da treba da se zavolim takva kakva jesam i da me ne treba zanimati šta će ko reći. Međutim, kada sam završila prvu godinu, došla sam iz malog u veliki grad i tu nastavila srednjoškolsko obrazovanje.

Pomislila sam: „Napokon dolazim u grad u kojem me niko ne poznaje! Konačno ću se moći opustiti i predstaviti svim ljudima koje upoznam kao normalna osoba! Nadam se da me moji tikovi neće odati!“ Ali, uzalud. Tikovi su se na moja maštanja nasmijali i krenuli dalje. A ja sam ostala na istom mjestu, samo u drugom gradu.

U tom sam gradu samo nastavila tamo gdje sam stala, štaviše, bilo je dosta gore nego prije. U novoj srednjoj školi tek kreće ludilo! Sjećam se svakog podsmijeha i čudnog pogleda upućenog meni. Sjećam se svakog plašenja koje su drugi osjećali u mojoj blizini. Sjećam se svakog izgubljenog prijatelja zbog stida koji osjeća dok je sa mnom. Sjećam se svake svoje suze i boli koju sam osjećala jer uopće postojim. Sjećam se koliko sam jutara dočekala budna, s podočnjacima i od suza krvavim očima. Počela sam vjerovati da za moj problem zaista ne postoji rješenje. To me je iz dana u dan ubijalo. Mislila sam da ću uvijek ostati zapamćena kao „ona s tikovima“. Plašila sam se izlazaka, društva i života. Na brak i stvaranje porodice nikada nisam ni mogla pomisliti, jer ko će još živjeti s osobom koja ima tikove?! Niko. Nisam mogla prihvatiti sebe, a zamislite koliko je apsurdno bilo očekivati to od nekog drugog. Živjela sam s tim problemom.

Ona s tikovima

Sjećam se da zaista nisam imala želju za životom. Sve do jednog jutra. Probudila sam se i zadala sebi zadatak da se zavolim, pa sve s tikovima. Pokušavala sam ih predstaviti nečim lahko rješivim. Sebi sam stalno govorila da sam baš takva najljepša, najbolja i da ne bih to bila ja ukoliko ne bih imala tikove. Uvjeravala sam sebe da sam unikatna i da sam za razliku od drugih posebna. Kada neko kaže „ona s tikovima“, znaće se da sam to ja. Nekako sam uspjela u tom svojem silnom uvjeravanju. Zavoljela sam sebe baš takvu kakva jesam. Više nisam bila osoba koja se plaši drugih, a stidi sebe. Ne. Počela sam pričati s mnogima o svom problemu, počela sam se predstavljati baš takvom kakva jesam bez pritiska i razmišljanja o tome šta će ko reći. Shvatila sam da će me samo pravi prijatelji zavoljeti takvu kakva sam, a ostali neće i to je potpuno u redu! Shvatila sam da ja, kao i svi ljudi na svijetu, posjedujem i vrline i mane.

Nisam više svoju vrijednost mogla mjeriti na osnovu tikova. Spoznala sam svoje vrline — nikom ne činim zlo, pravi sam i iskreni prijatelj, dobro mi idu jezici i sposobna sam studirati i učiti. Nabrojala sam četiri svoja kvaliteta. Barem za mene predstavljaju kvalitet. Zar da se zbog samo jedne mane podcjenjujem? Počela sam cijeniti ono što imam te njegovati i čuvati to.

Počela sam i na tuđa ismijavanja gledati drugačije – kad god se neko nasmije mom problemu, bude mi drago ukoliko sam baš ja toj osobi uspjela izmamiti osmijeh.

Prihvatiti sebe

Na koncu, shvatila sam da je poenta svega prihvatiti sebe. Svako ima mane i vrline. Iz svoje kože niko ne može izaći i svako je glavna uloga svoga života. Drugi ne mogu živjeti moj život niti se mogu nositi s mojim problemima. Ukoliko ne prihvatimo sebe, neće nas prihvatiti ni drugi! U ovom mi je svemu pomogla jedna rečenica koju sam pročitala na internetu: „Samo nježno prema sebi!“ U surovom svijetu budite blagi prema sebi. Svako od nas ima neku priču i svako od nas ima nešto po čemu je unikatan. Bez tog nečeg mi ne bismo bili mi niti bismo bili prepoznatljivi. I za kraj ostaje ono najljepše.

Nakon 14 godina borbe s tikovima, ja sam prihvatila sebe i njih sa sobom pa su i nestali! Ali i da nisu, ne bih sebi nikada više dopustila da se osjećam bezvrijednom i lošom zbog nekog problema na koji ne mogu utjecati.

Uprkos tome što su mnogi rekli da je taj problem vječan, da za njega ne postoji rješenje, nisam odustala. Bez obzira na to šta drugi rekli ili uradili, kraj je onda kada vi odlučite da bude, a ne kada drugi kažu! Kakvi god da ste, prihvatite i volite sebe baš takve kakvi ste, jer baš ste takvi najbolji i unikatni! To ste vi i vaš život niko drugi, osim vas, ne može živjeti! 

Autorica: Aldina Šaljić
Naslovna fotografija: Unsplash.com
Disclaimer ENG: „This blog is made possible by the generous support of the American people through the US Agency for International Development (USAID). The contents are the responsibility of Youth magazine ‘Karike’ and do not necessarily reflect the views of USAID or the United States Government.“
Disclaimer BHS: „Ovaj blog je omogućen zahvaljujući velikodušnoj podršci američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj je odgovornost Omladinskog magazina ‘Karike’ i kao takav ne odražava nužno stavove USAID-a niti Vlade SAD-a.“

Najčitaniji tekstovi

Htio sam da nestanem, da me nema, kada je oko mene samo stid, sramota i strah
Novo lice lokalne politike: Tibor Kovačević – politika usmjerena ka rješavanju problema mladih
Novo lice lokalne politike: Tarik Halilović - transparentnost, održivi razvoj i preduzetništvo
Novo lice lokalne politike: Belmin Zukan - poboljšanje kvaliteta života u Visokom
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Novo lice lokalne politike: Admir Čavalić – transparentniji rad Gradskog vijeća i Gradske uprave
Sa politikom na Ti – 6. redovna sjednica OV Stari Grad Sarajevo – odluka o stipendiranju vraćena na doradu
Sa politikom na Ti – 5. redovna sjednica OV Ilidža – prostorno i građevinsko uređenje Općine
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Sa politikom na Ti – 5. redovna sjednica gradske skupštine Bijeljina – podsticaj poljoprivredi, podrška nauci i stipendije
More Stories
Provjeri svoje znanje – Kviz o odnosu medija i ljudskih prava